Čitanja: Zah 9, 9-10; Rim 8, 9.11-13; Mt 11, 25-30

Što danas vlada svijetom? Kakve misli? Želimo li odgovoriti na to pitanje moramo se okrenuti oko sebe i gledati. Što ćemo vidjeti? Opazit ćemo najprije sebičnost. Spomenite čovjeku npr. poniznost, on će se tome nasmijati. Ako nekome reknete da bude pobožan – reći će: to je za stare bakice. Ako im reknete da budu ljudi darežljivi – pitat će vas za koga? Recite im da budu radišni, kulturni, pošteni, trijezni, uslužni. Reći će vam to su riječi za gluhe. Tko takove riječi danas uopće želi čuti? Čitajući današnje Evanđelje, lako ćemo opaziti da se Bog objavljuje, da Bog progovara, da Boga čuju, drže njegove zakone i zapovijedi, da od Boga traže riječi utjehe, da od Boga traže savjeta, da od Boga traže pomoć i zaštitu samo ljudi koje Isus zove “maleni”. To su ljudi koji pred Bogom stoje ponizno, koji Boga poznaju i priznaju za svoga gospodara. Takovi ljudi slijede Isusa i uče od njega svaku krotkost, bogoljubnosti i pobožnosti. Njima Isus objavljuje Oca nebeskoga. Isus jasno kaže: “Dođite k meni svi vi izmoreni, svi vi opterećeni i ja ću vas odmoriti”. Nastavi čitati Dođi k Isusu →

Čitanja: 2Kr 4, 8-11.14-16a; Rim 6, 3-4.8-11; Mt 10, 37-42

Pripovijeda jedna pobožna priča. U jednom selu živio je jedan bogati trgovac. Bio je, doduše, bogat, ali je bio pošten trgovac. Imao je dva sina i kćerku i dobru pobožnu ženu. Bio je i dobar praktičan vjernik. Svake je nedjelje bio kod svete Mise. Imao je jednu klupu blizu oltara. Tu su on i njegova obitelj i nedjeljom i blagdanom slušali svetu Misu. Za vrijeme velike adventske ili korizmene ispovijedi čekao je u redu pred ispovjedaonicom kao i svi drugi vjernici. Djeca su mu bila lijepo odgojena i svi jako dobri đaci. Posao je dobro išao. Nije imao konkurencije u selu. Bio je crkveni odbornik i kolator župne crkve. To znači da se sam brinuo o održavanju i popravcima župne crkve. Bio je poštovan i priznat čovjek u selu. Nedaleko njegove trgovine uz sam rub sela živio je siromah Šimun u jednoj drvenoj kućici. Nije bio star ali se je rodio s jednom kraćom nogom a u glavi, rekli bismo, nije baš do kraja bio čisti. Živio je sam nakon smrti svojih siromašnih roditelja. Uzdržavao se od dobrote svojih suseljana. Često je navraćao u trgovinu. Uvijek se je duboko naklonio trgovcu i zamolio: Imaš li što za mene? Trgovac bi ga pitao: Što ti treba? Malo brašna ili malo soli ili po koji puta malo petroleja za lampu. Ponekad je zamolio trgovca: Imaš li možda kakvu staru košulju za me? Ili imaš li možda kakve stare hlače ili kaput ili cipele? Molio je ono što je trebao. Siromah nije bio izbirljiv. Za njega je sve bilo dobro. Trgovac ga nije nikada odbio. Uvijek se kod bogatog trgovca našlo ponešta i za siromašnog Šimuna. Siromah se uvijek doboko naklonio zahvaljujući trgovcu na njegovom daru.

Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33

Današnja Božja Riječ nas upozorava na probleme s kojima se možemo susresti kao oni koji krštenjem pripadaju Bogu. Ta Božja Riječ nas u isto vrijeme hrabri, da unatoč neuspjehu i nerazumijevanju budemo smireni i odvažni, da se ne bojimo, jer je Gospodin s nama. S prorokom Jeremijom i mi često uzvikujemo: “Užas odasvud”. Taj užas koji smo svi, na ovaj ili onaj način proživjeli na bilo koji način, možemo kazati, pojačava se zbog neosjetljivosti svijeta za čovjeka. A nikad se do sada u povijesti nije tako mnogo govorilo o čovjekovim pravima, o slobodi ljudske osobe, o nepovredivosti njegova dostojanstva, o zaštiti svakog čovjeka i tome slično. Razmislimo što mi možemo učiniti u našem trenutku povijesti, da bismo spriječili bujanje zla. Bujanje zla počinje od srca, kad čovjek u sebi izgubi osjećaj za istinu, pravednost i poštenje. Bujanje zla nastaje gdje ljudi nemaju prave vjere i gdje se svi bore za osobne interese. Mi možemo mijenjati svijet, ali moramo najprije promijeniti svoje srce, svoj način razmišljanja i svojih postupaka. Osim promjene srca – mi ovom svijetu možemo pomoći molitvom. Molitva mijenja klimu srca, provjetrava savjest, unosi novi duh. Iskrenom molitvom sprječava se bujanje zla. Nestaje obeshrabrenosti, beznađa i nerješivih situacija. Tu nalazimo oslonac u Isusovim riječima: hrabrite budite! Biti s Isusom i nalaziti se u Njegovoj blizini, doista znači istinsku sigurnost – nema razloga da se bilo koga ili čega bojimo. Mnogi govore: Ja sam vam u duši pravi vjernik i nije potrebno da se to izvana vidi. Baš naprotiv, potrebno je da se također izvana vidi da sam vjernik: da se molim, da idem u crkvu, da ne psujem, da o nikome ne govorim zlo. Isus kaže: tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim nebeskim Ocem. Potrebno je biti uvijek hrabar vjernik na svakom mjestu i u srcu i na vani, i u svojoj obitelji i na cesti.

Molimo Gospodina, da njegova riječ duboko prožme naše srce kako bismo uvijek širili odvažno i neustrašivo Božju Istinu koja čovjeka usrećuje i oslobađa od zemaljskih natruha i ponuda.

Dvije Isusove poruke prožimaju današnje Evanđelje. Prva je: “Ne bojte…”. Druga je: “Tko se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.”

Netko reče da je strah u samoj srži ljudskoga bića. Čini se da čovjek živi u strahu, od rođenja do smrti. Dijete se boji mraka i tame, nepoznata lica, onoga koji viče. Mladi se boje sebe, boje se života… To su nesvjesne bojazni, ali bojazni koje muče; strah koje nazivamo bojažljivošću, sramežljivošću, kompleksom manje vrijednosti… Ponekad je agresivnost, ili bijeg u pojedine poroke, drugo lice straha. I starije izgriza strah, koji često prelazi u tjeskobu… A, tjeskoba je osjećaj. Osjećaj nije stvar ni razuma ni volje, pa se ne može odstraniti ni znanjem ni htjenjem. Nije ni nagon, pa se ne može umrtviti nikakvom askezom.

Zašto smo tako uzbuđeni, ljutimo se i brinemo? Kroz naše brige i uzrujanosti ometamo njegovo djelovanje i blagoslov u našem životu i poslovima. Samovoljan je onaj, koji želi ovo i ono na svoj određen način brzo izvršiti. Naša volja nije u tom slučaju predana Bogu. Obuzdaj se kad se pojavi gnjev i nervoza u tvom srcu. Budi miran pred Bogom, predaj mu svoju volju i kaži: Ovako kako ti činiš, vodiš me, oduzimaš mi nešto, dobro je. Znam, da si sve dobro smislio za mene, pouzdajem se u tebe. Predajem se potpuno tvojoj volji. Isuse, izbavi me od samovolje i brige. Tada ćeš iskusiti Božji mir koji ulazi u tvoje srce, a tvoj posao bit će blagoslovljen.

Čitanja: Izl 19, 2-6a; Ps 100, 2-3.5; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36 – 10,8

Današnje Evanđelje nam pokazuje Isusa kako promatra mnoštvo, ne samo one koji su živjeli u ono vrijeme nego i one poslije njega. Među tim silnim mnoštvom sigurno je vidio i nas. Svi su u njegovim Božanskim očima bili kao ovce bez pastira. Sažalio se nad tim silnim mnoštvom koje treba spasiti. Veliki je to posao. Usporedio ga je sa žetvom koja se mora obaviti kad dođe vrijeme i kad žito dozori. Propast će žito ako ga se ne požanje. Za taj posao Bog treba ljude, zato Isus nadodaje: “Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju”. Isus je dao i sredstva i način na koji će ti radnici u Božjoj žetvi raditi. Isus odabire svoje apostole. Evanđelista Matej ih nabraja poimence i nadodaje: “I dade im vlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Iza toga ih šalje, rekli bismo, na pokusni rad. “Idite, šalje ih. Ne idte za sada k poganima, ne ulazite u neprijateljske samarijske gradove. Idite najprije k izgubljenim ovcama doma Izraelova i propovijedajte: “Približilo se Kraljevstvo Božje”. Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduge izgonite”.

Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21

Isusovom mukom, smrću i Kristovim uskrsnućem dogodila se jako velika promjena u vjeri Isusovih učenika. Do tada je Isus bio tjelesno prisutan među njima. Gledali su tjelesnim očima, čuli su njegov glas tjelesnim ušima, vidjeli su njegova čudesna djela – čudesa. Iz svega tog viđenog i čuvenog zaključivali su da Isus nije običan čovjek nego od Boga poslani. Neki su tu vjeru jasno i glasno ispovjedali; kao npr. Petar kad je Isusu rekao: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Neki apostoli nisu čak ni vjerovali, kao npr. Juda koji ga je za novac izdao. Do tada se ipak njihova vjera temeljila na nečem što je zemaljsko pa je zato Isusovom smrću bila pokolebana. Ali sada, nakon uskrsnuća, Isus je njihovu pokolebanu vjeru morao zapaliti u njima i podržati je svojim mnogim ukazanjima. No, nakon uzašašća više im se nije ni ukazivao, bio je to konačni rastanak s vidljivim Isusom koji je sada uzašao Ocu i od tada njegova tjelesnost sjedi u slavi zdesna Ocu. Za apostole i za cijelu zajednicu njegovih vjernika ili Crkvu počinje nova stvarnost. On sjedi uz Oca i moli Oca da pošalje njegovoj Crkvi Duha Svetoga koji će tumačiti vjeru u njima, čuvati vjeru od zabluda i njih voditi i jačati u ljubavi, tj. vršenju Kristovih zapovijedi.

Crkva je od tada do danas svjesna da je ustrajnost u vjeri i istini, ustrajnost u novonastalom životu po ljubavi, dar Duha Svetoga. Zato i danas svojim vjernicima na početku njihovog prvog vjerničkog života prenosi Kristov dar Duha Svetoga sakramentom svete Potvrde. Taj Duh osposobljava vjernike za miran i miroljubiv suživot sa svim ljudima pa čak i progoniteljima. Nastavi čitati Duh Branitelj →

Ima jedna stara priča o tri kineska cara. Stari je car bio strog, uvijek mrk i zlovoljan i nitko ga u carstvu nije volio. Svi su ga se bojali, izbjegavali su ga svi ljudi. Kad je on umro naslijedio ga je njegov sin. On je promijenio način vladanja. Nije stalno bio u carskom dvoru nego je išao među ljude, svoje podanike, razgovarao je s njima čak je i zalazio k njima u njihove siromašne kućice i kolibe i jeo je s njima ono što su mu ponudili. Nije se stidio siromaha. Ponekad bi im ostavio po koji zlatnik i njegovi su ga podanici zavoljeli. No, nikada nitko od njegovih podanika nije mogao ući u carske dvore. To im je bilo strogo zabranjeno. Promatrao je to njegov sin i razmišljao kako bi on vladao svojim carstvom. Dogodilo se i njegov je otac kralj smrtno nastradao u lovu. On, mladić, postao je sada kralj. Odlučio je vladati na sasvim drugi način u svom carstvu. On je svakog tjedna jedan dan odredio kad je posjećivao siromahe i bolesnike u svom carstvu. Ljudi su ga dočekivali s oduševljenjem. Bio je jako prijazan vladar. Tješio je bolesnike, sam im je previjao rane i svakome svom podaniku podario pozdrav sa smiješkom. No, osim čestih posjeta siromasima odredio je jedan dan u tjednu kad su se otvorila vrata carskog dvora i njegovi su podanici mogli ući u carske palače, štoviše, svakog je tjedna jedan dan odredio za one najsiromašnije. Pozivao ih je k sebi i s njima jeo na ponuđenom ručku. Ljudi su ga duboko voljeli jer im je otvorio svoje carsko srce, svoje carske dvore i kao goste ih rado primao. Kaže priča da je dugo i sretno vladao svojim carstvom.

Tako pripovijeda stara kineska priča o dobrom caru koji je svoje imanje dijelio siromasima i svoje carske dvore otvorio najsiromašnijima. Danas mi vjernici gledamo svoga vođu Isusa Krista koji je jednom u povijesti došao među nas i s nama dijelio zlo i dobro ove zemlje. Štoviše, za nas je umro i uskrsnuo da bi četrdeseti dan po uskrsnuću sam ušao u nebeske dvore svoga nebeskog Oca, ali ne da ondje bude sam. Rekao je da odlazi k Ocu da nam pripravi stan kod Oca, a onda kad se vrati po nas, odvest će nas k sebi da budemo tamo gdje je i On. Nije želio s nama podijeliti samo ovaj zemaljski život – što bi nam to koristilo? On je želio s nama podijeliti svoje vječno prebivalište, svoj vječni i slavni život. On je ušao u svoju slavu i sjedi zdesne Ocu. Tu s desne ocu u zajedništvu Duha Svetoga sjedi naš Učitelj i Vođa, Isus Krist koji jest pravi Bog, ali i pravi čovjek. Tim činom uzašašća u nebesku slavu, Isus je uveo i naše čovještvo, tj. našu ljudsku narav te nam tako otvorio vrata neba. Nebo mi definiramo – nebo je vječni i sretni život s Bogom. U taj život nas svojim uzašašćem vodi Isus, naš Spasitelj.

Zato danas i mi upiremo svoje oči vjere prema onoj strani, tj. prema onoj stvarnosti, gdje je naš Učitelj i Vođa proslavljen vječnom slavom. Tamo se nadamo i mi doći po njegovim zaslugama i po njegovu pozivu.

Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Zanimljivo je kako su stari poganski Grci, koji su u svojoj religiji imali mnoštvo bogova, a u strahu da nekoga od njih nisu zaboravili, podigli u Ateni žrtvenik na kome su napisali “nepoznatom bogu”. Na tu vjeru, u nepoznatog boga, nadovezao je Pavao svoju propovijed i rekao: “Kojega vi nepoznatoga štujete, ja sam vam došao navijestiti.” Tada je Pavao počeo propovijedati Krista Raspetoga i Uskrsnuloga u kome se svaki čovjek može spasiti. Sve religije svijeta ujedinjuju se u jednom jedinom putu koji je Krist i koji je za sebe rekao: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Bogu osim po meni.” Hoće li netko Boga upoznati, ne može drugačije nego preko Isusa Krista. Hoće li tko k Bogu doći, nema drugog puta, nego po Isusu Kristu. Hoće li netko istinu naći, može je naći samo u Isusu Kristu. Hoće li netko život, može ga naći jedino u Isusu Kristu. Isusova riječ u današnjem evanđelju jest jedini i pravi oslonac života svakog vjernika. Isus Krist priprema vječni stan kod Oca svakom čovjeku. On je jedini koji osigurava našu budućnost i naš vječni život i nigdje drugdje, nego ondje gdje je i On. Isus nas želi dovesti u svoj dom, dom svog nebeskog Oca. Nastavi čitati Nebeski stanovi →

Isusov poziv upućen svakom čovjeku glasi: ”Slijedi me!” Onima koji pitaju zašto, kamo i kako, On odgovara: ”Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”

Isus je put!

Put koj vezuje Boga i čovjeka nije zakon, nakon određene norme ponašanja, pa čak ni religiozno uvjerenje. Taj Put je osoba, Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj svijeta. Znati put znači poznavati Isusa, ići putem znači držati se Njega. On je Put u dvostrukom smislu te riječi: Objavitelj Oca, put od Boga k čovjeku pa odatle i Izbavitelj čovjeka, put čovjeka k Obug. Nije Isus jedan od putova – On je Put, jedini Put. Nastavi čitati „Ja sam put, istina i život!“ →

Pred nestankom našega tijela, koje smrt ništi, naša nam kršćanska nada pokazuje vječni Božji stan u nebu koji nam je pripravljen.

Naš kršćanski život jest jedno hodočašće, putovanje. No, usprkos tome, svatko želi imati svoju kuću i svoj boravak, pa je i normalno što čovjek toliko truda ulože da bi imao svoju kuću, svoj stan, svoj mir. No, taj zemaljski stan i mir ne traju dugo jer svakome dođe vrijeme da napusti kuću ili stan i da se mora preseliti u jedan drugi stan koji se zove grobnica ili grob. Upravo zato Sveti Pavao uzima riječ šator za sliku našeg kratkog zemaljskog boravka ovdje u kući, u tijelu. On želi reći da je naša ovozemaljska kuća i naše tijelo samo jedan šator koji kratko traje, a ulaže se u njega toliko života i truda da se moramo pitati da li se to uopće isplati kada on tako kratko traje? Nastavi čitati Vječni nebeski dom →