Arhiva oznaka: Isus

PRIPRAVNI BUDITE

Ako je išta na ovom svijetu sigurno, onda je sigurno da ćemo svi mi umrijeti. Ali mi ne znamo kada će to biti?

Svakome je od nas određena godina, mjesec, dan, sat i minuta kada ćemo morati ostaviti ovu zemlju i ovaj svijet i ući u vječnost. Ali to nam je vrijeme nepoznato. Zato nas Krist i upozorava da budemo uvijek pripravni na odlazak s ovoga svijeta na drugi svijet.

Sveti Grgur kaže da nam je Bog radi našega dobra sakrio trenutak naše smrti upravo zbog toga da bismo bili uvijek pripravni. Takva je sudbina nas ljudi, rađamo se i idemo kroz život i odlazimo u vječnost kao rijeka u ocean. Zaplačemo pri rođenju, naplačemo se kroz život, sa suzama u očima svršavamoisus_kuca-na-vrata i sa suzama nas prate u grob. Kao što smo jednoga dana bili upisani u knjigu krštenih, tako ćemo jednoga dana biti upisani u knjigu umrlih. Ne smijemo zaboraviti da je naš ljudski život čekanje Gospodina. Ovaj prolazni, zemaljski život zamijeniti ćemo onim neprolaznim, vječnim blaženim. Zato je potrebno već sada misliti na onaj konačni susret s Gospodarom Života. Sve što činimo: svi naši napori i sve naše brige moraju biti jedna briga: da budemo spremni za taj veliki susret, da budemo budni, da mu otvorimo “čim stigne i pokuca”. Čim smo rođeni, ukrcali smo se u vlak života, putujemo bez zaustavljanja, iskrcati ćemo se na posljednjoj stanici – u vječnosti. Moramo biti pozorni da ne iskočimo iz Božjega vlaka, da ne pomislimo kako ima vremena. Nastojimo oko toga da svetim životom damo vječni sadržaj, cijenu i vrijednost svome kratkome životu – putovanju: svakom svome danu, svakom svom radu, svakom svom koraku. Uvijek biti spremni i pripravni za prvi dan naše vječnosti.

KAKO USKRSAVAJU MRTVI?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.

Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5, 29).uskrsnuli-ljudi

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! ” (Lk 24, 39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44). Ali, reći će netko: Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15, 35-37, 42. 52-53). To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva. Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6, 39), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom: Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4, 16).

(Katekizam Katoličke Crkve)

MILOSRDNI SAMARIJANAC

Dobro nam je poznata prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ona je odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim! ” A Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš? ” Odgovori mu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga! ” Reče mu Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš! ” Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: “A tko je moj bližnji? ” I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.

Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.

I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.

To posebno mora biti znak kršćanstva. Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u “svetištu savjesti”. Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.

RAZMATRANJE O KRIŽU

Križ je najosnovniji znak kršćanstva. Križ je prikriven, a prisutan u mnogim stvarnostima: u četiri strane svijeta koji je prekrižen istokom, zapadom, sjeverom i jugom; križ prepoznajemo na ljudskom tijelu kada raširimo ruke; križeve vidimo često na raskršćima puteva i cesta; raspela imamo i u vjerničkim stanovima, a u crkvama nema oltara bez križa. kriz i zlatno neboNekada je križ bio znak prokletstva. To je mučilište što su ga u antičko doba koristili vlastodršci da ostvare smrtnu kaznu nad zločincima društva i neprijateljima države. Ljudi su u mukama na križu svršavali svoj život. Očito je onda da to mučilište nije bilo privlačno ni drago; bilo je to mjesto proklinjanja i mržnje. Križ je ostavljao duboke rane na čovjeku i čovječanstvu, u ljudskom društvu i u srcima svih koji su na bilo koji način ranjeni ili zahvaćeni razapinjanjem. Otkako je Isus prihvatio križ, sve se mijenja. Isus prihvaća križ i time njegova smrt postaje žrtva ljubavi. Do časa Isusove smrti na križu križ je sramota, prokletstvo, očaj i mržnja. Od časa Isusova raspeća, križ je blagoslov, otkupljenje, ljubav.

Čovjek je smrtno biće. Podvrgnut je bolesti i bolima, osjeća patnju i može drugome nanijeti bol. U ljudskom je životu patnja duboko prisutna. Ipak, razlikujemo dimenzije ljudskih boli i patnji. Netko trpi u očaju svoje bespomoćnosti, a netko može trpjeti iz ljubavi za drugoga. Majka u ljubavi bdije noćima uz krevet bolesnog djeteta dok netko drugi može smatrati prokletstvom svoju besanu noć. U svemu tome krije se tajna ljubavi i predanja. Kršćanima je Isus uzor i poticaj. Svaka patnja može postati izvor blagoslova. Isus ne zove svoje učenike na besmisleno trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi. Suočeni smo s brojnim patnjama. Isus je darovao sebe za spasenje čitavoga svijeta. Međutim, da bi plod njegove muke i smrti na križu uskrsnuo u svima nama, da bismo uživali plodove njegove ljubavi, potrebno je sjediniti se s njime. Isus zove svoje učenike da znaju svakog dana uzeti križ svoj i krenuti za njim. U tom sjedinjenju s Kristom svaki križ dobiva onaj smisao koji je Isusov križ razotkrio: žrtva iz ljubavi prema drugima.

fra Zvjezdan Linić

ISUS U HRAMU

Isus u Hramu tjera trgovceDanašnjim Evanđeljem sveti nas Ivan izvještava kako je Isus istjerao trgovce iz jeruzalemskog Hrama koji je izabranom narodu bio središte klanjanja i bogoštovlja. Isus, Božji Sin, prožet revnošću za Dom svoga Oca, načinio je bič od užeta i istjerao prodavače volova, ovaca i golubova, kao i sveprisutne mjenjače koji su sjedili nudeći novčarske usluge hodočasnicima iz bliza i daleka. No opisani izgon trgovaca iz Hrama nije bio tek sporadičan događaj u Gospodinovu životu, nego odraz njegova poslanja, koji ocrtava cjelokupno njegovo djelovanje.

To što je Gospodin jednom učinio u jeruzalemskom Hramu, ostavio je nama kršćanima za trajni znamen. Kao prvo da kao Crkva budemo zajednica vjernika, a ne trgovačko društvo. To znači da svima, kako službenicima oltara, tako i vjernici koji se s njega hrane, bude primarni cilj iskreno štovati svoga Boga, klanjati mu se i živjeti od njegove prisutnosti. A kako bismo to mogli postići, trebamo pokorom očistiti hram svoga bića od natruha ‘svetog’ konzumizma i sveprisutne trgovine koja se uvukla u svaku poru društva i ljudskog života. Neka nas obuzme snaga Gospodinova, te se odlučimo živjeti kao dolični hramovi Božji, umjesto da se pretvaramo u trgovačke centre u kojima se klanjamo prometu i zaradi, ne videći kako prodajemo i sebe i  druge. Trebamo se potruditi da naša pobožnost, a osobito naše molitve, ne budu trgovina sa Bogom. Ne smijemo si uzeti za pravo da Boga „ucjenjujemo“ našim molitvama i dobrim djelima, jer sve što imamo, dar je od Boga koji nismo zaslužili. Dar je uvijek dar i nitko nam ga nije dužan dati. Mi ne možemo uvjetovati Boga za njegove darove.
Neka naš Gospodin, koji dobro zna što je u čovjeku i koji zna što bi čovjek trebao činiti kako bi se ostvario kao klanjatelj Božji, i nas osnaži na našem vjerničkom putu čišćenja od spomenutih nečistoća. Jer samo očišćeni i čisti možemo na ispravan način slaviti Boga živoga, možemo mu se klanjati i štovati ga, kako ovdje i sada na zemlji, tako i na nebu.