4. nedjelja kroz godinu

POVODOM GODINE SVEĆENIŠTVA

Svaki čovjek traži zavjetrinu u svome životu. Želi prostor u kome se dobro osjeća, prostor koji može urediti prema vlastitim potrebama i željama, gdje se osjeća kao kod kuće, gdje se ne treba prilagođavati, nego može biti sam, potpuno smiren i slobodan. Želi biti sam za sebe i udobno se osjećati, makar to bio i najmanji životni prostor. Ali baš takva zavjetrina ne postoji za one koji nasljeduju Krista u svetim zvanjima svećenika, redovnika ili redovnice.

Krist je stalno na putu, ne samo izvana, danas ovdje, sutra ondje, on je i u nutrini na putu. Tko Njemu služi u svetim duhovnim zvanjima i Njega slijedi ne ostaje nigdje stalno i nikada se ne može udobno smjestiti. Iznenada nanovo dođe poziv i mora vanjski ili unutarnje na put. Njegov je doma na drugom svijetu. Njegova je zavjetrina isključivo u Bogu. Njegov odmor samo u budućnosti. Svećenik se ne može poput lisice sakriti u jamu povučenosti gdje neprijatelj ne može na njega vrebati, niti gdje može prodrijeti hladnoća ravnodušnosti. Ne može poput neke ptice smjestiti se u bilo kojem pahuljastom, toplom gnijezdu, jer uvijek pušu nove bure kroz granje njegova život i nemirno razdiru mladice koje je savio ne za sebe, već za druge. Nasljedovanje Krista znači biti izručen drugima i živjeti u nesigurnosti.

Isuse, svećenik je žrtva, kao što žrtva gori i uzdiže se k tebi na slavu, tako i svećenik treba izgarati, dim te žrtve je njegov duh koji se uzdiže Bogu na slavu. Molimo te daruj svećenicima svoga Duha služenja, da kao što si Ti postao Tijelo, kruh, za nas, tako neka i svećenikov život neka bude tijelo, kruh, za Boga, čisto i neokaljano, tebi na čast i hvalu, a Tvojoj crkvi na spasenje.

RAZMIŠLJANJE NAD NEDJELJNIM EVANĐELJEM

Današnji nam evanđeoski odlomak predstavlja prilično grubu sliku odnosa između Isusa s njegovim sugrađanima, pa čak i s nekim članovima iz njegove rodbine. Kad se nakon krštenja na Jordanu vratio u Nazaret i predstavio kao očekivani Mesija, odmah je bio odbačen, čak mu je zaprijetila i smrt.

On nas upozorava: njegov učenik nije iznad Učitelja. Ako želi živjeti svoju vjeru i nju svjedočiti pred ljudima, neizbježno sresti nerazumijevanja i oporbu, čak i kod svojih prijatelja.

Odakle će crpsti potrebnu snagu? To je veoma važno i o tome zavisi uspjeh kršćanskog života, pa stoga i konačni ishod našega života. Krist kaže: "Tko ustraje do konca taj će se spasiti!"

Upitaj se…

- Gospodin želi da mu budemo svjedoci pred svim ljudima. Da li smo čuli njegov poziv? Da li smo spremni staviti se na službu svoje braće?

- Božja ljubav je besplatna. Da li je naša ljubav prema drugima isto takva: strpljiva, uslužna, osjetljiva, nesebična, bez traženja uzvrata?

- Ne koči li naš polet ljubavi strah pred nerazumijevanjima, pred neuspjehom, nezahvalnošću, kritikom, oporbom?

Evanđelje (Lk 4,21-30): Krist zanijekan među svojima u Nazaretu

Današnje je čitanje nastavak onog iz prošle nedjelje. Nalazimo se u nazaretskoj sinagogi u subotnji dan. Sugrađani odbijaju Isusa priznati Mesijom te ga grubo izbacuju.

Žitelji Nazareta bijahu ponosni na njega i na glas koji je svojim čudesima stekao u okolini. Ali kad im je htio znati do znanja da je po prorocima naviješteni Mesija, najprije su iznenađeni, a potom se zgražaju.

Isus ih kori zbog njihove nevjere te im naviješta da će poruka koju oni odbijaju biti prenesena poganima. Razbješnjeni žele ga okrutno dokrajčiti. Isus mora otići iz svoga mjesta.

Ukorijenjeni u različite predrasude, okamenjeni u tradicionalne prakse, i mi se možda koji puta se ne damo pokrenuti? Da nismo možda neprijateljski raspoloženi prema smjernicama Crkve i tako sprečavamo svaki napredak vjere u sebi i drugima?

Prihvatili smo Krista: krštenje nas je ucijepilo u njega da bismo mogli živjeti njegovim životom. "Za mene je živjeti Krist", uzviknuo je sv. Pavao. A da li smo zaista prihvatili Krista? I ako smo ga prihvatili da li smo postali njegovi svjedoci i njegovi glasnici?

Nismo li koji puta izobličili i krivotvorili njegovo Evanđelje prilagođujući ga svom mentalitetu, svojim strastima, svojim lošim i sebičnim gledištima? Da bi evanđeoska istina ušla u nas, rasvijetlila i preobrazila naš život, neophodno je da se rasteretimo svega što bi moglo biti zaprekom njezinu prodoru sve do u najdublje dubine našeg bića. Moramo iz sebe ukloniti predrasude, loše navike, nezdrave ambicije, ... Da bismo ostvarili to čišćenje srca nužna je poniznost duha: "Učite se od mene - kaže nam Isus - jer sam blaga i ponizna srca".

Kad smo ga prihvatili, da li smo postali njegovi svjedoci i njegovi glasnici?

Odmah nakon što nas je pokrstio, svećenik nam je pomazao čelo i rekao: "Sad si svećenik, prorok i kralj". Naravno, uz te su naslove spojene ozbiljne dužnosti: posebno dužnost surađivati s Kristom na širenju njegova kraljevstva istine i ljubavi. Čudesno poslanje!

Ipak sjetimo se da na takav način živjeti svoju vjeru pobuđuje svakako osporavanje i suprotstavljanja: Krist nas je upozorio. Imamo li tu hrabrost i tu jakost? Imamo, uz uvjet da molimo Duha Svetoga da nam je dade.