Čitanja: Mudr 18,6-9; Ps 33; Heb 11,1-2.8-19; Lk 12,32-48

Današnje čitanje iz Starog zavjeta i poslanice Hebrejima spominje ona davna obećanja koja je Bog dao pravedniku Abrahamu. Bilo mu je obećano da će postati otac velikoga naroda unatoč tome što nije imao djece. Abraham nije posumnjao u Božje obećanje, nego je čekao ispunjenje Božjeg obećanja. Dočekao ga je. Već u poodmakloj dobi žena mu je Sara rodila sina Izaka. U Izaku je bilo sve Abrahamovo iščekivanje i u Izaku je bilo ispunjenje Božjih obećanja. Vidio je sinove svoga sina i sinove njihovih sinova. Vidio je početke velikoga naroda izraelskoga. Izraelci su u egipatskom ropstvu čekali obećanje ispunjenja koje im je Bog dao. „Dovest ću vas u vašu zemlju.“ Nakon četiristo godina robovanja Bog ispunjava svoje obećanje i iz Egipta izvodi veliki narod u slobodu i Obećanu zemlju.

Današnje pak sveto Evanđelje govori o onom velikom obećanju koje Bog daje po svom Sinu Isusu: „Svidjelo se Ocu vašem nebeskom dati vam Kraljevstvo. Ovo zemaljsko prodajte i dajte siromasima, a sebi pribavite blago na nebu koje kradljivac ne krade.“

Isus odmah iza toga nadodaje i uputu kako čekati ispunjenje Božjih obećanja i kaže: „Uvijek budite budni u vjeri, uvijek spremni na susret s Bogom kao vjerni njegove sluge koji čekaju svoga gospodara, a niti ne znaju kad će doći.“ Oni bdiju, kaže Isus, da odmah otvore čim gospodar dođe i pokuca. Ako nas Bog takve nađe kad stigne i pokuca na vrata našega života, kaže Isus: „Posadit će nas za stol i sam će nam posluživati u vječnosti.“

Draga braćo i sestre u Kristu, mi smo u svetom krštenju obećali da ćemo ga vjerno čekati, a on je vjeran svome obećanju.

Iako riječi današnjeg Evanđelja mogu zvučati neugodno i prijeteće, one su ipak Radosna vijest. Posebice onima koji u njima naslućuju dublju logiku. Zašto? Čekati Gospodina ne znači stalno gledati u nebo, nego Njegovo svjetlo prolijevati zemljom. Upaljene svjetiljke ne služe samo iščekivanju, nego osvjetljavaju dom u kojem učenik živi. Osim puta u nebo, one obasjavaju zemaljske putove i stranputice. I, na koncu, radost na radost! Bog ne dolazi kao lopov nego dolazi u radosti. Onome tko je tražio iskru svjetla u Njegovoj riječi i po njoj ušao u dubine istine, pravde, ljubavi i mira, Bog se raduje. Takav će ga iznenaditi i začuditi. I u čuđenju i radosti, Bog će biti toliko ushićen da će ga posaditi za stol i posluživati ga! Smije li učenik život provoditi snužden pred takvim Bogom? Blago tog sluge ne počinje kad ga Bog postavi za stol. Njegovo blago počinje davno prije, onda kada mu je Bog odlučio nešto povjeriti: kada mu je povjerio običan zemaljski život i u taj život stavio sjeme vječnosti – a to su zrake istine, pravde, ljubavi i mira. Njegovo je blago što je bio budan i primijetio ih, prigrlio i dao im svoju dušu – gdje mu je blago, tamo će mu biti i srce! Stoga, tko u današnjemu Evanđelju vidi Radosnu vijest, blago njemu! On zna gdje će mu srce: već ulazi u radost Onoga tko mu pripravlja užitak tijela i duše na zemlji i gozbu u vječnosti!

dr. Ivica Čatić

Čitanja: Prop 1,2; 2,21-23; Ps 90; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

Dva su tipa ljudi poznata na ovoj zemlji. Jedne zovemo umnim i pametnim, a druge zovemo bezumnima. Uman ili razuman čovjek sve svoje misli, riječi i djela postavi pred ogledalo svoje pameti, svoga uma i želi ih dovesti u sklad s pameću, kako mi to obično kažemo. Razuman čovjek misli ono što mu razum odobrava. Razuman čovjek govori što je pametno, što je u skladu s njegovim razumom. Ljudski razum je kao svjetlo kojim čovjek po mraku može opaziti, vidjeti i gledati što je dobro, što je ispravno. Čovjek mora najprije vidjeti što valja, a što ne valja. Mora upotrijebiti svoj razum da bi to spoznao. Bezuman čovjek ima doduše, svjetlo razuma, ali ga ne upotrebljava. Ostavlja svjetlo i luta po tami tražeći što bi bilo dobro. Ludost je i bezumnost ostaviti svjetlo i lutati po mraku. U ovom životu čovjek susreće i dobro i zlo. Susreće prolazno, vremenito i neprolazno, vječno. Sve što čovjek susreće to mu se i nudi pa je čovjek prisiljen svjetlom svoga razuma birati, odabirati dobro ili pametno, ako odabere što je u skladu s razumom, a ludo i nepametno, ako nije upotrijebio razum. Nastavi čitati Što si pripravio, čije će biti? →

Blagdan je Preobraženja Gospodinova, uzvišeni događaj iz Kristova života koji su opisali evanđelisti Matej, Marko i Luka. Spominje ga i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici jer je s Ivanom i Jakovom bio očevidac tog događaja kojeg nikada nije mogao zaboraviti. U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na goru Tabor, što se poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, „lice mu zasja kao sunce“ (Mt 17, 2), a „njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji“ (Mk 9, 3).

Ostatak događaja majstorski opisuje sveti Luka. „I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli“. (Lk 9, 30-36). Nastavi čitati Preobraženje Gospodnje →

Čitanja: Post 18,20-32; Ps 138,1-3.6-8; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13

Što je to molitva? Moliti znači ponajprije ponizno stati pred Boga. Nema molitve bez poniznog stava. U kršćanstvu je uobičajeni stav u molitvi klečanje na oba koljena ili pobožno i mirno stajanje. Oholi ne mole. Oni samo blebeću ustima neke riječi što uopće nije molitva. Molitva može biti poklonstvena. To je ona molitva kojom se Bogu priznaje veličanstvo i kojom se Bogu klanjamo. Molitva može biti i prozbena, kojom od Božje dobrote nešto molimo: „Daj nam, dobri Bože, to što te molimo.“ Molitva može biti i zahvalna. Tom molitvom zahvaljujemo Bogu na svim njegovim darovima i dobroti. Zato kažemo: „Zahvaljujemo ti, Bože, na primljenim darovima.“

Prva karakteristika svake molitve mora biti ustrajnost. Nije dosta samo jedanput skočiti pred Boga i na brzinu mu izraziti svoju želju. Isus je u onoj prispodobi o čovjeku koji noću od prijatelja traži kruha dao primjer ustrajnosti. Onaj čovjek nije odustajao ni onda kad mu je prijatelj iz kuće odgovarao: „Već svi spavamo i djeca su sa mnom.“ „No, kaže Isus, ako mu nije dao od neke prevelike dobrote i prijateljstva, ali je ustao i dao mu zato što je bio ustrajan.“ Nastavi čitati Molitva →

Čitanja: Post 18,1-10a; Ps 15,2-4.5ab; Kol 1,24-28; Lk 10,38-42

Zanimljiva je zgoda koju u današnjem Evanđelju pripovijeda evanđelista Luka. Isus i apostoli našli su se u prijateljskoj kući Lazarovoj. Sestre Lazarove Marta i Marija primile su Isusa s radošću kao vrlo cijenjenog gosta. Marta želi Isusa što bolje pogostiti, a Marija želi Isusa samo čuti. Martin posao, primiti i podvoriti gosta, jest sigurno plemenit i dobar. Isus ga je sigurno pohvalio, ali ako treba ocijeniti i vagnuti što je važnije – briga za tijelo ili briga za dušu, onda je ovo drugo – briga za dušu – mnogo važnija. To je Isus izričito naglasio kad je rekao Marti: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je samo potrebno. Marija je izabrala najbolji dio koji joj se ne će oduzeti.“

Ako danas promatramo ovaj svijet čini nam se da je sva briga samo za ovozemaljsko, samo za tijelo. Pobrinuti se da možeš dobro jesti, dobro piti, lijepo se odijevati, ugodno se zabavljati, imati dobar i jaki izvor materijalnih zarada, postići dobar društveni položaj, postati netko i nešto, to je jedina želja današnjeg čovjeka pa na žalost i mnogih kršćana vjernika. Nastavi čitati Do nogu Gospodinovih →

Marta i Marija

„U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«“

U današnjem Evanđelju evanđelist Luka govori o Isusu koji, putujući prema Jeruzalemu, ulazi u jedno selo u kojoj su ga ugostile dvije sestre: Marta i Marija. Obje Gospodinu iskazuju gostoprimstvo, ali to čine na različite načine. Marija je sjela do Isusovih nogu i slušala njegovu. Marta je, naprotiv, bila zauzeta posluživanjem. U jednom trenutku ona kaže Isusu: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne”. A Isus joj odgovori: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti”. Nastavi čitati Angelus pape Franje →

Čitanja: Pnz 30,10-14; Ps 69; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37

U čovjeku, uz mnoštvo sklonosti koje vode čovjeka prema dobru, ali i prema najvećim zlima, postoji jedan straha od Boga i strah pred vlastitom savješću. Zato se čovjek neprestance pita: Kako mi valja činiti da pravo i dobro učinim? Gdje će čovjek naći odgovor? Svakako, ako hoće zauzeti pravilni odnos prema Bogu, mora nekako doznati što Bog od njega želi, što Bog od njega hoće, što Bog od njega očekuje. Ukratko rečeno, čovjek treba doznati Božju volju.

Što Bog traži od svakog čovjeka? Bog želi da mu čovjek služi, da mu pokaže ljubav na djelu. Ne traži Bog nekog teoretskog priznanja, nego praktični život. Mnogi, zajedno s onim zakonoznancem kojega današnje Evanđelje spominje, pitaju: „Gdje naći i susresti Boga da ga uslužimo?“ Bog nam nije daleko. Prilazi nam sasvim blizu u svakom potrebnom čovjeku – u njemu susrećemo Boga. U tom potrebnom čovjeku uslužujemo Boga. To je u današnjem Evanđelju Isus jasno i otvoreno pokazao odgovorivši zakonoznancu na pitanje: „Tko je moj bližnji?“

Nastavi čitati Idi i ti tako čini →

Samo su dvije zapovijedi ljubavi koje je Isus dao, a u njima je sve:

“Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.”

Tko ljubi Boga i čovjeka, neće činiti zlo. Kako ovo Isus kaže ljubi Boga “Svim srcem svojim, svom dušom i umom”? Što misli pod tim? Zar srce i duša nisu isto? Razmišljam samo…spominje troje: srce, dušu i um. U srcu su osjećaji. U umu je volja. A duša… u njoj se sastaju osjećaji i razum. Naša nagnuća i naše odluke. Duša naša, vječna, od Boga darovana i u tijelu nastanjena, ne treba slušati samo srce, jer ono može vući i u loše, ukoliko se vodi samo za osjećajima. Srce pokatkad valja i ušutkati, jer bismo slijedeći njegova nagnuća mogli učiniti loše drugima. Zato se um suprotstavlja srcu slijedeći savjest koja boravi u duši. Ukoliko je toj savjesti mjerilo Bog, ona je ispravna. Inače bismo mogli reći: Činim po savjesti i miran sam – ali ukoliko smo mi sami sebi mjerilo i slijedimo vlastita nagnuća srca koje ima svoje zakone stvorene na željama i kreirane po vlastitu zamišljenu lakšem putu ugode – tada imamo iskrivljenu savjest i lažni mir. Nastavi čitati Zapovijed ljubavi →