Nedjelja krštenja Gospodinova

NEDJELJA KRŠTENJA GOSPODINOVA

Mi smo kršćani primili Isusovo krštenje. On nas je svojim Duhom iz stare grešnosti izveo u novi život. Isusov Duh je onaj oganj koji sažiže, spaljuje zlo u čovjeku: zle misli, zle riječi i zla djela. U kršćaninu, a preko kršćanina to se mora dogoditi u ovom svijetu. Naime, svaki pravi kršćanin u kojem Isusovo krštenje traje mora postati prava buktinja Isusovoga Duha koji ne samo u sebi, nego i u svojoj okolini pali zlo, a podiže dobro i daje da dobro raste.

Zato je današnji blagdan prava prilika da mi kršćani ispitamo svoju savjest i svoj identitet. Odgovorimo samima sebi: tko smo mi i što smo mi? Jesmo li još uvijek sinovi Božji, što smo po krštenju postali? Svojim nas je Duhom Krist preporodio i od tada s pravom Boga zovemo Ocem. Da li još možemo Boga nazvati svojim Ocem? Ako smo još uvijek ispunjeni njegovim Duhom onda jesmo sinovi Božji, jer njegov Duh rađa Božje sinove.

Da li se ovom svijetu mi kršćani pokazujemo kao sinovi Božji ili smo se ovom svijetu suobličili i postali kao ovaj svijet pa izgledamo i djelujemo samo kao sinovi svijeta. Na žalost, ogromna većina sinova Božjih natjerala je Duha iz svog svetog krštenja, Duha iz svete Potvrde i ostali su samo sinovi ovoga svijeta živeći kao da Boga nema. Takovi se ne pokazuju kao sinovi Božji, nego kao sinovi sablazni.

Naš život, život kršćanina jest propovijed o Duhu Svetom jer smo njegovo djelo. Kršćanin se ne pokazuje samo kao sin Božji. On se zalaže za dobro kao sin Božji. Kršćanin preuzima odgovornost za ovaj svijet tako da se po njemu u ovom svijetu Krist približi svim ljudima. Zato je kršćanin kao i Krist onaj koji grijeh osuđuje, a za dobro se žrtvuje bez koristi za sebe. Kršćanin mora kao Krist od svoga krštenja cijeli svoj život proći svijetom čineći dobro.

Danas sami sebi odgovorimo da li još odgovaramo slici Sina Božjega ili smo u sebi izgradili sliku i izgled sinove ovoga svijeta.

Sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. stoljeća, kad su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji godine 325. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, arijanci nisu mirovali, već su svoju zabludu širili dalje, a pridobivši za se i careve nemilo su progonili one koji su bili vjerni nicejskoj vjeroispovijesti i pravovjerju. Žrtva tih progona bio je i sveti Hilarije, biskup Poitiersa u Galiji, današnjoj Francuskoj.

On se rodio oko godine 315. u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu. Uz njegovu kolijevku stajahu bogatstvo i moć, ono što svijet veoma mnogo cijeni. Kad je došao do uporabe razuma, dadoše ga u škole pa je tako primio najveću izobrazbu svoga vremena. U zreloj dobi oženio se te imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo dao se sav na studij Svetoga pisma. Što se više u nj udubljivao, to je snažnije uviđao svu prazninu poganskoga pogleda na svijet. Kao čovjek koji je iskreno tražio istinu povukao je posljedice pa se sa ženom i kćerkom dao krstiti i tako postao vatren kršćanin. Po sakramentima krštenja i potvrde primio je toliko nebeskoga svjetla da se svim silama stao boriti protiv poganstva i protiv arijanskog krivovjerja. Borio se ne samo riječima i spisima, već što je kudikamo važnije, i čitavim svojim neporočnim životom koji je bio u skladu s onim što je vjerovao.

U kršćanskoj općini Poitiersa Hilarije je stekao toliki ugled da ga je Božji narod nakon smrti svoga biskupa izabrao za njegova nasljednika i tako je Hilarije primio i puninu svećeništva i apostolske odgovornosti. Njegova je žena, međutim, s njegovom privolom stupila u samostan. Kao biskup Hilarije se još više suprotstavljao krivovjernim arijancima. U otpalom biskupu grada Arlesa Saturninu zadobio je najljućeg i najzlobnijega neprijatelja. Taj ga je oklevetao na carskome dvoru pa ga je nasilni car Konstancij godine 359. prognao u Malu Aziju. No, sveti biskup ni tu nije mirovao već se i dalje borio protiv zabluda. Proučavao je istočne crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Postao je veoma glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan.

Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerstvom, želio je svu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Borbe i progoni pospješili su i Hilarijevu smrt i on umre godine 367. slavljen kao »Atanazije Zapada«, naime, kao što je sv. Atanazije bio prvoborac protiv arijanstva na Istoku, tako sv. Hilarije na Zapadu.

Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetoga pisma. Glavno mu je djelo O Trojstvu, u 12 knjiga, napisano u progonstvu, a po sudu mnogih to je najsolidnije djelo protiv arijanstva. Napisao je i vrijedan komentar Evanđelju sv. Mateja te Raspravu o otajstvima. To je djelo prevedeno i na hrvatski jezik i izdano u sklopu zbirke Crkveni oci i pisci. Sv. Hilarije bio je i pjesnik. Pjevao je himne. Njegova je velika zasluga što je upoznao vrijednost himna i prenio ga na latinsko crkveno tlo. Papa Pio IX., na molbu pokrajinskoga sabora u Bordeauxu, proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

Sveti Pavao, prvi pustinjak

Evanđelje je zavodljivo. Ono je svojom snagom ili bolje, njegov začetnik Isus Krist, svojom milošću »zavelo« tolike na neobične i posve naravnom shvaćanju neshvatljive putove. Jedan je od tih putova i pustinjaštvo koje je kao neka prethodnica kasnijega redovništva. Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinje i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju, pokori i eventualno se bavili nekim ručnim radom. Kao prvaka tih pustinjaka Crkva slavi svetoga Pavla.

Stari časoslov kaže da se Pavao »začetnik i učitelj pustinjaka« rodio u Donjoj Tebaidi u Egiptu te za vrijeme strašnih progonstava sredinom III. stoljeća za rimskih careva Decija i Valerijana, pošao u pustinju u neku spilju. Bila je tu blizu neka mala oaza s palmom koja mu je plodovima pružala hranu, a lišćem odjeću, jer je od njezina lišća pravio plašt kojim bi se pokrivao. I tako je Pavao provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo s najpotrebnijim.

Promatrajući taj život dolaze nam na pamet naročito ove Isusove riječi: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?« (Mt 6,25). Sveti Pavao, pustinjak, shvatio ih je i po duhu i po slovu i bila je dostatna samo jedna palma da mu održi tjelesni život, i to ništa manje nego 113 godina. O, kad bismo imali vjere i evanđeoskih jednostavnosti, što bi sve Bog učinio i s nama!