Arhiva kategorije: Duhovne misli

Ovdje donosimo promišljanja o našoj vjeri.

Božji poslanici

Isus šalje svoje učenike u svijet i daje im u ruke samo Evanđelje – svoju riječ i svoje djelo s napomenom: „Ništa drugo ne nosite, ni u što drugo se ne pouzdajte. Niti u kesu, niti u dvije haljine, niti u kruh“. Širitelj Evanđelja se jedino može osloniti na vjeru, na snagu same evanđeoske riječi i na istinu Evanđelja.

Svi koji su ikada širili Isusovu riječ ili Evanđelje bili su u svijetu prepoznatljivi jer se nisu oslanjali na nikakvu ljudsku instituciju ili neku ljudsku vlast. Nisu se oslanjali na bogatstvo a niti na znanje. Nisu se oslanjali na nikakvu silu koja ima svoje izvorište ovdje na zemlji. Uvijek su dolazili kao siromasi ali bogati Božjom riječju. Nisu baš uvijek bili dobro primljeni. Bili su mnogo puta i otjerani ali nisu za sobom ostavljali mržnju niti osvetu. Mi smo novozavjetni Isusovi vjernici svi nosimo poslanje. Svi smo poslani. Svi smo proroci i proročki narod. Nije Isus nikome od nas napisao neku posebnu preporuku samo nas je poslao davši nam u ruke Evanđelje kao jedinu nepobjedivu silu i kao jedinu preporuku za našu proročku službu. Crkva poziva i sve nas da svaki na svom mjestu u svoje vrijeme više životom nego riječima propovijeda Evanđelje. Takve propovjedi su najdjelotvornije. No, to ne znači da će ih svi rado slušati. Često se čuje kako se na prave kršćane i svećenike nabacuje kojekakvim pogrdama i želi ih se obezvrijediti.   Nastavi čitati Božji poslanici

Molitva za druge čisti od negativnih osjećaja

Molitva za druge podudara se s osnovnom težnjom ljudske duše da svoj život osmisli otvorenošću prema ljudima i svijetu. Tako, posredno, ostvarujemo, izgrađujemo i sebe. Naši međuljudski odnosi, na žalost, često su zasjenjeni nesporazumima, ljudskom slabošću, katkad možda zlobom. Uvrede nas ranjavaju i mi dugo nosimo ogorčenost, teško praštamo. Ogorčenost, međutim, šteti psihičkom, čuvstvenom i duhovnom zdravlju. Doista, nije lako oprostiti, često ni iskrena želja još nije dovoljna da se iz mašte izbace sav gnjev i osvetničke misli. A ipak je, želimo li duhovno napredovati, potrebno da naše srce bude potpuno očišćeno od svake pomisli na osvetu. Molitva za druge može biti izvrstan put da dušu očistimo od negativnih osjećaja. Naznačit ćemo jednu vježbu za oslobođenje od osjećaja ogorčenosti. Zadnja etapa, zadnja karika u lancu te vježbe jest molitva za druge. Nastavi čitati Molitva za druge čisti od negativnih osjećaja

Božji glasnik

Božji poslanici su ljudi koji u ime Božje dolaze ljudima noseći im Božju poruku, tj. otkrivenu volju Božju, daju savjet, pouku, putokaz Božji koji čovjeka vodi spasenju. Svi ti Božji ljudi ne prilaze čovjeku na neki bučan način, već blago kako bi se čovjek obratio. Bog prilazi čovjeku kao blagi povjetarac koji ohlađuje čovjeka. Zato su uvijek ljudi odbacivali Božje poslanike pa i samog Isusa, Sina Božjega. Isusa današnje Evanđelje gleda u židovskoj bogomolji ili sinagogi gdje su se subotom Židovi okupljali i čitali Sveto Pismo i molili te razgovarali o Božjim djelima. Isus je uzeo knjigu Svetog Pisma – čitao i tumačio Božju riječ ali slušatelji nisu bili zadovoljni. Najprije su sa zavišću pitali: „Odakle ovomu mudrost i znanje?“ Odmah ga zatim žele poniziti iznoseći njegovo siromašno porijeklo. Nastavi čitati Božji glasnik

Sv. Benedikt, opat

Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.

U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo nekoliko monaha, tako da je Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i monaškim životom.

Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja.

Od poroka svijeta i svjetske mudrosti, Benedikt bježi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.

Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Nastavi čitati Sv. Benedikt, opat

Isus – donositelj vječnog života

ČITANJA: Mudr 1, 13-15; 2, 23-24; Ps 30; 2Kor 8, 7. 9. 13-15; Mk 5, 21-43

Mnogi danas tvrde da za izgradnju svijeta ne treba vjera da mu je dostatna njegova snaga. Toj njihovoj tvrdnji suprotstavljaju se mnoge stvari i zapreke i izvan nas i u samima nama. Čovjek se osjeća nesiguran u budućnosti. Čovjek taj svoj problem ne može odgurnuti od sebe. Isus nastupa kao Spasitelj čovjeka ali traži njegovu vjeru. Vjera se čovjeku nudi ne kao neki teret nego kao oslobođenje od tereta, od ljudskih strahova, od sila prirode pa i od same smrti. U nedalekoj prošlosti ljudi su velike nade polagali u zahuktalu znanost. Danas pak moramo govoriti i o etici znanosti što znači da li možda znanost ne ugrožava i sam ljudski život. Nismo se znanošću oslobodili nego smo čak postali još više u strahu.

Isus se pojavljuje kao rješenje. Kaže evanđelista da sila izlazi iz njega. Osobito je veliki strah od smrti. Čak se i znanost pridružuje tom strahu jer ga ne može ukloniti. Protiv smrti ljudi ni svojim snagama, ni svojim znanjem ne mogu baš ništa učiniti. Isus se i tu pojavljuje kao snaga koja prelazi na sve one koji ga se dotiču. Žena koja je životno ugrožena, kad joj znanost ništa više ne pomaže, ona se želi dotaknuti Isusovih haljina. Nastavi čitati Isus – donositelj vječnog života

Sv. Ćiril i Metod – slavenski apostoli

Katolička crkva 5. srpnja slavi spomen dan dvojice braće koji su poznatiji pod imenom solunska braća, sveta braća ili slavenski apostoli. To su Sveti Ćiril, rodnog imena Konstantin, i Sveti Metod. Rođeni su u Solunu, Grčka u 9. stoljeću.

Ćiril je bio darovit čovjek, posebno za fonetiku. Na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i na to pismo prevodio crkvene knjige.

Tri godine djelovao je među Slavenima u Moravskoj, velikoj kneževini koja je obuhvaćala čitave teritorije današnje Češke, Slovačke i Mađarske, te veće ili manje dijelove današnje Njemačke, Austrije, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Srbije, Slovenije i Ukrajine.

Nakon toga odlaze u Rim, prolazeći pri tome kroz panonske krajeve gdje je tada živjelo uglavnom slavensko stanovništvo. Pri tome ih primaju njihovi knezovi i vladari, a oni ih upoznavaju sa svojim djelom – staroslavenskim pismom i prevedenim slavenskim crkvenim knjigama. Nastavi čitati Sv. Ćiril i Metod – slavenski apostoli

Ivan Krstitelj

U današnjoj liturgiji Crkva se spominje Isusove riječi da je Ivan najveći od svih rođenih od žene, kako stoji u Mateja: „Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“ Međutim, Isus odmah dodaje: “A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“ (Mt 11, 11). Što se hoće reći? Ivanu je Herod dao odrubiti glavu i Ivanovi su se učenici raspršili, s time da su neki pristupili Isusu. Sa svoje strane, Petar je bio grešnik. Pavao pogotovo. I drugi su apostoli itekako imali svojih mana. Nitko se s njima stvarno ne može usporediti s Ivanom, a ipak su oni postali zaslužniji u stvaranju Kristove Crkve. Nastavi čitati Ivan Krstitelj

Sv. Petar i Pavao, apostoli

Petar i Pavao za svoga zemaljskoga života, nisu se često susretali niti su bili snažno povezani. Različito im je podrijetlo, obrazovanje i narav. Životni putovi, pa ni smrt, nisu im bili jednaki. U Petru i Pavlu međutim, prepoznajemo kršćane svih generacija i raznih naravi po kojima Bog djeluje u svakom vremenu.

Petar je pripadao nižem društvenom sloju ljudi, koji jedva preživljava krpajući mreže i ribareći u ne baš bogatim vodama. Pavao potječe iz obitelji koja je stekla rimsko državljanstvo.

Razlikuju se i u učenosti. Petar je neuk i jednostavan. Kad je čuo za Isusa ide se uvjeriti, vidjeti i zdravim razumom prosuditi. U njega nije bilo velike filozofije i teologije. Njegove propovijedi su svjedočanstvo onoga što je vidio, čuo i doživio – čemu je bio svjedok.

Pavao je međutim učeni farizej, koji je dugo studirao Sveto Pismo i židovski Zakon.

Pavao i Petar niti po naravi nisu bili isti. Petar je bio brzoplet i promjenljiv. Brzo bi se za nešto zagrijao i oduševio, a još brže ohladio i često je mijenjao mišljenje. Hrabro obećava umrijeti za Krista, a potom prvi bježi niječući da ga uopće i poznaje. Vadi mač za borbu, a pred običnom se sluškinjom krivo zaklinje. Nastavi čitati Sv. Petar i Pavao, apostoli

Kraljevstvo Nebesko

Čitamo u Svetom Pismu kako je Bog nakanio izmijeniti svijet. Ne odijela, ne tijela nego duh. Ono što ljudi nikada prije nisu ni pokušali. Bog ne podiže revolucije. Njegov je zahvat u svijet s Božjom brigom i s ljubavlju. Bog započinje rast Božjeg Kraljevstva u svijetu. Nije Bog dogotovio Božje Kraljevstvo. Ne, Bog je samo posijao sjeme i dao mu da raste. Isus to objašnjava jednostavnom usporedbom. Kao primjer uzima zrno gorušice koje je vrlo malo. No, kad nikne i uzraste postane veliko kao stablo tako da se i ptice gnijezde po njegovim granama.

Pripovijeda jedna zgoda: Dva su se čovjeka razgovarala o Božjem Kraljevstvu i prvi reče: „Veselim se Božjem Kraljevstvu jer će tada biti sve drugačije nego sada“. Drugi se s njim nije složio pa reče: „ I ja se veselim Božjem Kraljevstvu ali tko kaže da će se onda sve promijeniti. Ja bi želio da sve ostane kako je sada“. Tome se onaj prvi usprotivi govoreći: „Ako sve ostane kako je bilo, onda su sve moje nade pale u vodu. Samo Božje Kraljevstvo može promijeniti sadašnje trpljenje u veselju, otjerati glad, bolest i nepravde koje se i pojedincima i čitavim narodima događaju. Ne može to vječno trajati“. Nato onaj drugi reče prvome: „Žao mi je ali očito da nas dvojica ne mislimo na isto Kraljevstvo Božje“. Taj je, naime čovjek bio veoma bogat, imao je veliku kuću s vrtom, volio je dobro jesti i piti, volio je lijepu glazbu i mnoštvo toga si je mogao priuštiti. Zbilja nisu mislili na isto kraljevstvo. Prvi je mislio na pravo Božje Kraljevstvo a drugi je mislio na ono svoje sadašnje kraljevstvo bogatstva i imetka koje je sada uživao. Nastavi čitati Kraljevstvo Nebesko

Zrno gorušice

Isus govori da je kraljevstvo Božje kao kad čovjek uzme gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Gorušica je vrsta povrća čije je sjeme dosta malo, ali sama biljka može izrasti u grm do otprilike tri metra. Tom prispodobom Isus želi naglasiti kako je kraljevstvo Božje započelo od neznatnih korijena, ali se tijekom povijesti sve više razrasta, tako da će na kraju biti izuzetno velikih razmjera. Drugim riječima, kraljevstvo Božje donosi na zemlju sam Isus – propovijeda novu pravednost, donosi novi društveni poredak, novi odnos prema Bogu, govori o boljem svijetu…, a istovremeno i sam djeluje tako da su pravednost i dobrota vidljivi. Dakle, kraljevstvo Božje kreće od Isusa! Ono se nastavlja preko svih njegovih slušatelja koji su ga slijedili: preko apostola i drugih učenika. Nadalje se širi preko svih onih kršćana tijekom povijesti koji su Radosnu vijest – Evanđelje prenosili riječima i djelima dalje. Svugdje ondje gdje ima razumijevanja, ljubavi, poštovanja, pravednosti, istine, dobrote…, prisutno je kraljevstvo Božje. To je slikovito u prispodobi prikazano riječima: »dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama«. Znači da je kraljevstvo Božje otvoreno za sve ljude – svi su ljudi pozvani slijediti Božju riječ. Povijest pokazuje da se sve više i više ljudi otvara tom Božjem pozivu, odnosno da raste broj kršćana. Ipak, treba imati na umu da kraljevstvo Božje nije u potpunosti prisutno na zemlji i da će se u potpunosti ostvariti tek u vječnom životu. Nastavi čitati Zrno gorušice

Božja volja

Ima jedna zgodna pričica o nekom kineskom caru. Kaže priča: Car je bio star dvadeset godina kad je preuzeo carsko prijestolje ogromnog kineskog carstva. Kao mladić htio je doznati što je najvažnije za cara na ovome svijetu. On je htio doznati tu veliku istinu i onda se za nju odlučiti. Zato je pozvao sve učenjake svoga velikog carstva i zapovijedio im da mu napišu što bi za njega bilo najvažnije. I kaže priča da su se učenjaci dali na posao i nakon četrdeset godina dali su caru tisuću napisanih knjiga. Car je tada imao već 60 godina pa im reče: „Oprostite, sve te knjige ne bih stigao niti pročitati za svog života. Vidite da imam 60 godina. Skratite to i donesite mi. Učenjaci se opet dali na posao i nakon deset godina donesu caru samo 100 knjiga: „Evo, skratili smo.“ Car je tada imao već 70 godina i opet ih zamoli: „Skratite još više. Evo imam 70 godina i ne bih stigao pročitati ovih 100 knjiga.“ Učenjaci opet odu i nakon 10 godina ponovo caru donesu ovaj puta samo jednu knjigu. No, car je ležao na samrtnoj postelji u svojoj osamdesetoj godini pa im reče: „Vidite da više ne mogu čitati. Reci mi u dvije riječi što je najvažnije iz te knjige.“ Učenjaci mu onda iz te knjige pročitaju: „Za našeg cara nije više važna ni vlast, ni bogatstvo. Sada bi mu bilo najvažnije da sačuva goli život.“ U taj čas car izdahne. Niti život nije mogao sačuvati. Nije više imao vremena stvoriti nikakvu odluku. Nije više imao vremena izabirati među mnogim ponudama koje su mu učenjaci napisali.

Ovo je samo zgodna priča ali nam govori o jako važnoj istini. Čovjek se, naime, mora na vrijeme odlučiti za dobro tako da bi ga u životu mogao i ostvariti. Propadne li mu život, zajedno sa životom propale su sve njegove namjere. U današnjem evanđelju Isus kao najvažniji odabir preporuča svima nama i kaže: „Vršite volju Božju. Tko vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.“

Sv. Antun Padovanski – svetac cijeloga svijeta

Sveti Antun (1195-1231), kršteno ime Fernando de Bulhoes, rođen u Lisabonu, Portugal pridružio se redovnicima sv. Augustina no, ubrzo pošto je zaređen za svećenika prelazi u Manju braću. Ovim se želio posvetiti širenju vjere među narodima Afrike. Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike. Bio je prvi član svoga Reda koji je svoju braću učio teologiji. Umro je u Padovi, kanoniziran je (proglašen svetim) za manje od godinu dana! Čudesa odmah nakon njegove smrti postala su veoma brojna. Ona su dokumentirana, a 53 ih je opisan u knjizi „Život sv. Antuna – Assidua“. Proglašen je Doktorom Crkve 1946. kao DOKTOR EVANGELICUS od strane pape Pija XII. Samo je 33 sveca počašćeno ovom titulom. Crkva ga je proglasila naučiteljem zbog njegove jake čežnje i oduševljenja za širenjem Evanđelja i života po poruci Božje riječi. I mi smo pozvani biti evangelizatori po njegovom uzoru i svetosti. Antun je posjedovao briljantan talenat naučavanja i propovijedanja. Svojim životom, naporima, molitvom postao je bez sumnje sličan Isusu. Bio je sjajan u tome da ljubeći Božju riječ i razumijevajući je, donese je i prilagodi svakodnevnim situacijama života. Upravo tu Crkva naročito želi nasljedovati svetoga Antuna. Naučimo od sv. Antuna značenje prave mudrosti.“Kada Duh Sveti zahvati dušu, On je ispunjava svojim plamenom i daje da zahvata i druge“ – sv. Antun.

Svetac za pronalaženje izgubljenih stvari

Sveti Antun časti se i kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Jedna priča iz 1647. Opisuje moć Antunova zagovora. Otac Erasto Villani iz Padove vraćao se brodom u Italiju iz Amsterdama. Brod se s posadom i putnicima zatekao u jakoj oluji. Pretilo je utopljavanje u moru. Otac Erasto ohrabrio je svakoga da se moli svetom Antunu. Tada je bacio nekoliko komada odjeće, kojom je tijelo sv. Antuna bilo dodirnuto, u more. I odjednom, oluja prestade, vjetar stane i more se smiri. Jednom je nekom franjevačkom novaku dosadio redovnički život i odluči napustiti zajednicu. Odlazeći, uze i Antunov psaltir. Antun vidjevši da nema psaltira, počeo se moliti da ga pronađe i vrati. Bog je molitvu uslišao tako da se Antunu vratio ne samo psaltir, već i mladić koji je pristupio Redu ponovo. Ovaj psaltir se i danas čuva u franjevačkom samostanu u Bolonji. Otuda je poznat i kao pronalazač izgubljenih i ukradenih stvari. Sv. Antun poznat je i kao sveti „ugovarač braka“, u Španjolskoj to zovu „Santo Casamentero“ ili svetac zaštitnik onih koji traže bračnog druga.

Liljani sv. Antuna

U mnogim mjestima na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih hoće. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća svog vlasnika na čistoću koju je posjedovao sv. Antun i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima. Korijeni ovog običaja dosežu do 18. stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili protjerani sa Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunovog blagdana jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek sveže. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova tražimo milost da zadržimo kreposti, zadobijemo mir i zaštitu od zla.

Gospodar vremena

U štovanju i čašćenju Boga važnu ulogu za čovjekovu vjeru ima vrijeme, mjesto i način. I Bog i ljudi određuju i uređuju neko vrijeme kad se i koje se uzima isključivo za Boga. U Starom zakonu bila je to subota ili šabat. U kršćanstvu je to Dan Gospodnji, dan kad je Isus uskrsnuo, koji mi kršćani zovemo nedjelja. Kršćanstvo je uvelo još nekoliko dana u godini koje zovu blagdani. I Bog i ljudi određuju i neka određena mjesta gdje se iskazuje čast i hvala Bogu.

S Božje strane gledano, Bogu vrijeme ne znači ništa. Bogu je sve vrijeme ništetno jer je on vječan. Za Boga ni mjesto ne znači ništa jer on je posvuda. On nije ograničen mjestom kao mi. Za Boga ništa ne znači ni odijelo ni položaj jer on je savršen u sebi. No, sve to što mi ljudi činimo želeći Boga častiti, slaviti i hvaliti ima za nas značenje. Zato je npr. Isus farizeje koji su tjerali obični formalizam a to znači vanjsku formu ili oblik a nisu gledali na ljudsko srce, na nakanu i želju čovjekovu, Isus im je rekao: „Nije čovjek radi subote nego je subota radi čovjeka.“ Svi bogoštovni propisi, mjesta, vremena, načini i oblici, sve je to samo poradi čovjeka – to treba služiti čovjeku kao pomoć da može izvršavati Božju volju Bogu služiti i Bogu biti vjeran. Nastavi čitati Gospodar vremena

O svetkovanju nedjelje

Zašto je Bog »blagoslovio i posvetio dan subotnji«?
Da se subotom spominjemo Božjega počinka sedmoga dana stvaranja, kao i Izraelova oslobođenja iz egipatskoga ropstva te Saveza koji je Bog sklopio sa svojim narodom.

Kako se Isus odnosi prema subotnji?
Isus poštuje svetost subote i božanskim joj autoritetom daje pravo tumačenje: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote« (Mk 2, 27).

Zašto su kršćani subotu zamijenili nedjeljom?
Jer je nedjelja dan Kristova uskrsnuća koji postaje dan Gospodinov. Kao »prvi dan u tjednu« (Mk 16, 2) on podsjeća na prvo stvaranje, kao »osmi dan«, koji slijedi nakon subote, označuje novo stvaranje, započeto Kristovim uskrsnućem. Tako je za kršćane postala prvi među svim danima i blagdanima: dan Gospodnji, u koji on svojim Vazmom ispunja duhovnu istinu židovske subote i navješćuje čovjekov vječni počinak u Bogu. Nastavi čitati O svetkovanju nedjelje

Presveto Trojstvo

Kaže sveti Ivan: „Bog stoluje u nedostupnom svjetlu i nikad ga nitko ne vidje.“ Zato nije moguće dohvatiti ga ni rukama ni pameću. On, sam Bog ostaje za nas tajna. Ništa, baš ništa ne bismo o njemu mogli znati da nam on sam nije objavio. Što nam je on objavio? On nam je objavio samo onu sigurnu stazu po kojoj se možemo sigurno popeti na nebo ali s jedne i s druge strane toga puta krije se mnoštvo nepoznatoga, nama nerazumljivoga, neshvatljivoga ili naprosto rečeno, nama tajnoga. To ne ćemo nikada moći razumjeti.

Danas nam naša kršćanska vjera iznosi pred oči najveću tajnu naše vjere a tiče se unutarnjeg Božjeg života. Kako Bog živi? Kako se živi u božanskoj naravi? Kako Bog živi u Trojstvu: u osobi Oca, u osobi Sina i u osobi Duha Svetoga? Nastavi čitati Presveto Trojstvo

Svetkovina Tijelova

Današnjom svetkovinom Tijelova slavimo veliko otajstvo Kristove ljubavi ostavljeno nama ljudima u euharistijskom otajstvu, čime nam je Isus ostavio prigodu i mogućnost da se njime hranimo kao što učiniše i apostoli na posljednjoj večeri. Njegova želja da s ljudima podijeli puninu svoga života bila je toliko snažna da je nije htio ostvariti samo u jednom trenutku samo s nekolicinom ljudi, već je htio s cijelim čovječanstvom sklopiti savez neizrecive ljubavi. A da bi se to moglo dogoditi morao je doći sve do nas u posvemašnjoj poniznosti. Doista, htio je zahvatiti do srži ljudskoga bića, a ne svesti samo na usputni i površni događaj. Zato razmatrajući Božje djelovanje za nas vidimo da se radi o njegovom silasku k nama u ruhu poniženja, ali s ciljem da nas uzvisi do svoje slave. Svaki njegov silazak k nama uvijek je čin poniznosti i spuštanja iz vječne slave u našu vremenitu prizemljenost poradi nas i našega spasenja. Nastavi čitati Svetkovina Tijelova

Svetkovina Duhova

Duh Sveti je treća Božanska Osoba. Njegovo je pravo djelovanje u svijetu da bude oživotvoritelj i posvetitelj. Od onih prvih Duhova do danas Duh Sveti u Crkvi; potiče jedne da govore riječi Evanđelja, milijunima otvara uši da slušaju riječi Evanđelja, potiče pamet i srce mnogih da Evanđelje prihvate kao Zakon svoga života, da ga žive do herojskog stupnja.

Duh Sveti daje snagu i hrabrost milijunima mučenika da proliju i vlastitu krv i život dadnu poradi Evanđelja. Duh Sveti stvara mnoštvo svetaca i svetica, znanih i neznanih. Duh Sveti upravlja um i srce poglavarima Crkve da mogu što je dobro i pravo vidjeti i prosuditi. Duh Sveti vodi Svetu Crkvu da ne zaluta u stvarima vjere i morala. Nastavi čitati Svetkovina Duhova

Duh Sveti – onaj koji nas jača, tješi, hrabri…

Mnogi ljudi pate od straha pred izazovima koje život pred njih nameće. Osjećaju se nedoraslima i nemoćnima da riješe sve životne probleme u obitelji, na poslu, u svom osobnom životu. Duh Sveti nam pomaže tako da nam posvijesti onu istinu koju je napisao sv. Pavao kad je rekao: „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4, 13). Taj koji nas jača je Duh Sveti. Kako je lijepo znati da s Njime sve možemo. Prema tome kad nas zahvati i zarobi osjećaj manje vrijednosti, osjećaj nemoći pred izazovima života, obnovimo se u svojoj vjeri da baš tada možemo učiniti sve što je potrebno da pobijedimo sve zapreke jer u nama djeluje sila odozgor, snaga Duha Svetoga. To je skrivena snaga Božja koju ne koristimo dovoljno. Nastavi čitati Duh Sveti – onaj koji nas jača, tješi, hrabri…