NEPRESTANA MOLITVA

Na inicijativu vjernika, u župi je pokrenuta 24-satna molitva, koja bi trajala do Uskrsa, a molitve bi se prikazivale na određene nakane za našu župu, Crkvu i svijetu općenito. Svi koji na sebe žele preuzeti dio te odgovornosti i uključiti se u tu molitvu, mogu se prijaviti Darinki Kovačića ili Dragici Plantak, od kojih ćete dobiti raspored za molitvu. Možete se i sami uključiti u molitvu u bilo koji sat u danu na ove nakane. Sve molitve pojedinoga dana se prikazuju na sljedeće nakane:

 

MOLITVENE NAKANE KROZ DANE U TJEDNU:

Ponedjeljak – za svetost obitelji naše župe

Utorak – za obraćenje grešnika iz naše župe

Srijeda – za mlade naše župe

Četvrtak – za bolene i umiruće naše župe

Petak – za misije i misionare

Subota – za svećenike iz naše župe i za nova duhovna zvanja iz naše župe

Nedjelja – zahvala za Božja dobročinstva

SUSRET BOGOSLOVA SA MLADIMA ŽUPE SRAČINEC

U subotu 18. 03. 2017. godine u župi sv. Mihaela ark u Sračincu, upriličen je susret bogoslova iz Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa iz Zagreba i mladih župe Sračinec koje su sačinjavali vjeroučenici svih 7 i 8 razreda osnove škole, mladi iz župe i ministranti župe. Bogoslovi: Dominik Cestar iz župe Petrijanec, Hrvoje Zovko iz župe Uzvišenja sv. Križa iz Siska, Matija Filipović iz župe Đurđevac, Tomislav Varela iz župe Jakšić, Josip Fruk iz župe Bedenica, Ante Mateša iz župe Srca Isusova iz Karlovca i Dario Levanić iz župe Sračinec, su najprije imali prigodnu katehezu koju je pripremio vlč. Leonardo Šardi, župni vikar, sa temom molitvenog prijateljevanja sa Isusom Kristom. U radu sa mladima, bogoslovi su dali i svjedočanstvo o svom duhovnom pozivu i bili otvoreni za svako pitanje.

Nakon kateheze, bogoslovi su predmolili krunicu i bili na misi koju je predslavio župnik Siniša Dudašek. Na kraju mise, bogoslovi Matija i Josip su cijeloj župnoj zajednici dali svjedočanstvo o svom duhovnom pozivu i pozvali župnu zajednicu na molitvu za njih i za nova duhovna zvanja.

ŽIVA VODA

U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. Kad tijelo žeđa za vodom, isto je kao da reknemo da tijelo žeđa za životom. Tjelesnu žeđ, znamo, može zadovoljiti voda. Ako nestane vode, nestat će i života.

Ljudsko srce je suha i žedna pustinja koja vapi ne za materijalnom vodom nego za Bogom, duhovnom vodom. Naš poznati pjesnik Petar Preradović pjeva u svojoj pjesmi: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije“. Lijepo pjesma kaže: Ljudsko srce je uvijek žedno, nikad se nijednom žeđu ne može utažiti. Željno je kruha, pića, istine, pravde, pažnje, dostojanstva, unutarnjeg mira, žedno je prave sreće. Kakvom vodom će ljudsko srce utažiti žeđ? Nisu to užici. Kaže poslovica: Krpaj srce užicima pa će ti na srcu nastajati još veće rupe. Jedino što može utažiti i ispuniti ljudsko srce je „voda živa“ koja izlazi iz Isusa Krist, izvora pravoga života.

Zato je Sv. Augustun napisao: „Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože“. Čovjek kršćanin, čovjek vjernik u najtežim će časovima svoga života tražiti i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire „živa voda“, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni. Isus nam je dao hranu i piće u svetoj Pričesti, a Samarijanki je podario „vode žive“ i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka, a nama svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život.

POBOŽNOST KRIŽNOG PUTA

Kroz ovo korizmeno vrijeme u našim crkvama, ali i na drugim mjestima koja su za to uređena vjernici rado mole pobožnost Križnog puta. To je tradicionalna kršćanska pobožnost kada se nastoji što sabranije moliti uz sjećanja na brojne detalje Isusove muke i smrti, kako nam to opisuju evanđelja. Sama pobožnost Križnog puta u obliku kakav je danas po našim crkvama i oko naših crkvi nastajala je u 17. stoljeću. Dragocjeni pečat toj pobožnosti dali su franjevci koji su je širili, a franjevac kapucin sv. Leonardo Portomauricijski dao je onaj temeljni pečat toj pobožnosti kad je o Križnom putu na poziv pape Benedikta XIV. godine 1750. propovijedao u rimskom Koloseju. Od tada se do danas na osobito svečan način moli svake godine na Veliki petak pobožnost Križnog puta u tom prostoru koje je obilježeno krvlju brojnih mučenika za Isusa i vjeru. Križni put sastoji se od 14 postaja. Najprije ih je bilo sedam koje se mogu iščitati u tekstovima evanđelja i to su: prva gdje Pilat osuđuje Isusa, peta gdjemu pomaže Šimun Cirenac u nošenju križa, osma gdje žene plaču nad Isusom, deseta gdje Isusa svlače, jedanaesta gdje Isusa pribijaju na križ, dvanaesta gdje Isus umire na križu i četrnaesta gdje Isusa polažu u grob. Za sve ove trenutke imamo podlogu u evanđeoskoj kronici i tekstu. Poslije je kršćanska tradicija i pobožnost, posebno iz pričanja hodočasnika, prepoznala početak hoda gdje Isus prima križ, tri postaje kako Isus posrće i pada pod križem, zatim susret Isusa i Majke Marije, gesta žene koja se zove Veronika i konačno kako mrtvo tijelo Isusovo polažu u Marijino krilo. Ta je pobožnost uvijek poticaj vjernicima da se sjete Božje ljubavi, a isto tako i da svoje križeve povežu i oplemene Isusovim križem.

PREOBRAŽENJE

Isus vodi na brdo Tabor Jakova, petra i Ivana da im ondje otkrije svoje pravo lice, pravu svoju slavu. Tu se pred trojicom svojih učenika preobrazio. Pokazao im je takvo svoje lice i takvu svoju odjeću da su zanijemili. Videći Iliju i Mojsija s Isusom Petar je samo ponudio Isusu: „Dobro nam je ovdje biti. Hoćoš li da ovdje napravimo tri sjenice: jednu tebi jednu Iliji i jednu Mojsiju“? Bio je toliko uzbuđen da nije ni znao što govori. Ovo viđenja na Taboru usko je vezano sa Isusovim riječima: „Idemo u Jeruzalem, ondje će Sin čovječji biti izrugan, popljuvan, izmučen i ubijen, ali treći će dan uskrsnuti“. Kako su Petru bile teške te riječi da je Isusu odgovorio: „To se tebi ne smije dogoditi“. Sada je ovim viđenjem ohrabren. I sada može s Isusom nastaviti put prema Jeruzalemu. Još dok je Petar govorio, nestalo je ukazanja i morali su se vratiti opet u ovaj život po kojem se treba polako uspinjati prema konačnom preobraženju u nebu. Treba nastaviti život kroz patnje, križ i kalvariju života. To je put koji je mukotrpan i težak, ali vodi k sigurnome. U prvom čitanju smo slušali kako Bog Abrahama tjera iz vlastitog doma, iz njegova kraja, od njegove rodbine, tjera ga u zemlju koju će mu Bog pokazati. Velike planove ima Bog s Abrahamom. Velik će narod od njega učiniti. Abraham je poslušao Božju volju i krenuo kuda mu je Bog pokazivao. Doveo ga u njegovu zemlju koju će on i njegovo potomstvo baštiniti. No, to je samo simbolika, slika onoga što Bog sprema svojim vjernima.

Mnogo puta se pitamo: Zašto nas kroz patnje Bog vodi do vječne sreće?

Nema odgovora koji bi svima udovoljio. Patnja je najbolja Božja pedagoška mjera koja nas oblikuje po mjeri vječnoga života. Svaki križ i patnja su sredstvo koje nas želi učiniti svetima na zemlji i baštinicima vječnosti. Bog zna najbolje, zato prepusti Bogu svoje puteve.

MOLITVA ZA PRIHVAĆANJE ŽIVOTNOG KRIŽA

Isuse, svatko od nas nosi svoj križ; onaj tko ga ne nosi, mora ga vući, a time on postaje još veći teret. Križ je naša sudbina već od rođenja. On je znak kojim je označena cijela zemlja i cijeli ljudski život.

Križ je neizbježan. Htjedneš li ga izbjeći na jednom uglu, susrest će te na drugom ili trećem. Stoga rješenje problema patnje, a to znači križa, nije bježanje nego prihvaćanje patnje. Ali ti nas ne učiš kako da izbjegnemo križeve, nego kako da ih prihvaćamo i kako da ih nosimo.

Samo onaj tko svaki dan uzima svoj križ, može postati tvojim učenikom. Postati Isusovim učenikom znači biti sposobnim upijati tvoju snagu za nošenje križa. Biti tvojim učenikom znači pobijediti križem patnju i smrt. Kao što si ti Isuse svojom patnjom, križem i uskrsnućem razorio smrt, tako te molimo da u tvome duhu, sa svim srcem prihvaćamo naše križeve, jer znamo da nas oni nose ususret tebi sa kojim jedino pobjeđujemo ovaj svijet. Zato svi naši križevi, poput tvoga Isuse, nose veliku nadu u blaženstvo vječnoga života i uskrsnuća od mrtvih. Svaki naš križ u sebi nosi sjeme iz kojega će izrasti život vječni. Ali to sjeme će izrasti samo ako ga budemo zalijevali našom dobrom voljom da prihvaćamo svoj križ i tvojom milošću koja dolazi po našem prihvaćanju. Patnje su zato šansa kojom možemo postati čovječniji, svetiji i ispuniti život smislenim sadržajem koji nam nitko ne može uzeti. Ti nam isuse govoriš: “Ne boj se, iza svake patnje dolazi raj! Sada je tvoj trenutak da pobijediš zlo, nadvladaš smrt i postaneš čovjekoljubiv i vječan, samo ako prihvatiš svoj križ, kao što sam ga ja prihvatio, objeručke, iz ljubavi za spasenje neumrlih duša“

Daj mi snage Isuse da tvojim srcem i u tvome duhu prihvatim svoj križ koji me odgaja i vodi u nebo. Kao što ja nosim svoj križ, tako Isuse nosi ti mene na svojim rukama koje su sama ljubav, pomoć i sućut.

S BOGOM JE SVE MOGUĆE

Od prvog grijeha na zemlji, svaki čovjek nosi u sebi tri vrlo snažna, gotovo neuništiva neprijatelja koji ga pošto poto žele odvratiti od Boga. To su tri naše unutarnje napasti. Svaka napast i svaki napasnik želi nas navesti da radimo suprotno Božjoj naredbi, Božjoj zapovijedi i Božjoj volji. Čitamo u današnjem prvom čitanju kako đavao, neprijatelj Božji i neprijatelj ljudi, vara prve ljude i nagovara ih da učine nešto što je protiv Božje zapovijedi. Uspio je. Prvi ljudi su podlegli napasti. U Sv. Evanđelju čitamo da ni sam Isus, Sin Božji, nije bio izuzet napastima i napasniku. No, Isus nije napast prihvatio, nego je svaku napast radikalno odbio. Sama napast još nije grijeh. Nju ne možemo istjerati iz sebe, ona je uvijek tu u nama, ali možemo odbiti njihovu ponudu i svakoj napasti možemo reći: “NE“! Tako je učinio Isus. Prva napast u nama je želja našega tijela da uživa. Zato to i zovemo želja zatjelenim nasladama ili jednim imenom – užitkom. Druga napast u čovjeku je želja za slavom, vlašću i čašću. Takav se čovjek zapravo bori da zasjedne Božje prijestolje. Želi biti prvi da ga svi ljudi vide. Želi da se o njemu piše i da ga se slika. Po toj napasti čovjek se želi postaviti nad druge ljude da njima gospodari kao da su drugi ništa a on jedini nešto. Treća je napast u nama želja za imetkom, za svim onim što se vidi. Zato se ta napast zove „požuda očiju“. Toj napasti, nažalost, robuje najveća većina ljudi. Osim onih bogatih kojima nikad dosta, robuju i oni siromašni žudeći za bogatstvom. Počela je Korizma, vrijeme u kojem se kršćani po primjeru Isusa Krista povlače od buke ovoga svijeta, suprotstavljaju se napastima trapeći svoje tijelo postom i molitvom. Odricanjem vježbaju svoju volju da u svim napastima uzmognu slijediti Isusa i napastima reći: „NE“. Zato ovo korizmeno vrijeme uzmimo kao školu u kojoj se neprekidno učimo kršćanskom vladanju i životu.

NAPASTI

Odakle dolazi napast i kako djeluje u nama? Apostol Jakov tvrdi da ne dolazi od Boga, nego od naših požuda, od naših unutarnjih slabosti; posljedica su istočnoga grijeha: napasti odatle dolaze, dolaze iz požuda. Zanimljivo je to da napast ima tri obilježja: raste, zarazna je i opravdava se. Napasti nas potiču da se skrivamo pred Bogom, ostajući sa svojom krivnjom, grijehom i pokvarenošću. Đavao je vrlo iskusan u prijevarama, on je otac laži, lažljivac je. Đavao je zaveo Evu, ali s Isusom je pak druga priča. Pokušava prevariti i Isusa, ali mu ne polazi za rukom. Potom se đavao očituje kakav jest, a Isus mu daje Očev odgovor. S đavlom se ne razgovara, jer se može završiti poput Adama i Eve: goli – opljačkani. Đavao je loš platiša, slabo plaća. Varalica je. Obećava sve, a ogoli te do kože. I Isus je ostao gol, ali na križu, iz poslušnosti Ocu. Lukav je đavao, ne može se s njim voditi dijalog. Svi znamo što su napasti, jer smo im svi podložni. Brojne su: ispraznost, oholost, požuda, škrtost…vrlo brojne.

Danas se puno govori o korupciji, i zbog nje treba tražiti pomoć od Boga. U svijetu ima mnogo pokvarenih ljudi, za njih znamo iz novina. Možda su počeli sa sitnicama, s krađom u prodaji, 900 grama umjesto kilograma? Korupcija započinje sa sitnicama, s razgovorom: Nije istina, neće ti naškoditi ovo voće. kušaj, dobro je. Nitko neće primijetiti da fali jedan plod. Tako se, malo po malo, padne u grijeh, u korupciju.

Crkva nas uči da ne budemo naivni. Uči nas da otvorimo oči i da od Boga tražimo pomoć, jer se sami ne možemo boriti protiv Zloga. Ako zapodjeneš dijalog s njim, on će te pobijediti. Neka nam Bog udijeli milost i neka nas prati u borbi s napastima; a ako smo pak prevareni zbog naše slabosti u napastima, neka nam podari hrabrosti da se pridignemo i idemo naprijed. Isus je zato došao k nama.

BOG SE BRINE ZA NAS

Kao vjernici, znademo kako je Bog dobar naš Otac koji nas sve ljubi. Da ljubi i onog čovjeka koji je grješnik, onoga koji mu nije vjeran. Da je On bolji od svih naših dobrih očeva. Tu njegovu dobrotu mi opažamo svaki dan, jer nam daje da iznova započinjemo novi dan i novi posao i rađa se nova nada. Na neki način mi tu njegovu dobrotu ističemo u molitvi: Oče naš – koju molimo svaki dan i kod svake svete mise. Danas se ističe još jedan vidi Božje dobrote. Bog nije samo naš najbolji Otac, nego On je čak naša najbolja majka. Kao što se dobra majka brine za svoje dijete tako se i naš Bog brine za nas. Prvo čitanje kaže, kad bi koja majka zaboravila na svoje dijete, Bog ga nikada ne bi zaboravio. Prava majka nikada ne može zaboraviti svoje dijete pa ma kojim god putem pošlo u životu. Prava majka je i u
mislima sa svojim djetetom. Njezino srce je uz njega. Do Boga se redovito dolazi svojim srcem i to iskrenim i čistim srcem. Samo je u Bogu mir dušo moja – slušali smo pripjevni psalam. Samo u Bogu nalazi se stalnost sreće i u Njemu se nitko ne može pokolebati. Srce koje je svoju antenu postavilo u pravcu djelovanja Božje milosti, može imati pravu sliku Boga. Kako su često te naše slike na ekranu našega života blijede i treperave, jer antena nije dobro usmjerena. Nismo okrenuli antenu prema izvorima milosti, a to su sakramenti – najčešće isticani kao npr. sv. ispovijed i sv. Pričest. Koliko se tim sakramentima koristimo slabo, malo ili nikako? Ne opažamo upravo po njima koliko nam je Božja dobrota na dohvat ruke. – blizu nas. Pozvani smo u ovaj svijet, da otkrivamo Božju dobrotu i da po njoj naš život – i naš susret sa svakim čovjekom postane dobar i kvalitetan. Zato je potrebno, da u vjeri rastemo – produbljujemo svoj odnos s Bogom, a to je moguće ostvarivati u svom svakodnevnom poslu. U tom vidu također nam ovi i ovakvi susreti pomažu, da upoznamo Božju dobrotu i cilj svakog čovjeka. Samo svojim srcem stižemo do našeg dobrog nebeskog Oca, koji želi s nama surađivati uz našu volju.

POST I NEMRS

Na Pepelnicu je zapovijedani post i nemrs. Zakon nemrsa (odricanje od mesa i mesnih prerađevina) obvezuje sve koji su navršili 14. godina života, a zakon posta (odricanje od hrane, smije više puta na dan jesti, ali samo jednom do sita, s time da svi manji obroci zajedno ne smiju biti isti ili veći od obroka koji smo jeli do sitosti) obvezuje od navršene 18. godine života pa sve do započete 60. godine.

Ali iako slovo zakona tako kaže, neka post i nemrs obrdžavaju svi, od najmanjih do najstarijih (osim teško bolesnih osoba). Post i nemrs nas uče da se kroz odricanje u malim stvarima mognemo naučiti odricati i u velikim stvarima. Ali naša odricanja ne smiju biti bez ploda. Iako nam post i nemrs donose duhovne darove kroz disciplinu samoodricanja, oni se trebaju i prinositi na razne nakane za žive i mrtve. Tako konkretno činimo djelo milosrđa za potrebne. Post i nemrs su nam darovani kao sredstva koja mogu izmoliti velike milost od Boga. Pozvani smo zato da post i nemrs budu stalno prisutni u našem duhovnom životu. Ako nisu, korizma nam je idealno mjesto da svoj vjernički život obogatimo odricanjem od hrane, kako bi smo se naučili odricati i oduprijeti u velikim napastima koje nas muče.

BOŽJA LOGIKA

Isus se pojavljuje u ovome svijetu kao Spasitelj i Obnovitelj ovoga svijeta. Isusova zadaća je obnova staroga i zlog svijeta. Njegovo propovijedanje je poziv svima nama na obnovu ovoga svijeta, preobražaj ovoga svijeta u novi Božji svijet u novo Božje kraljevstvo. Za novi svijet Isus postavlja novu logiku. Ta logika nije nikla u iskvarenoj i oslabljenoj ljudskoj naravi, nego je to Božja logika. Tu logiku je za nas postavio Isus kad nam je rekao: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Bog je savršen, budite i vi takvi, to je nova logika koja vrijedi među sinovima Božjim i u Kraljevstvu Božjem. „Udari li te tko po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Ako se netko parniči s tobom za tvoju gornju haljinu, podaj mu i donju….

Ljubi neprijatelje i molio za progonitelje“. Ni Otac vaš nebeski ne pravi razlike između dobrih i zlih. Daje kišu pravednicima i nepravednicima, daje sunce i dobrima i zlima. Otac naš nebeski postupa baš tako kako je rekao Isus: On daje, on oprašta, ne mrzi, ne zavidi. Zato oni koji žele prihvatiti Kraljevstvo Božje, postati sinovi Božji, postati sinovi svjetla idu za svojim Ocem nebeskim, čine djela Božja, vladaju se po Božjoj logici. Pitaju se mnogi: Zašto ne smijem uzvratiti, zašto se ne smijem osvetiti, zašto ne smijem mrziti? Odgovor je samo jedan, ali ne u ljudskoj nego u Božjoj logici – jer takav je Otac vaš nebeski. Isus još nadodaje. „Neka vam djela budu takova da ljudi vide vaša djela i slave Oca vašeg nebeskog“. Nažalost često biva sasvim drugačije. To je naš problem – problem današnjih kršćana. Kršćanstvo ima mnogo heroja kojima se ponosi i koji bi svima nama trebali biti uzori. To su svi oni koji su ostavili logiku ovoga svijeta i slijedili logiku Oca svoga nebeskoga. Zato su im djela bila takova da ih čitav svijet vidi i slavi Oca našeg nebeskog. Neka i naša djela budu djela Božja, a ne samo ljudska.

DIVOVI

Nakon što je dvije godine taborovao u blizini gore Sinaj, narod Izraelski se je našao pred ulazom u Kanaan – od Boga obećanu zemlju. Bog im je rekao neka pošalju 12 izvidnika koji će procijeniti zemlju i ljude koji u njoj žive. Kada su izvidnici ugledali snagu Kanaanaca i veličinu njihovih gradova, desetorica od njih rekoše: „Ne možemo! “. Dvojica rekoše: „Možemo! “

U čemu je bila razlika?

Desetorica su uspoređivali snažne i velike ljude koje su vidjeli sa sobom i učinili su im se ogromni – poput divova. Dvojica – Kaleb i Jošua – uspoređivali su te iste divove s Bogom, i veličina divova se je smanjila.

„Gospodin je s nama“ rekoše oni. „Ne bojte ih se! “ (Br 14, 9)

Nevjera nam priječi nadvladati teškoće – neosvojive gradove i nepobjedive divove. Nevjera se brine o njima, razmišlja o njima i stvara ih većima nego što stvarno jesu.

Vjera, s druge strane, iako nikada ne umanjuje opasnosti i teškoće u bilo kojim okolnostima, otklanja svoj pogled od njih i upravlja ga prema Bogu i računa na njegovu nevidljivu prisutnost i moć.

Koji su vaši „divovi“?

Navika koje se niste u stanju osloboditi?
Napast kojoj se ne možete oduprijeti?
Težak brak? Kćerka ili sin ovisnici?

Ako usporedimo sebe sa svojim teškoćama mi ćemo uvijek biti nadvladani.

Vjera gleda dalje od naše snage i veličine problema.
Vjera gleda u veličinu vječno prisutnog i svemogućeg Boga.

Dragi moj Bože, kada me „divovi“ u mojem životu počnu nadvladavati strahom, pomozi mi vjerovati Tebi.

Kada strah zakuca na tvoja vrata, neka ih tvoja vjera otvori.

BOŽJI ZAKON U NAŠIM SRCIMA

Ono što čovjeka uzvisuje nad sva druga bića na zemlji jest razum i slobodna volja ili naprosto sloboda.

Sva druga bića na zemlji slijepo slušaju instinkt (prirodni nagon), a čovjek za svoj život, za sebe mora sam donijeti svoju odluku. Slobodan je i može birati. Može izabrati i sam protiv sebe. Ljudi su oduvijek osjećali moralni zakon u sebi koji je Bog usadio u ljudsku narav i on je tu u nama. Ali mi smo često u sukobu s njime. Mnogi bi htjeli taj moralni zakon protjerati iz sebe – osobito danas – kad se govori o krizi morala. Mnogi slobodnjaci htjeli bi biti toliko slobodni da ne bi htjeli biti odgovorni za svoje djela pa kažu: „Moral je privatna stvar i neka ga drži tko hoće“. Mnogi čak zahtijevaju da javna sredstva, kao npr. radio i televizija podgrijavaju njihov nemoral.

Što kaže Isus o slobodi i o moralnom zakonu, čitamo u današnjem Evanđelju. Isus Božjem zakonu daje svu težinu govoreći: „Nebo će i zemlja proći prije nego će ijedan potezić iz zakona nestati. Nisam došao ukinuti, nego usavršiti zakon Božji“.

Kakav stav prema Božjem zakonu treba zauzeti? I to Isus objašnjava: „Ako te oko sablažnjava, tj. ako je oko krivac protivljenju Božjem Zakonu, iskopaj ga. Jer ti je bolje jednooku ući Kraljevstvo Nebesko, nego s oba dva oka otići u oganj vječni. Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je, jer ti je bolje s jednom rukom ući u Kraljevstvo Božje, nego s obje ruke otići u pakao. Kakav je naš stav prema Božjem zakonu? Je li je naš cilj konačna sreća u nebu ili nam je nešto drugo, zemaljski cilj našeg života?

Sve što je Bog čovjeku dao: razum i slobodu, zakon Božji, savjest; sve mu je to Bog dao da ga dovede do konačnog spasenja. Uzmimo ono što nam Bog daje za naše dobro i čvrsto se toga držimo.

SAVJET SV. FRANJE SALEŠKOG

Često se pričesti pobožna dušo, i što češće možeš, da budeš prisiljena u ovom Božanskom Sakramentu mirisati i blagovati ljepotu, dobrotu i samu čistoću, i tako postaneš sva lijepa, dobra i čista… Dvije vrsti ljudi moraju se često pričešćivati: savršeni i nesavršeni. Savršeni zato, da takvi ostanu, a nesavršeni da se usavrše. Jaki da ne oslabe, a slabi da ojačaju. Zdravi da ne obole, a bolesni da ozdrave. I ti, baš zato, jer si tako nesavršen, tako slab i bolestan trebaš da što češće primaš Onoga, koji je savršenstvo, jakost i zdravlje.”

LJUBI DRUGOGA KAO SEBE SAMOGA

Kad Isus kaže da ljubimo jedni duge „kao sebe“ On zapravo poziva i da sebe ljubimo. Naravno, ne sebično, čineći za sebe što god nam padne na pamet, nego upravo ono teže a za spasenje nužno; da se borimo protiv srca voljom uma kad osjećaji žele prevlast i kad nas odvode u činjenje zla sebi i drugome a time nas i od Boga odvajaju.

Ljubimo sebe jer bez te ljubavi ne možemo drugoga ljubiti. Ljubav uredna, ljubav koja želi spasenje svojoj duši, ta ljubav jedino je kadra ljubiti ispravno i druge i željeti im to isto spasenje, te uskraćivati ono što drugome šteti čak i kad on to traži i misli da je dobro za njega. . . i pružanje onog što možda po nagnuću srca i ne bismo pružali.

Želim nam svima da te dvije zapovijedi vršimo u Novoj godini svim srcem, svom dušom i svim umom svojim, kao što nam zapovjedi Onaj koji nas je volio najvećom ljubavi i koji želi da tu ljubav nasljedujemo: ljubav koja uključuje i križ i umiranje, ali i uskrsnuće za život vječni.
Želim nam svima da u sebi budemo nepodijeljeni, i u odnosima s drugima i Bogom. Kao što se razum i srce sastaju u duši, da se tako mi s bližnjima sastajemo u Bogu. I budemo s Njim i međusobno JEDNO.

SOL ZEMLJE I SVJETLOST SVIJETA

U naše vrijeme su dvije vizije budućnosti. Dva sasvim suprotna gledanja na budućnost svijeta. Neki našu civilizaciju zovu – civilizacija smrti. Znanstvenim metodama nastoje pokazati da na poslijetku ovoj zemlji prijeti smrt. Drugi su pak optimisti koji našu civilizaciju zovu civilizacijom života. Otvaraju se nečuvene mogućnosti, dostignuća ljudskog uma i srca, znanosti kao svemogućnosti kojom sva zla u svijetu mogu pobijediti kao što su siromaštvo, svemirske nedaće, bolesti kojoj se suprotstavlja napredna medicina. Ovim se mogućnostima hoće poboljšati sve strane ljudskog života od ekonomije do ekologije. Je li je naša budućnost svjetla ili tamna, je li našoj sadašnjosti bolje pristaje crno i pesimistično gledanje ili optimističko svjetlo gledanje; nije to baš lako odrediti. Jedno je sigurno. Isus izrijekom svojim učenicima, a i nama danas, daje jednu osobito važnu ulogu u svakom vremenu i u svakoj pa i našoj današnjoj civilizaciji. To je vrlo važna moralna zadaća zbog toga što indirektno utječe na sadašnjost i budućnost ljudskog roda. Ta moralna uloga jest u tome da usmjerimo ljudski duh prema dobru. Ta uloga jest u tome da odgojimo ljudsko srce da ne poželi zlo, nego da teži za dobrim. Nije naša vjernička uloga u svijetu da podižemo revolucije u borbi protiv zla. Nismo mi političari. Naša je uloga stajati kao čvrsti moralni stup, zapažen u ovom svijetu kao „grad na gori“. Naša je uloga biti dobar „začin“ ovom svijetu koji čuva svijet od pokvarenosti i daje dobar okus ovome svijetu. Moramo biti začin koji se sam ne može pokvariti kao „sol zemlje“. Nije lako biti moralni stup. Nije lako biti primjer pred očima čitavoga svijeta jer si tako izvrgnut svakoj kritici. Biti primjer znači biti kamen na putu o koji će se mnogi spotaknuti.

Konačnu ulogu Isus je dao svojim sljedbenicima kad im je rekao: „Neka vam djela budu takova, da ljudi videći vaša dobra djela počnu slaviti Oca vašega koji je na nebesima“.

SVJETLO SVIJETA

„Vi ste svjetlo svijeta! “ govori Isus svojim učenicima, a i nama. Važna je i njegova formulacija. Ne govori moralistički: „Vi biste trebali biti svjetlo svijeta! “nego ontološki: „Vi ste svjetlo svijeta! “ To znači da nam je po tajni sjedinjenja s njime u sakramentima kršćanske inicijacije darovao svoje svjetlo. Naša je svijeća u tom pogledu simbolički pripaljena na njegovoj uskrsnoj svijeći. Svjetlo se tako širi svijetom. Tako zahvaćeni bit ćemo sposobni činiti dobra djela, ali isto tako i drugima govoriti pozitivno. To je kao darivanje života. Primijetit ćemo u takvim razgovorima i u našim pozitivnim vrednovanjima kako su ljudi oko nas zapravo gladni takve korekcije gledanja i
razmišljanja. Svatko zapravo želi iz svoje tame čuti neko radosnije razmišljanje koje će ga prenijeti u svijet za kojim čezne. To čak i nije utopija. To je realnost na koju nas poziva Isus koji je u jednom času, kada je izgledalo da je tama zahvatila čitav svijet, kada je čak nestalo i dnevnog svjetla zbog iznenadne pomrčine u najdramatičnijem času svijeta, u času njegova raspeća uspio probiti tamu mržnje zrakom svjetla praštanja i ljubavi. S križa prašta. Srce mu je čisto za ljubav. Ta iskra ljubavi s križa rasplamsala se u svjetlo uskrsnuća. Ta iskra ljubavi i uskrsnuća postala je našom baštinom po sakramentima vjere. Nosimo je u sebi kao neuništivi dar koji čezne za vječnim svjetlom gdje tame više neće biti. Pozvani smo da je već sada dalje prenosimo mišlju, riječju i djelom. Kako bi bilo divno kada bismo bili sposobni u toj svojoj odgovornosti mijenjati lice zemlje. Širenje lijepih vijesti, prepričavanje dobrih primjera tome služi. Krajnje je potrebno da utječemo na to da se i u našim dnevnim listovima pojavljuju i stranice s „bijelom kronikom“, a ne samo s „crnom kronikom“. Nažalost, još uvijek je previše prisutna i tražena „crna kronika“. Neka ova nova, bijela, svijetla kronika našega grada, našega naroda, naše domovine i naše svakodnevice preplavi naše novine, naše dnevnike, naše medije, ali i ono što je najkonkretnije, naše razgovore. Bit će tada u nama i oko nas više svijetla. U takvoj službi dobra zaista ćemo biti ono na što nas Isus poziva: svjetlo svijeta!     fra Zvjezdan Linić

NEBESKO I ZEMALJSKO

U današnjem Sv. Evanđelju Isus iznosi svoj socijalni program.

Prvo pravilo Isusovog programa jest da svaki dobije plaću prema zasluzi, prema svojim djelima. Dobro za dobro, a zlo za zlo i nitko bez plaće ne smije ostati. Iz današnjeg Evanđelja vidimo za koje se Bog zauzima. Bog je na strani onih kojima je nepravda učinjena i nisu primili plaću za dobro koje su učinili. Bog je na strani onih, koji svoju pravdu ne mogu istjerati, kojima je oduzeta i plaća i pravda. To je ono mnoštvo ljudi koji su obespravljeni, a ne uzimaju pravdu u svoje ruke, nego puštaju da Bog konačno presudi i izvede pravdu.

Takove Isus nabraja gledajući ih kroz svu prošlost i svu budućnost.

1. Siromašni duhom. Njihova plaća je Kraljevstvo Nebesko.

2. Žalosni. Njihova je plaća trajna i konačna utjeha.

3. Krotki. Njihova je plaća kojom će baštiniti zemlju.

4. Gladni i žedni pravde. Oni će se za plaću nasititi.

5. Milosrdni. Oni će za svoju plaću zadobiti milosrđe.

6. Mirotvorci. Oni će za plaću postati sinovi Božji.

7. Progonjeni zbog pravednoasti. Oni će za plaću biti opravdani.

8. Pogrđeni, prognani, oklevetani zbog Isusa. Njihova je plaća velika ali ne na zemlji nego na nebesima gdje vlada Božja pravda.

Božji socijalni program je plaća po zaslugama. To nam zorno govori ova priča o bogatašu i prosjaku Lazaru. Abraham se okreće bogatašu i kaže mu da je svoju plaća primio. Sve ono što si želio. Lazar pak, on je primio samo nepravdu i zlo koje si mu i ti učinio. Sve se je okrenulo po Božjoj pravdi. Ti se sada mučiš, a on je sada blažen. Ništa se više ne može izmijeniti. Današnje Evanđelje nas zato treba zapitati: „Kakvu plaću mi, draga braćo, možemo očekivati?” Valjda to što smo zaslužili. Još nije kasno započeti raditi za nebesku plaću.

PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA

Četrdeset dana nakon Božića, Crkva slavi blagdan prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu. Ovaj je blagdan dio Božićnog ciklusa, a slavio se u Jeruzalemu već 386. godine. U Carigradu je u 6. st. ovaj blagdan uveden pod imenom Hipapante (Susret), a u 7 st. u Rimu pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U slijedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenja Blažene Djevice Marije. Nastavi čitati PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA

POĐI ZA MNOM!

Opisuje evanđelista kako je Isus stajao uz obalu mora i opazio Šimuna i brata mu Andriju kako ribare. Tada im je Isus jednostavno doviknuo: „Hajdete za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi“. Kako su oni reagirali na taj poziv? Kaže evanđelista: „Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim“. Malo podalje ponovo je ugledao dva brata Ivana i Jakova koji su s ocem ispirali mreže. I njih je pozvao na isti način. I oni su ostavili oca i mreže i pošli za Isusom. Kakav je to bio poziv?

Svaki čovjek koji planira ili organizira neki pokret ili neku političku stranku ili revoluciju obećava svim svojim sljedbenicima ili istomišljenicima neki dobar položaj, čast, neki dobitak koji ih čeka nakon sretno završenog njihovog pothvata. Isusov poziv upućen apostolima bio je sasvim drugačiji. Isus im je samo naznačio posao: „Učinit ću vas ribarima ljudi“. I još im daje jedno drugo obećanje. On proriče svojim apostolima: „Ako su mene mrzili i vas će mrziti, ako su mene progonili i vas će progoniti“. Isus im ne obećava nikakav visoki položaj, nikakvu dobit, nikakvu čast. Naprotiv.

Mi smo Isusovi učenici, sljedbenici u današnjem vremenu i na prostoru gdje živimo. Znamo da nam kršćanstvo ne može donijeti neku korist, neki položaj u ovom svijetu. Kršćanstvo i svaki od nas kršćana ima u svijetu jednu časnu službu svjedočanstva za Isusa, svjedočanstva za duhovne vrednote kao što je mir, sloga, sloboda, ljubav i praštanje. To je svjedočenje za bolji svijet za pravedniji svijet. Kršćanstvo ne svjedoči neku znanost. To čine učenjaci. Kršćani samo propagiraju i bore se za bolji svijet koji se najprije ostvaruje u srcima ljudi a onda tek na ulicama ovoga svijeta. Mi kršćani, učenici Isusovi, primili smo poziv svjedoka boljeg svijeta pa nastojmo to svjedočanstvo ostvariti, ne toliko riječima koliko svojim djelima i životom.

RIBARI LJUDI

Boga je nemoguće otkriti ili pronaći mimo čovjeka. Zato Isus stvara i oblikuje ribare ljudi. Traženje Boga mora ići preko čovjeka i Boga ćemo pronaći samo na toj razini. Nemoguće je pronaći prave životne odgovore unutar ovoga svijeta. Strah, smrt, patnja, životni problemi: Čovjek se s njima svakodnevno susreće i nemoguće je na njih odgovoriti unutar granica ovozemnosti. Zato nam Isus svojim rođenjem, životom, patnjom, križem, drvetom, smrću i uskrsnućem odnosi strah pred životom, pokazuje put otkupljenja i uzima ljude u svoju školu da bi ih naučio kako je Bogu najveća dragocjenost i najslabija točka ovaj stvoreni čovjek, koji bez Boga ne može, a od Boga neprestano bježi. Uloviti ga, spasiti ga, to je zadaća apostola i misionara.