Duhovna priprema i Miholje 2016.

DUHOVNA TRODNEVNA PRIPREMA ZA MIHOLJE 2016.
– trodnevnu duhovnu pripravu vodi vlč. Dragutin Goričanec

Ponedjeljak, 26. 09. 2016.
– 18 sati – razmatranje
– 19 sati – misa

Utorak, 27. 09. 2016.
– 18 sati – razmatranje
– 19 sati – misa

Srijeda, 28. 09. 2016.
– 18 sati – razmatranje
– 19 sati – misa

MIHOLJE 2016., četvrtak, 29. 09. 2016.
8 sati – Misa
11 sati – Svečana misa proslave 90 obljetnice završetka izgradnje župne crkve 1926. -2016.  Misu predvodi biskup Josip Mrzljak.
18 sati – misa – pjevanje na misi predvodi župni zbor župe  sv. Marka iz Selnice, a poslije mise će biti njihov kratki koncert

SVETI ARKANĐELI

arkandjeli-u-nasoj-zupnoj-crkvi

Mihael, Gabriel i Rafael tri su biblijska anđeoska imena. Izvorna značenja imena su, kako je to često u drevnim istočnim kulturama, rečenice, svojevrsne definicije nositelja imena: Mi-ha-el znači Tko je kao Bog? , Ga-bri-el – Bog je jak, a Ra-fa-el – Bog iscjeljuje, liječi.

Anđeli su po katoličkom učenju osobna, od Boga stvorena bića, koja “uvijek gledaju lice Oca nebeskoga” (Mt 18, 10), te su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i razglašuju njegovu slavu (grčki angelos znači glasnik). Za razliku od ljudi, anđeli nisu vezani na tijelo. Oni su čisti dusi, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i veću sposobnost spoznaje. Nauka o anđelima razvrstava anđele u devet korova. Osmi su kor arkanđeli i među njih spadaju Mihael, Gabriel i Rafael. Najstarije štovanje arkanđela Mihaela zabilježeno je već u 4. stoljeću. Mihael je, po Bibliji, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona). Prema liturgijskim tekstovima, Mihael je voditelj duša u raj. Stari su ga pisci nazivali “vagatelj duša” na posljednjem sudu, a ikonografi ga slikali s vagom u ruci. Slikaju ga i kao “vojskovođu nebeske vojske” s plamenim mačem ili kopljem, a u srednjem vijeku u tadašnjoj vojničkoj opremi: oklopu, kacigi, sa štitom i kopljem. Obično u žaru borbe, okružena drugim anđelima, kako pobjeđuje Sotonu (koji je često prikazan likom zmaja ili slične zastrašujuće spodobe) i strovaljuje ga u pakao. Općenito, Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve, te zaštitnik vojske i policije.

 

MOLITVA SV. MIHAELU ARK

Sveti Mihaele Arhanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali. Amen.

 

MOLITVA SV. GABRIJELU ARK

O Bože, koji si između svih anđela, odabrao arkanđela Gabrijela, da navijesti tajnu tvoga utjelovljenja, daj nama, molimo te, da se, slaveći ga na zemlji, možemo nadati njegovoj zaštiti na nebu, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

 

MOLITVA SV. RAFAELU ARK

O Bože, koji si svom slugi Tobiji dao kao pratnju na putu sv. arkanđela Rafaela, daj nama, ponizno te molimo mi, tvoje sluge, da uvijek budemo zaštićeni pomoću ovog kneza Nebeskog Dvora i ojačani Njegovom pomoći, po Kristu Gospodinu našemu. Amen

PROSLAVA MEĐUNARODNOG DANA STARIJIH OSOBA – 1. 10. 2016.

medunarodni-dan-starijih-osobaU subotu se u svijetu obilježava dan starijih osoba. U organizaciji župe i udruge umirovljenika Sračinec, ovaj dan ćemo obilježiti misom i prigodnim programom. Pozivam zato sve starije osobe da dođu na misu i prigodno druženje, a sve ukućane koji imaju starije i teško pokretne članove da ih dovedu u crkvu.

16 sati – propovijedna misa (prije mise je mogućnost za ispovijed)

– poslije mise će biti kratki koncert dječjeg zbora naše župe

– poslije koncerta je prigodno druženje u prostorijama udruge umirovljenika uz prigodni program i okrijepu

BOGATSTVO

U svetom Evanđelju slušamo jednu usporedbu koju je Isus upotrijebio da bi nam protumačio kako se moramo odnositi prema materijalnim, zemaljskim dobrima. Zato je pripovijedao priču o bogatašu koji je imao upravitelja nad svojim bogatstvom. Više stvari nam je Isus htio reći ovom pričom. Prvo, da nitko od ljudi nije gospodar ovozemaljskih dobara nego je samo upravitelj i to ne zauvijek nego za kratko vrijeme. Drugo, da će svaki od nas morati jednom položiti račun o svom upravljanju materijalnim dobrima ili nad povjerenim mu bogatstvom. Treće, kako upotrebljavati zemaljska dobra, kako se njima bogatstvoslužiti i što s njima postići. Za ovog upravitelja kaže Isus da je loše upravljao, i zato je bio pozvan da položi račun jer ga je gospodar nakanio skinuti s uprave. No, tada je upravitelj tek shvatio čemu bogatstvo treba služiti. Razmišljao je pitajući se: „Kako ću sada, kad više ne budem upravitelj, živjeti? Kopati ne mogu, prosjačiti me stid. Tek tada mu proradila mudrost pa reče: „Idem si pomoću ovog povjerenog bogatstva steći prijatelje koji će me uzeti k sebi kad više ne budem upravljao bogatstvom. ” Tada uzme zadužnicu i onome koji je dugovao njegovom gospodaru sto bata ulja reče: „Piši pedeset. ” Onome tko je dugovao sto kora pšenice reče: „Piši osamdeset. ” Bio je nerazuman i loš upravitelj kad je uzimao bogatstvo svoga gospodara i razvratno živio upotrebljavajući ga samo na se i za se. Sada je tek postao mudar, kad je to bogatstvo rasipao za drugoga, davao drugome. Zbog toga ga je njegov gospodar pohvalio i nije mu uzeo upravu. Svima nama Isus time želi reći: „Napravite sebi prijatelje od nepoštenog bogatstva da vas, kad bogatstvo ovo nestane, prime vaši prijatelji u vječne šatore. ” Bogatstvo bi trebalo služiti za stvaranje prijateljskih odnosa među poslodavcem i radnikom, među veleposjednikom i siromahom. Tada bi bogatstvo bilo upotrijebljeno onako kako je Isus učio: „Steći si blago u vječnosti ovim prolaznim bogatstvom.

SV. MATEJ APOSTOL

svmatejapostolPrema Evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.

Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje.

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini, koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obećani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom. Iako se u Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Na slikama je često uz Mateja prikazan anđeo koji drži pero. Ime Matej je hebrejskoga porijekla i znači “Božji dar”.

Zaštitnik je bankara, knjigovođa i poreznika, zaštitara.

ZLATNA RIBICA TRAŽI SREĆU

zlatnaribicaBila jednom zlatna ribica. Jednog jutra uzme svojih sedam talenata i otputova po sreću. Nije stigla daleko kad susretne jegulju koja je upita:

– Hej, mala, kamo ideš?

– Idem tražiti sreću – odgovori ribica naivno.

– Došla si na pravo mjesto. Za samo četiri talenta možeš dobiti ove divne i brze peraje. S njima ćeš plivati dvostruko brže do sreće.

– Odlično – kaže ribica, plati i zapliva mnogo brže.

– Hej ribice, kamo ćeš ti? – upita je sada sipa sa pjeskovita dna.

– Krenula sam po sreću – odgovori zlatna ribica.

– Na dobrom si putu – reče sipa. – Daj mi ta tri talenta i dobit ćeš ovaj propeler koji će ti omogućiti da brže plivaš na sve strane.

Ribica zadovoljno dade iznos i još brže otpliva po sreću. Vrlo brzo nađe se kod krupnog morskog psa. Ovaj joj namignu i zapita kamo ide.

– Tražim sreću – odgovori zlatna ribica.

– Upravo si pogodila. I ja jurim prema njoj. Ako želiš, uđi u moja usta i ja ću te brzo prebaciti do sreće.

– O, hvala, kako si dobar! – reče zlatna ribica, uleti među oštre zube i završi u nezasitnoj utrobi morske nemani.

***

Tko ne zna pravo što želi, završava najčešće tamo gdje ne želi. Mnogi danas od obilja ne vide cilj, pa život ispunjuju beskorisnim i lažnim namjerama, čime mu zaboravljaju dati pravi smisao. Poput zlatne ribice koju su drugi iskoristili i na kraju upropastili.

MILOSRDNI BOG

U mnogim starim religijama svijeta opisuju se svojstva njihovih božanstava. One ih ocrtavaju velikim, mudrima, oštrim zapovjednicima, pravednima, opasnim sucima koji kažnjavaju, pa čak opisuju njihove osvetničke radnje. Očito da su te mitologije i te stare religije našle svoje utemeljenje u ljudskim osobinama s time da su ljudske osobine u mnogo većoj mjeri pridijevali svojim božanstvima. Još se u Starom zavjetu Svetoga Pisma na mnogo mjesta govori o strogom i opasnom Bogu koji čvrsto drži batinu u svojoj ruci pa sije strah oko sebe. Čak i pravu objavu Božju ljudi su često željeli prekrojiti na svoj način. Nitko sigurno nije mogao točnije opisati svojstva Božja od Isusa koji je pravi jedinorođeni Sin Božji, jedne božanske naravi s Ocem i Duhom Svetim. Današnje Evanđelje na jedan izgubljena-ovcaizvanredno jasan način govori kakav je naš Bog. Iznosi jedno novo svojstvo do sada nepoznato u starom svijetu – to je milosrđe i praštanje. Isus se je našao među grješnicima. Dok je Isus propovijedao najradije su ga došli slušati bolesnici, siromasi i grješnici, a farizeji i svi oni koji su sebe smatrali dobrima i pravednima su mrmljali protiv takvoga Isusa. Govorili su mu: „Ovaj prima grješnike, pa čak i s njima jede. ” Zato Isus u današnjem Evanđelju iznosi tri usporedbe kojima na slikoviti način želi pokazati kakav je Bog. Najprije je usporedba o izgubljenoj ovci. Pastir traži ovcu. Traži je na zbilja začuđujući način. Ostavlja devedeset i devet ovaca u pustinji, sve one koje su na okupu i odlazi potražiti jednu izgubljenu. Uspoređuje Isus vrijednosti i rizik. Vrijedno je potražiti izgubljeno. Njezina je sudbina zla i zapečaćena ako je ne nađe. Dok je sudbina devedeset i devet ostavljenih na iskušenju, uz rizik, ali nije posve izgubljena. Takav je Bog prema grješniku.

Grješnik je sigurno izgubljen ako se ne vrati k Bogu. Bog ga zato traži. Sva nada grješnika je u Božjem milosrđu, praštanju i Božjoj brizi za čovjeka. Takav je naš Bog.

UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Na taj spomen, Crkva časti sveti križ Isusov po kojemu je svijet spašen.uzvisenje-svetog-kriza

KRIŽ

Isus govoraše svima: ”Hoće li tko zamnom, neka se odrekene samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. ”nositi svoj križ

Moramo prihvatiti svakodnevne poteškoće otvorena srca, prikazujući ih Gospodinu s duhom zadovoljštine, bez prigovaranja i jadikovka, jer to često znači odbijanje križa. Ako ih prihvatimo kako treba, ove neočekivane poteškoće mogu nam pomoći rasti u duhu pokore koji nam je toliko potreban i unaprijediti vrline strpljivosti, ljubavi i razumijevanja: jednom riječju, posvećivati se. Prihvatimo li ih na loš način, mogli bi nam biti povod za buntovnost, nestrpljivost i obeshrabrenost. Mnogi kršćani na kraju dana izgube radost, ne zbog velikih neprilika, nego zato što nisu znali posvetiti svoj umor ni male poteškoće koje su se pojavljivale tijekom dana. Kada prihvatimo svoj križ – mali ili veliki – on će nam donijeti mir i radost usred boli i bit će nam izvor zasluga za život vječni. Ne prihvatimo li ga, duša ostaje razočarana ili prkosna, a to se očituje u obliku žalosti i lošeg raspoloženja. »Nositi križ nešto je veliko, važno… To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti. « Kršćanin koji živi sustavno izbjegavajući žrtvovanje ne će naći Boga, ne će naći sreću. Izbjeći će i vlastito posvećenje. Recimo Isusu, na kraju razgovora s njim, da smo spremni slijediti ga noseći svoj križ danas i u sve dane.

12. POSTAJA – ISUS UMIRE NA KRIŽU

Svi umiremo i svatko je u umiranju sam. No, nije svaka smrt jednaka. Neka su umiranja strašna, neka su neutješna i beznadna, a neka su blagoslovna. Oni koji žive zauzeto, kreposno i sveto iza sebe ostavljaju mir. Oni koji žive s Bogom, iza sebe ostavljaju blagoslov nade i smislenost zemaljskog putovanja. Prošavši kroz vrata smrti čovjek za sobom ostavlja nesavršenosti, mane i zla i ulazi u Božji pročišćujući svijet novog bivovanja. Oni koji su živjeli trudeći se oko dobra, oko rasta pšenice uza sav kukolj i ometanje korova – za sobom ostavljaju plodove dobrote i slutnju novoga stvaranja. A to je najveća baština.

isus-umire-na-krizuKada je rekao svoj konačni »Svršeno je« i kada je nakon smrtne borbe Ocu predao duh, Isus je zacrtao nov način umiranja i u samu je smrt upisao svoj smisao. Sam je ušao u tajnu pšeničnog zrna, od kog nastaje kruh života – euharistija, ali je poput zrna i on legao u prah da bi niknuo novi plod nepojmljivoga novog stvaranja. Otad u umiranju klija i nova sjemenka Vazma, te mijene nad mijenama: iz života se, kroz vrata smrti, ulazi u život bez trajanja. Umiranje – to su vrata vječnosti. Umiranje – to su vrata trajanja. No, prije toga zemlja je u svoja njedra morala primiti Njega kojega Otac »postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove«. Iza njegova umiranja moguć je samo raj.

VJEROUČENICI HODOČASTILI U LUDBREG

dsc08938U četvrtak, 1. rujna 2016. u ludbreškom svetištu održano je biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika, koje je organizirao Ured za pastoral duhovnih zvanja i ministranta Varaždinske biskupije koji vodi vlč. Siniša Dudašek.

Na hodočašće je pristiglo 600 vjeroučenika, među kojima je naviše bilo ministranta i ministrantica koji su došli iz 37 župa i redovničkih zajednica.

Susret je započeo u 9 sati kod zavjetne kapelice pozdravom i molitvom koju je predvodio vlč. Dudašek. Nakon molitve, mladi hodočasnici su se podijelili u 35 manjih grupa koje su vodili animatori, a njih su činili: vjeroučitelji, svećenici, bogoslovi, redovnici i redovnice te župni animatori. Tema susreta je bila „Djela milosrđa“, a za tu priliku tiskana je svojevrsna „radna bilježnica“ – molitveno-katehetski priručnik za vjeroučenike.

Nakon rada po skupinama, uslijedilo je vrijeme za pripravu za svetu misu i mogućnost za svetu ispovijed.

Sveta misa je započela procesijom u 11 sati, a misu je predslavio vlč. Tihomir Kosec, voditelj Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije uz prisustvo 20-ak svećenika na oltaru ili u ispovjedaonicama.  Na početku mise sve je pozdravio vlč. Kristijan Stojko, župni vikar župe Ludbreg. U samoj propovijedi, na zanimljiv i šaljiv način, vlč. Kosec je mladima progovorio o Isusovome pozivu, koji je uputio apostolima, ali i svima nama, da budemo ribari ljudi ali i da moramo paziti da nas se olako ne „uhvati u krive mreže“. Ova misa je bila ujedno i misa zaziva Duha Svetoga za početak nove školske godine za župu Ludbreg, zato su na misu stigli i djelatnici Osnovne škole iz Ludbrega. Na misi je svirao vlč. Leonardo Šardi, a pjevanje je predvodio dječji zbor iz Sračinca zajedno sa pjevačima iz ostalih župa.

Nakon svete mise, uslijedilo je slobodno vrijeme za ručak, a u 13 sati svi mladi su krenuli u procesiji u župnu crkvu na Euharistijsko klanjanje za duhovna zvanja. Klanjanje je prevodio vlč. Dudašek, a ono je ujedno bilo i završetak ovog hodočašća, na kraju kojega je vlč. Dudašek svima zahvalio na dolasku.

KRISTOV UČENIK

Sveto Evanđelje današnje ndjelje pokazuje nam Isusa u mnoštvu ljudi koji su se gurali oko njega, išli za njim i slijedili ga. No, nije dosta da ga tjelesno slijede hodajući za njim. Isus traži da ga slijede u njegovom shvaćanju, da ga slijede u životu po njegovoj nauci. To pak nije nikako lako jer to znači drugačije odnose. Taj izbor dovodi i do sukoba s okolinom. I samog su Gospodina zbog takovih njegovih zahtjeva držali da je lud, da je „izvan sebe”. Ne samo Isusa nego i njegove sljedbenike i svece koji su do kraja prihvatili taj Isusov poziv, ovaj svijet često proglašava luđacima. Kako se moralo iznenaditi ono mnoštvo koje je za Isusom išlo kad se okrenuo i rekao: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre pa i sam svoj život ne može biti moj učenik. ” Još je nadodao: „Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. ” U ovom mnoštvu bila je većina onih koji su slijedili svoju pamet, svoje ljudske želje i tražili ono što je lagodnije i ugodnije. Štoviše, to su se nadali od Isusa dobiti.

Ovog puta je Isus neumoljivo strog. Tko njega hoće slijediti ne može uz Krista, patnika s križem, ići bez križa. Kristovi suputnici imaju svaki svoj križ i nose ga uz Isusa da bi imali udjela u spasenju koje Krist svojima garantira.

Nekada, kao i u naše vrijeme, ismijavali su se i ludim proglašavali svi oni koji u svom životu obdržavaju Božji zakon, koji nastoje živjeti po Evanđelju, koji slušaju svetu Crkvu, koji idu na svete sakramente, koji hodaju u crkvu, koji čitaju vjerske časopise i knjige. Današnji svijet ima svoje zakone, svoje načine života. Sasvim suprotne Isusu.

Zbog takvog stava svijeta kršćanin živi u vrlo lošem okruženju za svoju vjeru, za vjeru svoje djece. Zato je danas više nego ikada važna odluka slijediti Krista, ići za njim i nositi svoj križ uz njega. Ako želimo biti iskreni kršćani, ići za Isusom, moramo prihvatiti njegov zakon, njegove zapovijedi i strpljivo ponijeti svoj križ svaki dan uz Isusa.

PONIZNOST

Naš Gospodin Isus koristio je svaku zgodu da apostolima i svojim slušateljima rekne kakvu životnu mudrost ili pak neku pohvalu, ili da nešto pokudi. Tako je iskoristio i ovu zgodu kad se našao na ručku kod nekog farizeja koji ga je pozvao. Bio je kod Židova običaj da pozvani gost izrekne kakvu zdravicu u kojoj je obično hvalio domaćina i druge pozvane goste. Vjerojatno se taj farizej i drugi farizeji za stolom, nadao pohvalama. No, Isus nije nikoga hvalio, ali je imao nešto reći onima koji su se gurali na prva mjesta za stolom. Isus sigurno nije sjedio na prvom mjestu pa je zato mogao reći onu prispodobu: „Ako te netko pozove na svadbu ne sjedaj na prvo mjesto. Može se, naime, dogoditi da dođe netko časniji od tebe pa bi ti domaćin mogao reći: „Daj mjesto ovome. ” Tada će ti biti sramota ustati s prvog mjesta i sjesti na zadnje. Nego, kaže Isus, ako te pozove dođi i sjedni na zadnje mjesto. Kad te domaćin bude opazio reći će ti: „Prijatelju, pomakni se na ovo časnije mjesto. ” Onda će te svi za stolom gledat s čašću. „Svatko tko se uzvisuje, kaže Isus, bit će ponižen, a svaki koji se ponizuje bit će uzvišen. ”

Oholice su kao napuhani baloni. Izvana u krasnoj boji, možda i oslikani, a iznutra ništa. Oholost je prvi od sedam glavnih grijeha. Oholost je grijeh koji se direktno Bogu protivi. Oholica bi, kad bi to bilo moguće, zauzeo i Božje prijestolje. I prvi ljudi su, nagovoreni od đavla, poželjeli biti „kao Bog”. Poniznost je pak krepost koju Bog prizna. Ponizan čovjek misli o sebi pravu istinu – ono što jest.

Ponizan čovjek misli i o Bogu pravo – ono što Bog jest. Na poniznosti, kaže poslovica, rastu ruže bez trnja, a na oholima raste trnje mjesto ruža.

Procijenimo sami što je pred Božjim očima vrjednije pa takvi budimo – ne oholice nego ponizni ljudi.dijete-obala

ŠTO JE PONIZNOST?

Poniznost je vrlina koja se najčešće krivo tretira kao mana, i ako postoji ljestvica popularnosti među vrlinama, poniznost bi zasigurno bila negdje skroz na dnu. Zašto je to tako?

Vjerojatno zato što mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje, ali i zato što živimo u svijetu u kojem je važno pobijediti i biti bolji od drugih. U takvom okruženju poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Stoga smo navikli sebe uzdizati i ni pred kime se ne poniziti. Mnogi boluju od toga da sebe veličaju na račun drugih. Ne vide da time ne samo da ne dobivaju na važnosti, nego je gube. Rivalstva su sveprisutna jer je ljudska svijest ograničena pa ne uviđa dalekosežne kobne posljedice takvog životnog stila. Svatko bi se trebao pitati je li mu takav stav prema životu donio dugotrajnu sreću i uspjeh, a s malo iskrenosti odgovor će dovesti do toga da se zamislimo nad svojim postupcima i odreknemo rivalstva i oholosti te prigrlimo poniznost. Prolazno naslađivanje je kao ovisnost; donosi kratkotrajne užitke ali u cjelini je jako štetno, jer nas odvraća od istinske i trajne sreće. Poniznost je vrlina koja čovjeka čini spremnim graditi dobre odnose i prema Bogu i prema ljudima. To je osobina koja su suprotna oholosti i uznositosti, koja pomaže čovjeku bolje razumjeti svoj položaj i cijeniti druge. Sveti Bernard kaže da je poniznost “vrlina pomoću koje čovjek, poznajući sebe onakvim kakav doista jest, sam sebe unizuje”.

Ova vrlina nema veze ni sa samoprijezirom niti ponižavanjem, već s iskrenim stavom prema sebi i drugima. Ponizna osoba ne precjenjuje svoje sposobnosti, niti unišava tuđe; ne hvali se nepotrebno svojim postignućima i zna vrednovati druge. Postati ponizan ponajprije znači dobro razumjeti svoj položaj, sama sebe upoznati kao i svoj odnos prema Bogu i čovjeku.

Poniznost je „tajno oružje” za postizanje Božje blagonaklonosti, a time i svega blagostanja.

Poniznost je: govoriti što manje o sebi,
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže. ” (kako bi drugima bilo lakše)

sv. Majka Tereza

majka-terezaGospodine Isuse Kriste, koji si rekao: pitajte i odgovoriti će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvoriti će vam se, molimo Te, daj svojim vjernim slugama dar božanske ljubavi da Te možemo voljeti svim svojim srcem u svim svojim riječima i djelima i daj da te nikada ne prestanemo slaviti.

Gospodine, daj nam istinsku poniznost i neprekidno strahopoštovanje, jednako kao i ljubav prema Tvome svetome imenu i nikada ne prestaj voditi one koji su izgubljeni, a Tvojim ljubavlju pronađeni, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova Amen.

USKA VRATA

Vrhunac Božje pouke i poruke čovječanstvu dogodio se po Sinu Božjemu, Isusu Kristu, koga Evanđelje pokazuje kao putujućeg učitelja po selima i gradovima. On, utjelovljeni Sin Božji, sigurno je najbolje znao taj put. Govor mu je bio strog i težak i mnogima nerazumljiv, neshvatljiv i pretežak. Zato su mu prigovarali pitajući: „Sigurno ima malo onih koji se spašavaju? ” Isus odgovara još jednom teškom tvrdnjom: „Trudite se da uđete na uska vrata. ”uskavrata

Nije to put za neke izabrane, prve ili druge, nego za sve koji prihvate taj put kroz uska vrata.

U čemu je čovjek griješio? Čovjek, stvor Božji, trebao je prihvatiti svoju stvarnost kao stvor ovisan o Bogu. No, on griješi u početku. Zaveden napašću, on želi skinuti tu ovisnost i postati „kao Bog”. Time su ljudi izgubili nadnaravne darove: djetinjstvo Božje, uliveno znanje, sreću i raj i snizili se na samu narav, ali je ostala u njima čežnja za Božjom blizinom koju nisu bili kadri više postići.

Bog pokreće novi plan – plan povratka u zajedništvo ljudi s Bogom i zajedništvo među ljudima. Božji je cilj da se uzoholjeni čovjek ponizi i dragovoljno prigne. To je Isus započeo vlastitim primjerom. Ponizio je sama sebe uzevši lik sluge i ljudima postao sličan u svemu, osim u grijehu. Postao je poslušan do smrti na križu. No, nije to kraj jer je u uskrsnuću do kraja proslavljen. Po uskrsnuću će čovjek zadobiti najuzvišenije dostojanstvo djeteta Božjega i Božju blizinu.

Krštenjem počinje naš put povratka Bogu, put poniženja s Kristom da bismo postigli i proslavu s njime po uskrsnuću.

Što učiniti? Poniziti se pred Bogom – stati na ljudsku realnost ovisnosti o Bogu. Molitva, a pogotovo sveta Euharistija, uvodi nas u Božju blizinu. Kršćanin živi od Božje blizine.

Neka se i naša želja za Božjom blizinom ostvari i u ovoj svetoj Euharistiji u kojoj danas sudjelujemo.

BORBA ZA VJEČNI ŽIVOT

„Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? ”

Čovjek koji je to Isusa pitao, možda je bio uvjeren da se Židovi spašavaju, a pogani propadaju. Kad je čuo Isusov odgovor, ostao je nemalo iznenađen. Samo je Isus mjerodavan dati pravi odgovor o spasenju. Samo on zna tko se skrušeno kaje a tko ne kaje za svoje grijehe. A ako Bog želi kakvim čudom neku osobu proslaviti i na zemlji, Crkva tu osobu može beatificirati i kanonizirati.
A je li netko vječno izgubljen, to ni Crkvi nije dano da proglašava. To samo Bog zna. Isus je božanski upozorio da će mnogi tražiti da uđu na uska vrata, ali ne će moći. On opominje radoznala ispitivača: Ti se, čovječe, bori za svoje spasenje! Vi svi, koji slušate ove riječi, vi se brinite za svoj spas: Borite se da uđete na uska vrata! Isus u nama pretpostavlja i od nas traži herojsku borbu, hrvanje, žarko nastojanje oko vlastita spasenja. Isus je nekom drugom zgodom, kad je uspoređivao uska i široka vrata, još jasnije svima poručio: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze! ” (Mt 7, 13-14). Isus govori o moralnoj i duhovnoj borbi s obzirom na vječno spasenje. Koja je razlika između prostrana i tijesna puta, između širokih i uskih vrata? Nitko nikada nije dopro do neke veličine bez velika napora i znoja. Bog je u čovjekov rad ugradio znoj. U znoju lica svoga zarađivat ćeš kruh svoj, zar to nije rečenica s prve stranice Biblije? Nema nijednoga ljudskog djela da išta vrijedi a da iza njega ne stoji ozbiljan napor, danonoćni studij, ustrajno ponavljanje. Ne kažemo li: Bez muke nema nauke.

Isus nam govori da postoje jedna vrata kroz koja ulazimo u Božju obitelj, u toplinu Božjeg doma, zajedništva s njim. Ta su vrata sam Isus. On je put prema spasenju. On nas vodi Ocu. A ta vrata koja su Isus nisu nikada zatvorena, otvorena su uvijek i svima, bez razlike, bez isključivosti, bez povlastica. Netko bi mi od vas možda mogao reći: “Ali, oče, ja sam sigurno isključen, jer sam veliki grešnik: činio sam ružne stvari, učinio sam ih mnogo u svom životu”. Ne, nisi isključen! Upravo zato si više voljen, jer Isus više voli grešnika, uvijek, da mu oprosti, da ga ljubi. Isus te čeka da te zagrli, da ti oprosti. Ne boj se: on te čeka. Trgni se, smogni hrabrosti da uđeš kroz njegova vrata. (papa Franjo)

PUT ZA NEBO

Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda! ” poviče invalid. „Završit ćeš u vatri! ” Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda? ” Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno. ”

Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima.

Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

– “Zašto si tamo išla? ” – upita je otac.

– “Da utješim majku svoje prijateljice” – odgovorila je djevojčica.

– “I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš? ”

– “Sjela sam joj u krilo i plakala s njom. ”

“Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih.”

RAZDJELJENJE

U ovom svijetu ljudi uglavnom imaju istu želju. Načiniti život svoj sigurnim, ugodnim i laganim, u kojemu bi bio samo užitak. Budući da svi žele takav život, da svi to traže, hodaju istim putem, putem po kojem se mnogo hoda pa je staza ugažena i put utabani. Mnogi niti ne razmišljaju hodajući s drugima po takvom životnom putu. Jednostavno kažu: „Pa tako svi žive, tako svi misle, tako svi čine. Pa zašto bih ja drugačije? ” Obično ljudi ne razmišljaju o tome je li taj put dobar ili nije, je li može biti bolji ili ne. To većinu ljudi uopće ne zanima. razdijeljeniZato svakog onoga koji drugačije misli i govori i drugačije čini ovaj svijet izopćuje, tjera iz svoje sredine, proglašava luđakom, nenormalnim, bedastim, mnogo puta ga i ubija jer među uhodanom svakidašnjicom stvara nemir, i ruši uobičajeni obrazac života Dolazak Isusa na ovaj svijet i njegovo propovijedanje najednom je ovom svijetu postalo uznemiravajuće makar su se divili silnim djelima Isusovim i njegovim riječima govoreći: „Takvo što nismo čuli ni vidjeli. ” Isus je jasno rekao: „Nisam došao donijeti ovom svijetu mir nego oganj. Došao sam donijeti razdjeljenje. ” Oganj spaljuje, sažiže sve ono staro, suho, a poslije ognja niče novo. Isusov navještaj je jedna nova vizija svijeta, jedna nova perspektiva. On se nije došao složiti s onim starim, zlim i pokvarenim svijetom. Ako bi se s tim svijetom složio ne bi ga uopće ni trebalo. Mi se kršćani ne možemo suobličiti ovomu svijetu. Ako bi bili jednaki svijetu ne bi nas ni trebalo. Ako postanemo jednaki ovome svijetu nemamo što reći – postali bi nijemi proroci, a to jest hipokrizija u ovom svijetu. Kršćanstvo zbog proročkog stava, zbog navještaja nečeg novog i boljeg, zbog osude zla i nepravde, zbog suda kojim Bog prijeti nije dobro došlo ni u ovom vremenu. Danas je, na žalost, velika hipokrizija i kršćanstva. Jedno je ostala kršćanska riječ i učenje, a drugo je postala praksa pa jedno od drugoga odudara. Neka naš život bude usklađen s Isusovim mislima i govorom, onda ćemo biti ovom svijetu i potrebni i korisni.

VELIKA GOSPA

Pred svakim čovjekom stoje samo dva životna puta: život, pobjeda, uspjeh i drugi put: neuspjeh, propast i smrt.

velika-gospaSveto Pismo slikovito prikazuje ta dva znaka: Ženu suncem odjenutu, mjesec joj pod nogama sa vijencem od dvanaest zvijeda oko glave u času rađanja novog života. U drugom znaku sveto Pismo gleda Zmaju ognjenog sa sedam glava i sedam rogova gdje repom obara trečinu zvijezda nebeskih.

Ova dva znaka stoje jedan nasuprot drugoga. Zmaj stoji nasuprot ženi da joj odmah čim rodi uništi porod. No, iz te borbe žena izlazi pobjednica. Porod je uspio jer Bog je štitio njezin porod koji bi uzet u nebo. Zmaj je u toj borbi gubitnik. Život je borba. To je taj sučeljni život razapet između zla i dobra, između pobjede i poraza. Da ne postoji pobjeda i da ne postoji poraz ne bi bilo borbe.

Htio on ili ne htio – svaki je čovjek prisiljen na borbu. Ishod borbe svakog čovjeka ovisi o njemu samome. Ovisi o tome u koji se je znak zagledao i koji je znak slijedio. Danas sveta Crkva slavi jednu sjajnu pobjedu koju je izborila Blažena Djevica Marija, ona žena o kojoj govore prve stranice sveto Pisam kad se Bog okreče sotoni zmiji: “Neprijateljstvo ja zamečem između tebe i žene, između njezina poroda i tvoga. On će ti satirati glavu a ti ćeš vrebati njegovu petu”.

Život Blažene Djevice Marije bio je od samog bezgrješnog začeča neprikedno i neodvojivo uz Boga uz Isusa Sina Božjega i sina njezina.

Nikakvim grijehom, niti samo sjenom nije nikada bila okaljana. Zato je završetak njezina života ne zemlji bio okrunjen veličanstvenom prolavom: “Dušom i tijelom uznesena je na nebo”, kaže tako dogma naše vjere. Sjajniju pobjedi nije moguče niti zamisliti.

Draga bračo! Dok danas slavimo njezinu pobjedu mi mislimo o našoj životnoj borbi, o našoj odluci i o našoj pobjedi nad zlom i sotonom. Sada je vrijeme odluke. Molit ćemo nju, na nebu proslavljenu, da nam priteče svojim zagovorom i pomogne nam pobijediti zlo u sebi i da se možemo njoj u nebu zauvijek pridružiti.

SV. ROK

sv_rokSveti Rok je rođen 1295. god. u francuskom gradu Montpellieru. Prema predaji, roditelji su mu bili pobožni plemići. Kad su mu roditelji umrli, prije no što je Rok navršio dvadeset godina života, prodao je svu svoju imovinu i podijelio siromasima, postao franjevac, te se uputio na hodočašće u Rim. Kako je završio tadašnji medicinski studij, počeo je pomagati oboljelima od kuge po raznim gradovima. Prema predaji, po njegovoj molitvi više je oboljelih i ozdravilo.

Tako je stigao i u Piacenzu, ali se ondje i sam zarazio, te je kao okužen istjeran iz grada. Stoga je otišao u šumu i ondje se hranio biljem, a vodu je pio iz vrela koje je poteklo u njegovu skrovištu.

Slikari i umjetnici ga vole prikazivati sa psom, a poradi legende koja kaže kako je svetom Roku svakodnevno jedan lovački pas dolazio i donosio mu kruh, a također mu je lizao rane, kako bi mu olakšao patnje. Prema nekima, vlasnik psa, neki grof imenom Gottardo Palastrelli, slijedeći životinju, otkrio je svetog Roka i doveo ga u svoju kuću, brinuo se za njega, te je svetac ozdravio, a sam se grof obratio.

Potom je sveti Rok krenuo svojoj kući, ali kako ga je bolest potpuno fizički izmijenila, njegovi ga sumještani nisu prepoznali, nego su mislili da je špijun, a njegov ga je ujak, tadašnji sudac, iz razloga neprepoznavanja, bacio u zatvor, gdje je proveo narednih pet godina. Ponovno je obolio od kuge i na samrti je svećeniku otkrio tko je.

Umro je 16. kolovoza 1327. god., a predaja kaže kako se u njegovoj ćeliji odmah pokazala posebna svjetlost i pronašao ovaj zapis:

“Svi koji obole od kuge i zaištu pomoć sv. Roka, sluge Božjega, bit će iscijeljeni.”