Križ – žrtva ljubavi

Križ je najosnovniji znak kršćanstva. Križ je prikriven i prisutan u mnogim stvarnostima: u četiri strane svijeta koji je prekrižen istokom, zapadom, sjeverom i jugom; križ prepoznajemo na ljudskom tijelu kada raširimo ruke; križeve vidimo često na raskršćima putova i cesta; raspela imamo i u vjerničkim stanovima, a u crkvama nema oltara bez križa.

Nekada je križ bio znak prokletstva. Otkako je Isus prihvatio križ, sve se mijenja. Najprije, Isus prihvaća križ i time njegova smrt postaje žrtva ljubavi. Do časa Isusove smrti na križu križ je sramota, prokletstvo, očaj i mržnja. Od časa Isusova raspeća, križ je blagoslov, otkupljenje, ljubav. Čovjek je smrtno biće. Podvrgnut je bolesti i bolima, osjeća patnju i može drugome nanijeti bol. U ljudskom je životu patnja duboko prisutna. Svaka patnja može postati izvor blagoslova. Postoje boli koje ne možemo izbjeći. One se mogu preobraziti i time omogućuju očišćenje ljudskoga srca. Postoje patnje koje možemo ublažiti ili ih otkloniti. Tu smo pozvani da služimo dobru svijeta, dobru ljudi oko nas. Isus ne zove svoje učenike na besmisleno, mazohističko trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi.

Isus zove svoje učenike da znaju svakog dana uzeti križ svoj i krenuti za njim. U tom sjedinjenju s Kristom svaki križ dobiva onaj smisao koji je Isusov križ razotkrio: žrtva iz ljubavi prema drugima.