Isus govori da je kraljevstvo Božje kao kad čovjek uzme gorušičino zrno i posije ga na svojoj njivi. Gorušica je vrsta povrća čije je sjeme dosta malo, ali sama biljka može izrasti u grm do otprilike tri metra. Tom prispodobom Isus želi naglasiti kako je kraljevstvo Božje započelo od neznatnih korijena, ali se tijekom povijesti sve više razrasta, tako da će na kraju biti izuzetno velikih razmjera. Drugim riječima, kraljevstvo Božje donosi na zemlju sam Isus – propovijeda novu pravednost, donosi novi društveni poredak, novi odnos prema Bogu, govori o boljem svijetu…, a istovremeno i sam djeluje tako da su pravednost i dobrota vidljivi. Dakle, kraljevstvo Božje kreće od Isusa! Ono se nastavlja preko svih njegovih slušatelja koji su ga slijedili: preko apostola i drugih učenika. Nadalje se širi preko svih onih kršćana tijekom povijesti koji su Radosnu vijest – Evanđelje prenosili riječima i djelima dalje. Svugdje ondje gdje ima razumijevanja, ljubavi, poštovanja, pravednosti, istine, dobrote…, prisutno je kraljevstvo Božje. To je slikovito u prispodobi prikazano riječima: »dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama«. Znači da je kraljevstvo Božje otvoreno za sve ljude – svi su ljudi pozvani slijediti Božju riječ. Povijest pokazuje da se sve više i više ljudi otvara tom Božjem pozivu, odnosno da raste broj kršćana. Ipak, treba imati na umu da kraljevstvo Božje nije u potpunosti prisutno na zemlji i da će se u potpunosti ostvariti tek u vječnom životu. Nastavi čitati Zrno gorušice
Arhiva oznaka: prispodobe
MILOSRDNI SAMARIJANAC
Dobro nam je poznata prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ona je odgovor nekom zakonoznancu koji, bez dobre nakane, pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim! ” A Isus mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš? ” Odgovori mu: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim. I svoga bližnjega kao sebe samoga! ” Reče mu Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš! ” Ali on, hoteći se opravdati, reče Isusu: “A tko je moj bližnji? ” I Gospodin mu iznese prispodobu o milosrdnom Samarijancu.
Sve je rečeno u ovoj prispodobi. Život vječni, spasenje postigne onaj koji vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Povezuje se ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. To je služenje bez pridržaja.
I bližnjega treba ljubiti: svim srcem, svom dušom, svom snagom svojom. I to ne gledajući je li jutro, podne ili večer. Prostor na kojemu moramo vršiti djela ljubavi ne mora biti sakralni. Na svakom mjestu, i laičkom i svjetovnom, obveza ljubavi prema bližnjemu ostaje.
To posebno mora biti znak kršćanstva. Svaki čovjek je pozvan na spasenje. Ostvaruje ga poslušan glasu Božjem koji mu progovara u “svetištu savjesti”. Središnji sadržaj poziv je na ljubav prema Bogu, koja se očituje i posvjedočuje u ljubavi prema bližnjemu, prema svakom čovjeku. Po tom ćemo biti i suđeni na Posljednjem sudu.