Arhiva oznaka: Isus

Effata

U Svetom Evanđelju evanđelista Marko opisuje Isusovo čudo ozdravljenja jednog gluhonijemog čovjeka. Njegovih ušiju i ustiju Isus se samo dotaknuo i zapovjedio: „Effata!“ tj.“Otvori se!“ Kad su uši otvorene čovjek čuje. Kad su usta otvorena može govoriti. Sličan obred ovom Isusovom izlječenju napravio je krstitelj na nama. Dotaknuo se naših ustiju i ušiju i rekao iste Isusove riječi: „Otvori se.“ Taj nas obred podsjeća na Isusovo čudo i svaki kršten čovjek je izliječeni gluhonijemi mucavac koga Isus svojim milosnim darom liječi i osposobljuje da može čuti Božju riječ i vidjeti Božja djela te onda svoju vjeru ustima javno razglašavati. Nastavi čitati Effata

Kome da idemo?

Čitamo u današnjem prvom čitanju o izraelskom narodu koji je četiristo godina robovao Egipćanima. Kroz četiristo godina gledali su štovanje egipatskih bogova. Kad je Bog izveo uz velike znakove i čudesa svoj izraelski narod iz Egipta sklopio je s njime Savez pod brdom Sinaj. Dao im je svoj zakon da ga vrše, a za uzvrat on će njih dovesti u njihovu zemlju gdje više neće robovati nego živjeti kao slobodni ljudi. Četrdeset su godina lutali pustinjom iskušavani mnogim nedaćama, ali su teško zaboravljali egipatske bogove. Višestoljetni običaji uvriježili su se u narodu pak je Jozua koji je poslije Mojsijeve smrti vodio narod, prije nego li će zaposjesti svoju zemlju tražio od naroda čvrsto odluku da će ostaviti štovanje tuđih bogova i odlučiti se za štovanje pravoga Boga. Jozua je sebe stavio kao primjer i uzor: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ Nastavi čitati Kome da idemo?

„Ja sam kruh živi!“

Jasno vidimo kako se Bog brine za život svih svojih stvorenja i daje hranu i biljkama i životinjama i čovjeku. Zemlja je sa svim svojim bićima predana čovjeku na upravu: „Zemlju sebi podložite, njome zagospodarite i neka vam bilje i životinje budu za hranu.“

Na taj se način Bog pobrinuo za čovjekov tjelesni život. Za čovjekov duševni život Bog se pobrinuo tako da mu je dao razum. Razumom čovjek spoznaje sebe i svijet oko sebe i svoju spoznaju neprekidno povećava, tj. napreduje u znanju i zadovoljen je njegov duševni ili kako mi to još kažemo intelektualni život.

Bog se pobrinuo i za čovjekov duhovni život, tj. život njegove duše koji ne prestaje ni tada kad čovjek umre na zemlji nego se taj duhovni život nastavlja kroz svu vječnost. Nastavi čitati „Ja sam kruh živi!“

Otpočinite!

Naš današnji moderni život može se usporediti s velikim kotačem koji se neprestano okreće sve većom brzinom. Kako smo mi tom kotaču, postajemo i mi s njegovim okretajem sve ubrzaniji. Tako postajemo prazniji, jadniji, duša i tijelo se raskidaju. Protiv takvog načina života, koji razara čovjeka, Isus nas poziva riječima: «Pođite u osamu, na samotno mjesto i odmorite se malo. » Jasnija i bolja uputa za naš život ne može biti. Osamljeno, nesmetano mjesto gdje sami boravimo bez napetosti, da se oslobodimo i da dušu odmorimo jest danas svima od životne važnosti, ako hoćemo biti normalni i zdravi.

Što je naš problem? Nastavi čitati Otpočinite!

Božji glasnik

Božji poslanici su ljudi koji u ime Božje dolaze ljudima noseći im Božju poruku, tj. otkrivenu volju Božju, daju savjet, pouku, putokaz Božji koji čovjeka vodi spasenju. Svi ti Božji ljudi ne prilaze čovjeku na neki bučan način, već blago kako bi se čovjek obratio. Bog prilazi čovjeku kao blagi povjetarac koji ohlađuje čovjeka. Zato su uvijek ljudi odbacivali Božje poslanike pa i samog Isusa, Sina Božjega. Isusa današnje Evanđelje gleda u židovskoj bogomolji ili sinagogi gdje su se subotom Židovi okupljali i čitali Sveto Pismo i molili te razgovarali o Božjim djelima. Isus je uzeo knjigu Svetog Pisma – čitao i tumačio Božju riječ ali slušatelji nisu bili zadovoljni. Najprije su sa zavišću pitali: „Odakle ovomu mudrost i znanje?“ Odmah ga zatim žele poniziti iznoseći njegovo siromašno porijeklo. Nastavi čitati Božji glasnik

„Ljubite jedni druge!“

U današnjem evanđelju slušamo Isusove riječi neizmjerne ljubavi prema nama, prema čovjeku: „Kao što mene ljubi Otac, tako i ja ljubim vas.“ Da je ljubav Boga Oca prema Sinu Božjemu neizmjerna – to nam je jasno, ali kad među Isusovim vjernicima gledamo slijepe, sakate, padavičare, robove, logoraše, ljude materijalne bijede, obespravljene, mučene, udarane potresima, poplavama, ratnim sukobima, gladne, žedne, gole, bolesne od najstrašnijih bolesti nekako nam se ove Isusove riječi o ljubavi čine više teoretske nego praktične. Nastavi čitati „Ljubite jedni druge!“

Poslanje Uskrsloga Krista

Svako ukazanje Uskrslog Krista završava svojevrsnim poslanjem. Pravo značenje Isusova dolaska je poslanje: donijeti Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i dati nam bogatstvo i radost našem životu i svijetu, svijetu koji često izgleda kao pustinja jednoličnog rada i boli. Zaštićeni smo u Božjim rukama i kanimo rasti prema svjetlu – baš kao što sjeme, skriveno u tamnoj brazdi, traži zrak i svjetlo. Znamo da je u Isusu pravo svjetlo i život: u njemu je radost i konačno obećanje. Nastavi čitati Poslanje Uskrsloga Krista

Odvaljen kamen

„Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.“
Iv 20, 1

Odvaljen je kamen s tvojih očiju. Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan: svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči mogu i ukrasiti i oplemeniti. A nad tobom uvijek bdije pogled pun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku. Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane: da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti, i da ne pitaš koliko ih se trudi uz tebe, jer nikada nisi sam. Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca. Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno: da se ljubav prelijeva preko njega, da ne pristane ni na kakve zapreke. Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati. Nastavi čitati Odvaljen kamen

PRIPRAVNI BUDITE

Ako je išta na ovom svijetu sigurno, onda je sigurno da ćemo svi mi umrijeti. Ali mi ne znamo kada će to biti?

Svakome je od nas određena godina, mjesec, dan, sat i minuta kada ćemo morati ostaviti ovu zemlju i ovaj svijet i ući u vječnost. Ali to nam je vrijeme nepoznato. Zato nas Krist i upozorava da budemo uvijek pripravni na odlazak s ovoga svijeta na drugi svijet.

Sveti Grgur kaže da nam je Bog radi našega dobra sakrio trenutak naše smrti upravo zbog toga da bismo bili uvijek pripravni. Takva je sudbina nas ljudi, rađamo se i idemo kroz život i odlazimo u vječnost kao rijeka u ocean. Zaplačemo pri rođenju, naplačemo se kroz život, sa suzama u očima svršavamoisus_kuca-na-vrata i sa suzama nas prate u grob. Kao što smo jednoga dana bili upisani u knjigu krštenih, tako ćemo jednoga dana biti upisani u knjigu umrlih. Ne smijemo zaboraviti da je naš ljudski život čekanje Gospodina. Ovaj prolazni, zemaljski život zamijeniti ćemo onim neprolaznim, vječnim blaženim. Zato je potrebno već sada misliti na onaj konačni susret s Gospodarom Života. Sve što činimo: svi naši napori i sve naše brige moraju biti jedna briga: da budemo spremni za taj veliki susret, da budemo budni, da mu otvorimo “čim stigne i pokuca”. Čim smo rođeni, ukrcali smo se u vlak života, putujemo bez zaustavljanja, iskrcati ćemo se na posljednjoj stanici – u vječnosti. Moramo biti pozorni da ne iskočimo iz Božjega vlaka, da ne pomislimo kako ima vremena. Nastojimo oko toga da svetim životom damo vječni sadržaj, cijenu i vrijednost svome kratkome životu – putovanju: svakom svome danu, svakom svom radu, svakom svom koraku. Uvijek biti spremni i pripravni za prvi dan naše vječnosti.

KAKO USKRSAVAJU MRTVI?

Što znači “uskrsnuti”? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.

Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5, 29).uskrsnuli-ljudi

Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: “Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! ” (Lk 24, 39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju”; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u “tijelo duhovno” (1 Kor 15, 44). Ali, reći će netko: Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (…) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (…) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (…) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15, 35-37, 42. 52-53). To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva. Kada? Konačno “u posljednji dan” (Iv 6, 39), “na svršetku svijeta”. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom: Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4, 16).

(Katekizam Katoličke Crkve)

MILOSRDNI SAMARIJANAC

Dobro nam je poznata prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ona je odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim! ” A Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš? ” Odgovori mu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga! ” Reče mu Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš! ” Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: “A tko je moj bližnji? ” I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.

Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.

I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.

To posebno mora biti znak kršćanstva. Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u “svetištu savjesti”. Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.

RAZMATRANJE O KRIŽU

Križ je najosnovniji znak kršćanstva. Križ je prikriven, a prisutan u mnogim stvarnostima: u četiri strane svijeta koji je prekrižen istokom, zapadom, sjeverom i jugom; križ prepoznajemo na ljudskom tijelu kada raširimo ruke; križeve vidimo često na raskršćima puteva i cesta; raspela imamo i u vjerničkim stanovima, a u crkvama nema oltara bez križa. kriz i zlatno neboNekada je križ bio znak prokletstva. To je mučilište što su ga u antičko doba koristili vlastodršci da ostvare smrtnu kaznu nad zločincima društva i neprijateljima države. Ljudi su u mukama na križu svršavali svoj život. Očito je onda da to mučilište nije bilo privlačno ni drago; bilo je to mjesto proklinjanja i mržnje. Križ je ostavljao duboke rane na čovjeku i čovječanstvu, u ljudskom društvu i u srcima svih koji su na bilo koji način ranjeni ili zahvaćeni razapinjanjem. Otkako je Isus prihvatio križ, sve se mijenja. Isus prihvaća križ i time njegova smrt postaje žrtva ljubavi. Do časa Isusove smrti na križu križ je sramota, prokletstvo, očaj i mržnja. Od časa Isusova raspeća, križ je blagoslov, otkupljenje, ljubav.

Čovjek je smrtno biće. Podvrgnut je bolesti i bolima, osjeća patnju i može drugome nanijeti bol. U ljudskom je životu patnja duboko prisutna. Ipak, razlikujemo dimenzije ljudskih boli i patnji. Netko trpi u očaju svoje bespomoćnosti, a netko može trpjeti iz ljubavi za drugoga. Majka u ljubavi bdije noćima uz krevet bolesnog djeteta dok netko drugi može smatrati prokletstvom svoju besanu noć. U svemu tome krije se tajna ljubavi i predanja. Kršćanima je Isus uzor i poticaj. Svaka patnja može postati izvor blagoslova. Isus ne zove svoje učenike na besmisleno trpljenje, ali poziva svoje da svako trpljenje prepoznaju kao što je on prepoznao svoj križ. To postaje sredstvo posvećenja, plodna zemlja ljubavi. Suočeni smo s brojnim patnjama. Isus je darovao sebe za spasenje čitavoga svijeta. Međutim, da bi plod njegove muke i smrti na križu uskrsnuo u svima nama, da bismo uživali plodove njegove ljubavi, potrebno je sjediniti se s njime. Isus zove svoje učenike da znaju svakog dana uzeti križ svoj i krenuti za njim. U tom sjedinjenju s Kristom svaki križ dobiva onaj smisao koji je Isusov križ razotkrio: žrtva iz ljubavi prema drugima.

fra Zvjezdan Linić

ISUS U HRAMU

Isus u Hramu tjera trgovceDanašnjim Evanđeljem sveti nas Ivan izvještava kako je Isus istjerao trgovce iz jeruzalemskog Hrama koji je izabranom narodu bio središte klanjanja i bogoštovlja. Isus, Božji Sin, prožet revnošću za Dom svoga Oca, načinio je bič od užeta i istjerao prodavače volova, ovaca i golubova, kao i sveprisutne mjenjače koji su sjedili nudeći novčarske usluge hodočasnicima iz bliza i daleka. No opisani izgon trgovaca iz Hrama nije bio tek sporadičan događaj u Gospodinovu životu, nego odraz njegova poslanja, koji ocrtava cjelokupno njegovo djelovanje.

To što je Gospodin jednom učinio u jeruzalemskom Hramu, ostavio je nama kršćanima za trajni znamen. Kao prvo da kao Crkva budemo zajednica vjernika, a ne trgovačko društvo. To znači da svima, kako službenicima oltara, tako i vjernici koji se s njega hrane, bude primarni cilj iskreno štovati svoga Boga, klanjati mu se i živjeti od njegove prisutnosti. A kako bismo to mogli postići, trebamo pokorom očistiti hram svoga bića od natruha ‘svetog’ konzumizma i sveprisutne trgovine koja se uvukla u svaku poru društva i ljudskog života. Neka nas obuzme snaga Gospodinova, te se odlučimo živjeti kao dolični hramovi Božji, umjesto da se pretvaramo u trgovačke centre u kojima se klanjamo prometu i zaradi, ne videći kako prodajemo i sebe i  druge. Trebamo se potruditi da naša pobožnost, a osobito naše molitve, ne budu trgovina sa Bogom. Ne smijemo si uzeti za pravo da Boga „ucjenjujemo“ našim molitvama i dobrim djelima, jer sve što imamo, dar je od Boga koji nismo zaslužili. Dar je uvijek dar i nitko nam ga nije dužan dati. Mi ne možemo uvjetovati Boga za njegove darove.
Neka naš Gospodin, koji dobro zna što je u čovjeku i koji zna što bi čovjek trebao činiti kako bi se ostvario kao klanjatelj Božji, i nas osnaži na našem vjerničkom putu čišćenja od spomenutih nečistoća. Jer samo očišćeni i čisti možemo na ispravan način slaviti Boga živoga, možemo mu se klanjati i štovati ga, kako ovdje i sada na zemlji, tako i na nebu.