Čitanja: Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Najpoznatiji slikar, kipar i arhitekt Michelangelo Buenoroti stekao je svojim slikama i kipovima svjetsku slavu. Jedna od najpoznatijih njegovih slika je sigurno oslikana Sikstinska kapela u Rimu. Osobito je lijepa slika posljednjega suda. Dugo je oslikavao tu crkvu. Skele su sakrivale prekrasne slikarije. Kad su skinuli skele svi su ostali zadivljeni veličinom i ljepotom Michelangelovih slika. Slikar je još trebao samo staviti svoj potpis na sliku. Slikari obično na vidno mjesto stave svoj potpis da se vidi tko je sliku naslikao. Svi su čekali Michelangelov potpis – gdje će ga staviti i kako će se taj veliki umjetnik potpisati. Onda je slici prišao Michelangelo i na sliku stavio dva slova grčkog alfabeta. Prvo Alfa i zadnje Omega. Tim znakom označujemo Boga. On je Prvi i Posljednji i jedini. Michelangelo je tim potpisom htio reći da je Bog autor toga djela jer je on od Boga primio slikarski dar te su ove slike djelo Božjega dara, Božje dobrote, Božje ljepote. Sebe je smatrao samo malim i posljednjim slugom. Nastavi čitati U službi za druge →

Zapitamo li se ponekad tko je najveći u kraljevstvu nebeskom? Živimo li i mi život dostojan vječne gozbe s Bogom? Ili i dalje lutamo tražeći smjernice, pravi put u nebo?

Isus je i sišao na zemlju ne bi li nas naučio kako živjeti. Trebamo se obratiti i postati kao djeca da bismo ušli u kraljevstvo nebesko. Kao djeca biti maleni, otvoreni, iskreni, ponizni…

Tko hoće da bude najveći, svima treba biti poslužitelj. Tko hoće da bude prvi, treba biti sluga.

Djela, a ne samo riječi! Ali ta djela ne moramo činiti tako da ih ljudi vide. Ne moramo sjediti u prvom redu u crkvi, biti uključeni u sve aktivnosti da bi nas ljudi cijenili. Ne hvaliti se postignutim. Bog vidi i on će nam uzvratiti. „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Mt 23,12). Nastavi čitati Tko je najveći? →

Gospodine Isuse, ti si dragovoljno na sebe prihvatio trpljenje nošenja križa, kako bi čovjeku pokazao svoju ljubav kojim si otkupio sve njegove grijehe. Htio si do kraja ostati poslušan volji Oca nebeskog, zato si i molio: “ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti” (Mt 26,39b). Križ je tvoj odgovor na zlo ovoga svijeta, jer tvoj križ je ljubav. Samo ljubavlju i praštanjem pobjeđuje se zlo. U tome se nalazi bit prihvaćanja i nošenja svakoga križa. Tvoj križ tako postaje naša škola u kojoj nas poučavaš riječima: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Mi te želimo nasljedovati, a ti nam govoriš kako je za to potrebno ispuniti tri uvjeta: odreći se sebe, uzeti križ i ići za tobom. Nastavi čitati Meditacija – moj križ →

Čitanja: Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

Svaki kršćanin treba dobro zapamtiti tri slike o Isusu Kristu.

1. Prva slika pokazuje Isusa svevladara – kralja koji drži zemaljsku kuglu u svojoj ruci i upravlja njome.
2. Druga slika je raspeti Krist na križu i prikazuje najvećeg patnika za naše grijehe.
3. Treća slika prikazuje uskrsnulog Krista kako sav u sjaju, preobražen napušta našu zemlju i odlazi Ocu na nebo.

Prva slika označuje Krista kome nema premca, koji ne može iznevjeriti čovjeka, kome je podložno sve, svako stvorenje. Ispod njegove vlasti se nitko i nikada nije mogao oteti. On predstavlja nepodmitljivog suca ljudskih misli, želja, savjesti, riječi, djela i propusta. Nemoguće je čovjeku izbjeći njegov sud. Svi ćemo stati pred njegovo sudište, bilo da smo mu bili prijatelji, bilo da smo mu bili neprijatelji. Nastavi čitati “Ti si Krist, Sin Boga živoga” →

Čitanja: Iz 35,4-7a; Ps 146; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37

Oko Isusa je okupljena grupa ljudi: apostoli i farizeji. Svi su ga slušali ali čuli su ga svaki na svoj način i za svoj interes. Nisu čuli Božju riječ jer su bili duhovni slijepci. Svima je potrebna Božja milost koja bi im oči otvorila. Bez Božje milosti ostali bi zauvijek duhovno slijepi i gluhi i hromi. Bio je to problem i starih vremena. Proroci su opominjali narod zbog gluhoće i sljepoće na Božje riječi te navještaju da će doći Mesija koji će biti prepoznatljiv baš po tome što će slijepima oči otvoriti, gluhima uši otvoriti, a hromima dati da hodaju.

Sam Isus u Nazaretu započinje svoje mesijansko i spasiteljsko djelovanje. Od tada je mnoštvo neprekidno uz Isusa. Do njih dopire Božja milost. Oni progledaju, razotkrivaju svojim duhovnim očima Isusa. Petar ga je prepoznao i rekao mu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Nastavi čitati “Efeta” →

Blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije ili “Mala Gospa” slavi se već skoro dvanaest stoljeća, negdje od devetog stoljeća. Što je bio pravi povod slavljenju tog blagdana nije poznato.

Ima samo jedna anegdota o jednom svetom pustinjaku koji je svake godine osmoga rujna slušao pjesme s neba. Pustinjak je počeo moliti Boga da mu pojasni zašto ta pjesma s neba svakog osmog rujna. Pustinjak je dugo vremena molio i jednog osmog rujna čuo je pjesmu i Božji glas koji mu je rekao: “Na nebu se slavi rođendan Majke Božje Marije”. Dalje kaže anegdota da je pustinjak otišao k papi i razjasnio mu uzrok te čudesne nebeske pjesme. Nato reče papa: “Bilo bi dobro da se taj rođendan slavi i na zemlji”. Onda je papa Benedikt XIV. uveo taj blagdan za cijelu Crkvu, ne doduše na temelju pustinjakove anegdote, nego zato jer je vjerni puk želio slaviti dan rođenja svoje nebeske Majke. Nastavi čitati Rođenje BD Marije – Mala Gospa →

Sv. Marko Križevčanin je mučenik, treći svetac Crkve u Hrvata, a svetim ga proglasio sv. Ivan Pavao II. Rođen je 1580. godine kao Marko Stjepan Krizin u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u Zagrebačkoj biskupiji. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Kao svećenički kandidat zagrebačke biskupije, primljen je u glasoviti rimski kolegij ‘Germanicum i Hungaricum’ u Rimu. Tu je u arhivu očuvan i njegov vlastoručni potpis – ‘Marko Stjepan Križevčanin, Hrvat iz Zagrebačke biskupije’.

Kao svećenik, Marko se vratio u domovinu i zauzeto djelovao u svom rodnom gradu Križevcima. Nakon kratkog vremena, ugarski primas pozvao ga je u Trnavu i postavio za ravnatelja sjemeništa. Imenovao ga je i kanonikom, a kasnije i upraviteljem benediktinske opatije Seplak kod Košica. U to vrijeme Košice su bile srce mađarskog kalvinizma. Kad je kalvinska vojska pokušala prisiliti Marka i dvojicu njegovih prijatelja, Melhiora i Stjepana, da pristupe kalvinima, oni su to odbili i time pali u njihovu nemilost. Uhitili su ih i svoj trojici nemilosrdno oduzeli živote. Nastavi čitati Sv. Marko Krževčanin – zaštitnik biskupije →

Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8: Ps 15; Jak 1,17-18.21b-22.27; Mk 7,1-8.14-15.21-23

Božji zakon je nad ljudskim zakonima – on može samo usavršiti ljudski zakon, a ljudski zakon sigurno nije dobar onda kad radi protiv Božjeg zakona. Mojsije sabire Izraelce i pred oči im stavlja Božji zakon. “Vršite zapovijedi Gospodnje. Ništa ne nadodajte onome što vam zapovijedam i ništa ne oduzimajte od toga. To će biti vaš mudrost i razboritost ako ih budete vršili.” Onaj čovjek koji vrši zakon Božji je mudar i razborit čovjek.

Sveto Evanđelje govori o krivom ponašanju farizeja koji prigovaraju Isusu što njegovi učenici ne drže običaje koje farizeji strogo drže. To su bili običaji pranja ruku i svega što se kupi, pranje čaša i lonaca. To su običaji koje su farizeji držali do tančine pak su im ti običaji postali obrasci, pravila svakodnevnog života dok su u isto vrijeme zapustili i kršili Božji zakon. Nastavi čitati Božji zakon →

Izgleda da se Isus jako loše razumio u izbornu kampanju i u reklame. Isus svojim sljedbenicima ne daje lažna obećanja i ne obećava blagostanje. Naprotiv on kaže: “Tko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i neka me slijedi!”

Zašto je Isus pridobio toliko sljedbenika kao nitko prije njega? Zato što je od svojih učenika zahtijevao više negoli svi drugi. Ali nije od njih nikad zahtijevao više negoli od samoga sebe. On ne pripada onim vođama koji od svojih pristalica zahtijevaju akciju, dok sami anemično sjede u udobnoj fotelji. Krist zahtijeva križ, ali samo onaj križ koji je on sam nosio do kraja, do smrti. Zahtijeva krajnju dosljednost, istu oni koju je i sam vršio prema Ocu. Tko ide za Kristom, mora biti spreman na sve, a ponajviše na žrtvu. Bez žrtve se u životu ne može ništa veliko i vrijedno postići.

Nastavi čitati Nasljedovanje Isusa →

Čitanja: Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Kad je Bog izveo Izraelski narod iz Egipta uz velike znakove i čudesa, sklopio je s njime Savez pod brdom Sinaj. Dao im je svoj zakon da ga vrše a za uzvrat on će njih dovesti u njihovu zemlju gdje više neće robovati nego živjeti kao slobodni ljudi. Četrdeset su godina lutali pustinjom iskušavani mnogim nedaćama, ali su teško zaboravljali egipatske bogove.

Višestoljetni običaji uvriježili su se u narodu pa je Jozua koji je poslije Mojsijeve smrti vodio narod, prije nego li će zaposjesti svoju zemlju tražio od naroda čvrsto odluku da će ostaviti štovanje tuđih bogova i odlučiti se za štovanje pravoga Boga. Jozua je sebe stavio kao primjer i uzor: “Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.” Dobar primjer urodio je plodom te se čitav narod odlučio na štovanje pravoga Boga i odbacio tuđe kumire. Tu su u Sihemu obnovili svoj Savez s Bogom.

U Svetom Evanđelju slušamo Isusa. Svojim apostolima, učenicima i čitavom mnoštvu Isus iznosi novi odnos čovjeka i Boga ako čovjek želi imati vječni život. Taj novi odnos između Boga i čovjeka utemeljen je na novoj hrani – kruhu s neba. To je Isusovo tijelo koje on daje za život svijeta. Kruh s neba – tijelo Isusovo je novi uvjet za život. Po tom jelu i piću sklopljen je Novi Savez s Bogom i po tom Savezu između Boga i čovjeka u Novom zavjetu čovjek se mora sam odlučiti. Događalo se tada, a i danas se događa da mnogi ne žele ni čuti za novi uvjet života i zato odlaze. Taj im je Isusov govor tvrd i ne sviđa im se. Njihova je slobodna odluka da li će ga slijediti ili ne će ali tom odlukom snose njezine posljedice.

Apostoli su se odlučili za taj novi uvjet života i zato Petar odgovara Isusu: “Kome bismo otišli? Ti jedini imaš riječi života vječnoga.” Neka to bude i naš odgovor Isusu i danas i uvijek.

Sveta Ruža je, kao kći španjolskih doseljenika, rođena 20. travnja 1586. god. u peruanskom gradu Limi, po kojemu se i naziva Limska, a pravo joj je ime bilo Izabela. Gledajući njezinu ljepotu, jedna ju je, naime, kućna pomoćnica nazvala Ružom, a onda je taj nadimak prihvatila cijela obitelj, pa je već na krizmi lijepa Izabela i službeno postala Ruža. Već kao djevojčica je osjećala posebnu privrženost Bogu i potrebu za vršenjem pokore za obraćenje grešnika, a svoju je ljepotu nerijetko doživljavala kao teret koji ju u tome sprječava. Tako su ju roditelji, htijući iskoristiti njezin fizički izgled, odlučili udati za jednog bogatog mladića, no ona se tome bezuspješno opirala i htjela je pripadati samo Isusu, a kako nije više znala kako spriječiti taj čin, odsjekla je svoju dugu lijepu kosu i unakazila kožu ruku lužinom. Nastavi čitati Sveta Ruža Limska – zaštitnica Južne Amerike →