Nedjeljna i blagdanska propovijed

U berlinskoj nacionalnoj galeriji umjetničkih slika postoji jedna zanimljiva slika. Ispod slike velikim je slovima ispisana naziv slike: "Povorka smrti". Na slici je prikazana smrt,već poznatim načinom, kao suhi ljudski kostur. U lijevoj ruci drži zvonce, a u desnoj oštru kosu.  Iza smrti naslikana je nepregledna povorka. U njoj idu majke s novorođenom djecom, zatim idu djeca različitih uzrasta, na glavi im  vjenčići od cvijeća. Zatim idu djevojke urešene i nakićene. Iza njih idu mladići s bocama u rukama. Iza njih idu mladenke s prekrasnim vjenčanicama, a mladenci uz pratnju muzičara. Iza njih su u koloni muževi jaki i čili, a za njima žene u punoj životnoj snazi. Iza njih pak ljudi različite dobi i različitih zanimanja. Na kraju povorke idu pogrbljeni starci i starice sa štapovima u ruci. Kraj povorke gubi se daleko negdje u sumaglici.  Na pločniku ulice stoji stara i pogrbljena,  mršava starica izbrazdana lica i promatra ovu neobičnu povorku te pruža ruke prema smrti. Ispod starice je umjetnik ispisao njezinu molbu i želju: "Uzmi mene, setro smrti!" Smrt joj odgovara: "Čekaj malo! Još nisi na redu ali te nisam zaboravila. Još nisi zavrijedila biti u mojoj povorci."

     Draga braćo!. Sjetimo se riječi današnjeg Evanđelja a to su Isusove riječi. Neki čovjek odlazi na put. Prije svog odlaska dozove svoje sluge i razdijeli im svoj imetak. Jednome dade pet talenata, drugome dva, a jednomu samo jedan talenat, svakome prema njegovim sposobnostima.  Primivši talente, onaj s pet talena ode i počne poslovati te zaradi s njima još pet. Pametno je poslovao, rekli bismo. Onaj koji je primio dva talenta postupio je jednako tako. Upotrijebio ih je i zaradio s njima još druga dva talenta. Pametno je poslovao. Onaj pak koji je primio jedan, otišao je i sakrio svoj talenat, nije ga u ništa upotrijebio i ništa nije s njime zaradio.

     Kad se gospodar vratio pozvao ih je na obračun. Onaj s pet talenata donio je drugih pet zarađenih. Onaj s dva donio je druga dva talenta. Gospodar je bio zadovoljan njihovim poslovanjem. Zato ih poziva: "Dođite vi sluge dobri i vjerni. Uđite u radost svoga gospodara". Onaj s jednim talentom nije primio nagradu. Nije dobro poslovao i zato ga gospodar grdi: "Trebao si upotrijebiti moj novac da iz njega isvučem dobitak. Oduzmite mu taj talenat i podajte onome koji ima pet i koji zna poslovati. Njega bacite van u tamu".

   Draga braćo! Bliži se kraj crkvene godine koja završava blagdanom Krista Kralja. A svaki nas kraj godine podsjeća na obračun. Taj će se obračun dogoditi pred Bogom - vječnim sucem. Bog nije nikamo otputovao nego je svakom čovjeku, svakome od nas, dao nekoliko talenata. Nekome više, nekome manje a svi smo dobili zadatak pametno upravljati primljenim talentima. Najveći Božji talenat je naš Život. Kad se budemo pojavili pred Bogom - sucem, pitat će nas u što ste upotrijebili darovani život? Primili smo u životu i neke sposobnosti. I za njih će nas pitati Vječni Sudac; u što ste ih upotrijebili. Pitanje je: Jesmo li donijeli umnožene darove života i sposobnosti ili smo ih zakopali, sakrili ili ludo upotrijebili? To je važno i sudbonosno pitanje. Jao onome koji će doći praznih ruku, koji  će reći Bogu: "Znam da si strog i bojali smo se nešto dobra poduzimati da ne pokvarimo. Tim odgovorom bismo sebe osudili.

     Kaže jedna priča kako se skupilo mnoštvo ljudi pred rajskim vratima čekajući dok Sv. Petar otvori vrata. Tu su zamatali svoje  manje ili veće pakete koje su k Bogu donijeli. Samo je jedan čovjek stajao bez paketa. Nije imao ništa. I kaže priča, otvore se vrata, a ono mnoštvo stane pred Boga i svaki otvara svoj paket i pokazuje Bogu što je u njemu. Kad je došao zadnji u redu pred Boga, a nije imao nikakvog paketa, reče Bogu: "Ja nemam ništa. Ništa nisam znao raditi. Ja sam bio samo komedijaš na kraljevom dvoru. Ja sam ljude zabavljao i nasmijavao". Bog mu odgovori: "Dobro, dobro! Tebi sam dao samo taj talenat da možeš ljude nasmijavati. Svoj talenat si pametno upotrijebio. Uđi u  radost svoga gospodara". Amen.

  U jednom slavonskom selu koje je imalo oko 400 kuća bila je jedna mala kapelica u koju je moglo ući samo četrdesetak vjernika. Župnik je svake nedjelje dolazio i služio svetu Misu. Selo je od župne crkve bilo udaljeno . Seljani su razgovarali sa župnikom i planirali su izgradnju jedne veće kapele. Župnik je bio zadovoljan. Spremno je prihvatio prijedlog seljana, ali je odmah napomenuo seljanima da je izgradnja kapele skupa i da će doprinos za kapelu biti velik.  Bilo je to prije 43 godine dok su još prilike kod nas bile teške, osobito za gradnju crkve. Mnogo su muka imali dok su dobili dozvolu za gradnju kapele, a onda su morali duboko posegnuti u džep. Bilo je više seljana koji su prodali tele ili bikića i sve darovali za gradnju. Kapela se počela graditi, a župnik je sam obilazio selom od kuće do kuće i skupljao priloge za crkvu. Bio je tada u selu jedan jako dobro stojeći seljan Marko. Nije on baš bio vjernik. Imao je punu štalu blaga, lijepe konje, veliko gospodarstvo, veliko dvorište i gospodarske zgrade. Te je godine prvi u selu nabavio pravi veliki traktor. To su tada mogle imati samo velike poljoprivredne zadruge ili pak šumarije. Ali Marko je potegnuo svoje veze i uspio nabaviti traktor. Kad je župnik došao k njemu po prilog za kapelu, gazda Marko se samo nasmiješio i dobacio:  "Još nisam podmirio sve svoje potrebe. Za sada ne mogu dati ništa, što ne znači da ne ću dati. Pa tek je počela gradnja. Ja ću biti zadnji. Kad sve bude gotovo ja ću staviti "točku na i". Moj će doprinos biti zadnji ali pravi. Župnik je samo poklimao glavom i otišao dalje. Više je puta župnik navraćao k njemu, ali svaki je puta čuo isti odgovor. Kapela je polako rasla. Te jeseni još nije imala krova. Drugog proljeća ponovo je krenula akcija. Seljani su zdušno pomagali, davali zadnje dinare. Kapela je za blagdan sv. Ivana Krstitelja trebala biti gotova kako bi bila posvećena za prvi "kirvaj" ili proštenje u selu. Na Ivanje je došao biskup blagosloviti kapelu. Bila je posve uređena iznutra i izvana.

Imala je i lijepo zvono. Običaj je kod Slavonaca da se za "kirvaj" pozove sva bliža i daljnja rodbina iz drugih mjesta i sela. Slavonci imaju jednu poslovicu: "Došo god da se vidi rod". Bio sam i sam dvije godine župnik u Slavoniji i poznati su mi svi ti slavonski običaji. Tog dana se sve živo i domaće i strano pogrnulo u novu crkvu na Misu. Tada još nije bilo automobila pa su seljaci zapregli svoje gizdave konje u lijepo oprana i šarenicama okićena kola. Šarenice  su šarena pokrivala. Sve muško i žensko lijepo odjeveno pohrlilo u crkvu. Marka je bilo malo stid, ali žena ga bab-Kata, kako su je zvali, nagovorila da je sada lijepa zgoda da svoj dar "točku na i" donese pred biskupa za blagoslov i otvorenje kapele. Teška srca izvadi Marko iz škrinje 3.000 dinara. To je onda bila jedna učiteljska plaća i dade bab-Kati. Ona zamota novac u rubac, a Marko upali svoj novi traktor. On će se traktorom dovesti do crkve. Nek ljudi vide što je traktor. I krene Marko. Traktor je lupetao,  a ono veliko mnoštvo pred crkvom okretalo glave da vide to novo čudo od traktora. Bab-Kata je ponosno sjedila na blatobranu traktora. I eno ih gotovo pred crkvom. U tom momentu dok je Marko podižući glavu dodao gas jedni se konji prepadnu buke traktora i propnu se točno pred Markov traktor. Čuo se samo tupi udarac. Konji su bili odbačeni u stranu posrnuvši na cestu. Markov traktor okrenu u jarak kraj ceste i naglo se prevrnu. Bab-Kata odletje s blatobrana i udari u susjedovu ogradu i nije čula ni jauk Marka koji je zgnječenih prsiju ležao pod traktorom. Nije ni zajauknuo. Ljudi nagrnu dizati traktor. Kad su traktor podigli, Marko nije više odavao znakove života. Bio je mrtav. Nije ni slutio da  tog časa nije stavio "točku na i", nego je stavio točku na svoj život. Nije uspio donijeti svoj doprinos za novu kapelu. Taj je novac otišao za njegov sprovod. Stravičan događaj za taj "kirvaj". Mjesto raznih veselih dogodovština tog se je dana stalno prepričavao ovaj nemili događaj. On je planira i planirao i mislio da će se svojim darom ponositi pred biskupom a , eto, ne znate u koji ćas
čas doći Sin Čovječji i odvesti Marka na Božji sud. Ne znamo i ništa ne sudimo je li mu je Isus otvorio vrata raja ili mu je rekao: ne poznam te. Sve nas Isus upozorava: "Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa".

     Ovo je samo jedan slučaj. Takovih sličnih slučajeva ima cijelo mnoštvo. Svi obično pročitamo u novinama "crnu kroniku" Neki su ostali pod kotačima automobila, neki su pali u avijonu, neki su sletjeli s motora, neki su se utopili, neki su izginuli u požaru. Neke je ubio potres. Još veće mnoštvo u strašnim olujama, valovima, vjetrovima, mnoštvo od klijenuti - infarkta srca, moždanog udara, bolesti raka, ptičje gripe, side, od svih mogućih bolesti i nezgoda trovanja, padova. Naprosto čovjek ne može sve izbrojiti. Svaki je takav slučaj neočekivan. Koliko je onih koji su poginuli u onom strašnom "Sunamiju". Tko se od njih nadao smrti?  Smrt se nikome ne najavljuje. Dolazi svakome čovjeku samo jedanputa i to nenajavljena. Što reći na sve to?

     Slušali smo Isusovu usporedbu o mudrim i ludim djevicama. Mudre su ustrajno i mudro čekale mladoženju i kad je došao ušle su s njime na svadbu. Lude su zbog spavanja i zbog nemara propustile jedinu priliku i nisu mogle ući na svadbu. Svjetiljke  su im se ugasile.

    Evo, draga braćo! Mudar čovjek radi tako da svakog i nenajavljenog časa može mirno dočekati vječnog suca. Lud čovjek odgađa i misli da još ne će doći da ima još vremena, a može mu se dogoditi kao i Marku. Onaj tako dugo odgađani dar nije uspio predati. Previše je odgađao. Smrt je bila brža i pretekla ga.

     Kad bi danas Sin čovječji došao k nama i rekao nam: "Idemo!" Je li bi kod nas našao upaljene svjetiljke vjere u našoj duši? Je li dobra djela u našim rukama?  Što bi nam rekao? "Uđi u radost svoga gospodara." Ili bi nam rekao: "Ne poznam vas. Odlazite od mene prokletnici u oganj vječni". Nešto od ovoga ćemo sigurno čuti. Amen.

Isusovom propovijedanju  i naučavanju veliko je mnoštvo čvrsto povjerovalo. Mnoštvo je išlo za njim i vrlo su ga rado slušali. To je kod Isusovih protivnika izazivalo još veću mržnju i zavist pa su tražili nešto čime bi ga pred narodom mogli osramotiti i omalovažiti. Ništa takvoga nisu mogli naći pa su počeli otvoreni sukob postavljajući mu lukava i dvoznačna pitanja ne bi li izvukli iz njega neku krivu riječ.  Prošle smo nedjelje slušali lukavo pitanje: "Je li je dozvoljeno caru plaćati porez ili nije"'  Danas slušamo kako mu postavljaju lukavo pitanje što je u Zakonu najvažnije. Nadali su se da će im Isus tu nešto krivo reći. Isus je poznavao njihovu zlobu i jednostavno odgovara: "Prva zapovijed je ljubiti Boga više nego samoga sebe, a druga jednaka ovoj, ljubiti bližnjega kao samoga sebe". Protiv odgovora nisu mogli ništa reći. Tko tako radi, ispunja sav Zakon.

    No, draga braćo! Kad se danas govori o ljubavi, onda su to često prazne riječi gdje nema ljubavi ni prema Bogu ni prema čovjeku. A prave ljubavi prema Bogu nema ako nema ljubavi prema čovjeku. Kaže Sv. Pismo: "Ako netko kaže da ljubi Boga, a mrzi svoga bližnjega - lažac je. S druge pak strane, tko ljubi svoga bližnjega, ne treba  dokazivati svoju ljubav prema Bogu. Jedna je ljubav, ali može biti uperena prema Bogu ili prema čovjeku. Boga ljubiti znači držati njegove zapovijedi, a bližnjega ljubiti znači priskočiti mu u svakoj potrebi. Danas se posebno sjećamo onih ljudi koji još nisu dovoljno upoznali pravoga Boga. Sjećamo se i onih koji im pomažu primjerom svoga života i rada da ga nađu. To su misionari i misionarke. Ljubiti jedne i druge znači i molitvom i financijama pomoći jedne i druge. Kršćanin koji bi zaboravio ovakvu ljubav ne bi bio pravi kršćanin.

   Čitao sam zgodu o jednom arapskom pastiru po imenu Ali. Od svoje rane mladosti skupljao je i štedio novac da bi  mogao kupiti ženu, kako je kod njih običaj. Ako je djevojka lijepa i pametna, roditelj za nju traže više novca. On je uspio skupiti deset funti i za to bi na jugu mogao kupiti ženu. On uzme svog magarca i uz rijeku Eufrat uputi se prema jugu. Putem se hranio samo datuljama ali je, došavši na jug, ostao razočaran. Djevojke su i na jugu bile toliko skupe da za svoj novac nije mogao kupiti ženu. Okrene magarca natrag prema kući.  Vraćajući se kući ugleda pokraj jednog bunara djevojku tako lijepu kakvu do tada nije vidio. Priđe on k njoj a ona ni ne okrene glave. Tek tada primijeti da je djevojka slijepa. Krene djevojka prema svom šatoru. Vodu je držala desnom rukom, a u lijevoj ruci držala je štap kojim je opipavala put do šatora. Došli su do šatora. Ali se nije mogao otrgnuti od tako lijepe djevojke pa upita njezina oca koliko novaca traži za svoju slijepu kćer. Njezin otac zatraži šest funti.  Ali odmah izvadi šest funti i dade njezinu ocu  i s djevojkom se zaputi  prema sjeveru gdje je živio. Usput je Ali naišao na nekog liječnika koji je nekim travama djevojci vratio vid što ga je bila izgubila od neke očne bolesti. Kad je progledala, baci oči na Alija i opazi da Ali nije baš lijepi momak, ali ga je ipak zavoljela jer joj je vratio vid i boje ovoga svijeta. I kaže priča da ju je doveo u svoj šator gdje su počeli sretno živjeti. Alijeva sreća je bila kratka. On se zarazio od svoje žene onom očnom bolešću i oslijepio. Tada su nastupili teški i zli dani za Alija. Alija više nije vidio svoje žene. Zamrzio ju je i počeo tuči. Svi su okolo govorili da je to najnesretniji par na svijetu. Alida je plakala cijele dane jer ju je Ali mrzio misleći da ga Alida slijepoga više ne voli. I kaže priča. Čuo je onaj travar za njihovu nesreću i dođe k Aliju te mu ponudi da ga izliječiti,  ali samo uz uvjet da ne tuče svoju ženu. Počelo je liječenje dugo i mučno, ali je ipak uspjelo. Ali je progledao. Ponovo je gledao lijepo lice svoje žene Alide i ponovo ju je zavolio te su živjeli sretno.

Ova priča nam hoće reći da sreća dolazi samo iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Onaj tko ljubi Boga više nego sebe i bližnjega kao samoga sebe, ugledat će jednom u sreći lice samoga Boga. Amen.

Sv. Apostol Pavao piše: "Ljubav je domišljata. Ona čini nevjerojatne stvari ali mržnja je često  puta još  mnogo spretnija i domišljata i poduzetna. Ljubav i mržnja su dvije sile u čovjeku. Nadvladat će ona koju čovjek više njeguje.

    Čitao sam o jednom malom ali jako čudnom otočiću u Oceaniji. Na njemu žive čudni ljudi s čudnim običajima. U prošlom stoljeću gospodari otoka bili su vrači. Teško onome čovjeku koji bi se njima zamjerio koji ne bi išao po njihovoj volji i koji ne bi davao ono što bi vrač od njega tražio.

      Jedan mladi muž i jedna mlada žena sklopili su ženidbu i odmah su prionuli na posao. Želja im je bila napraviti vlastitu kolibu. Teškim radom i svakodnevnim naporom konačno je koliba bila gotova. Muž je bio vrlo spretan čovjek i napravio je kolibu koja se svima sviđala i svi su joj se divili. Došao je i seoski vrač. Koliba mu se toliko svidjela da je pozvao muža i ženu da mu dadu tu kolibu. Jasno da su oni odbili njegov zahtjev. No, vrač je smislio osvetu. Optužio je ženu  da je vještica. Tvrdio je da ju je vidio svake večeri kako odliječe kao šišmiš,  a jutrom bi se vraćala. Za takve je u selu vrijedila kazna strašne smrti. Doveli bi je na jednu pećinu i od tuda je strmoglavili u dubinu pećine od stotinjak metara.. Takvu je smrt smislio vrač protiv ove mlade i vrijedne žene. Ženu su zatvorili i za nekoliko dana doveli je  na liticu te pečine. Sam vrač ju je vlastitim rukama gurnuo u provaliju. Čuo se  samo očajni krik i žena je nestala u ponoru. Vrač se  slavodobitno vratio u selo i ušao u onu njezinu kolibu. Njezin je muž jednostavno nestao iz sela. Nitko nije znao gdje je. On je znao što će učiniti njegovoj ženi pa je otišao u šumu i tamo tražio čvrste lijane. To su biljke koje rastu kao užad uz neko drvo. Skupio je lijane i od njih je ispleo mrežu ispod one litice kuda su bacali osuđene na smrt. Na mrežu je dovukao grana i lišća i kraj mreže čekao. Bojao se samo hoće li  mreža od lijane izdržati težinu tijela njegove žene. Tog jutra čuo je očajni krik i podigao pogled prema vrhu litice. Vidio je kako tijelo njegove žene pada prema mreži. Mreža je zaustavila tijelo i silno prestrašenu ženu muž je odnio na sigurno u šumu. Drugog dana ujutro pojavio se  u selu zajedno sa svojom ženom. Ljudi su bježali od njih misleći da vide njezina duha i silno su se čudili. Još su se više začudili kad su usred sela opazili tijelo njihova vrača kako beživotno leži s velikom crnom oteklinom na vratu. Vrač nije ni slutio da ga u toj kolibi čeka smrt, da je onaj muž u svoju kolibu unio dvije najotrovnije zmije. One su ga prve noći skončale, a muž i žena ušli su ponovo u svoju kolibu.

     Draga braćo! Mržnja, zavist i pohlepa nesretnog vrača smislile su strašnu smrt. Ljubav pak njezina muža smisila je spasenje za svoju ženu. Ljubav je bila domišljatija i spasila život ženi.

     Danas čitamo u sv. Evanđelju čitamo zgodu kako zavist i zloba smišljaju Isusu osudu. Neprijatelji Isusovi su mislili da je mržnja jača od ljubavi i gonjeni mržnjom postavljkaju Isusu stupicu iz koje, tako oni mislili, ne može izaći. "Je li je slobodno caru plaćati porez?"Rekne li morate plaćati, osramotit će ga pred narodom koji je u teškim mukama plaćao Rimljanima velike poreze. Rekne li pak da se ne smije plaćati porez, tužit će ga rimskim vlastima koji će ga za to osuditi i ubiti. No, nisu znali da je ljubav domišljatija od mržnje. Isus uzima od njih jedan denar i pita: "Čija je to slika na denaru"? Oni kaže: "Careva". Isus samo nastavlja: "Dajte caru carevo a Bogu božje". Tim odgovorom im je začepio usta te mu nitko više nije mogao ništa predbaciti zbog čega bi mogao biti osramoćen ili osuđen