sv.Mihael ark.

Blagdan Majke Božje Bistričke svoje korijene ima u višestoljetnoj pobožnosti hrvatskoga naroda prema Blaženoj Djevici Mariji, osobito prema njezinu čudotvornom kipu koji se čuva u svetištu u Mariji Bistrici. Zagrebački biskupi i kasnije nadbiskupi posebno su promicali ovo svetište, koje je postupno postalo najvažnije hrvatsko nacionalno marijansko proštenište.

Važan trenutak dogodio se 1715. godine kada je Hrvatski sabor, nakon oslobođenja od osmanske opasnosti, proglasio Majku Božju Bistričku zaštitnicom Kraljevine Hrvatske. Time je njezino štovanje dobilo i službenu društvenu i crkvenu potvrdu. Tijekom stoljeća razvijala se tradicija velikih hodočašća, zavjetnih procesija i svečanih misnih slavlja.

Posebno značenje blagdan je dobio nakon što je 1935. godine zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac, obnovio nacionalna hodočašća u Mariju Bistricu. Kruna toga štovanja bila je 3. listopada 1998., kada je Ivan Pavao II. tijekom svojega drugog pohoda Hrvatskoj u nacionalnom svetištu proglasio blaženim kardinala Stepinca. Danas se blagdan Majke Božje Bistričke slavi 13. srpnja. Svake godine Majka Božja Bistrička okuplja na desetke tisuća hodočasnika iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva. Štovanje M. B. Bistričke potvrđuje duboku povezanost hrvatskoga naroda s Marijom, kojoj se vjernici utječu kao Majci, zaštitnici i zagovornici u svim životnim kušnjama.

Misna čitanja:
1. čit: Iz 55, 10-11 – Dažd zemlju oplodi i ozeleni.
Ps: 65: SJEME PADE NA DOBRU ZEMLJU I URODI.
2. čit: Rim 8, 18-23 – Storenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.
Ev: Mt 13, 1-9 – Iziđe sijač sijati.

Kakvo je tlo moga srca?

Isus je bio jedinstven učitelj. Nije govorio kompliciranim riječima niti se služio teškim izrazima koje bi razumjeli samo učenjaci. Govorio je jednostavno, koristeći slike iz svakodnevnog života: sjeme, vinograd, pastira, ribare, kruh i svjetlo. Upravo zato ljudi su ga rado slušali. Njegove riječi nisu ostajale samo u ušima, nego su dopirale do srca.

Takva je i prispodoba o sijaču. Na prvi pogled čini se da govori o sjemenu i o sijaču, ali njezina prava poruka usmjerena je prema nama. Sijač je Isus Krist koji velikodušno sije sjeme svoje Riječi. On nikoga ne prisiljava, ne nameće se niti osvaja silom. Njegov način djelovanja jest ljubav. On svima daruje svoju riječ i strpljivo čeka da ona pronađe mjesto u ljudskom srcu. Pravo pitanje ove prispodobe nije kakav je sijač, nego kakvo je tlo na koje sjeme pada. To tlo predstavlja naše srce. Isus nam ovom slikom pomaže učiniti iskren ispit savjesti.

Neka su srca poput ugažena puta. Božja riječ dotakne čovjekove uši, ali ne dopire do njegove nutrine. Čuje Evanđelje, ali ono ne mijenja njegov život. Sve ostaje na površini. Drugo je srce poput kamenita tla. Takav čovjek s oduševljenjem prihvaća Božju riječ, raduje se vjeri, ali čim dođu poteškoće, odustaje. Njegova vjera nema duboko korijenje. Nedostaje mu ustrajnost. Molitva traje dok je lako, ljubav dok ne traži žrtvu, a vjernost dok ne dođu kušnje. Bez dubine nema ni trajnog ploda. Treće je srce obraslo trnjem. Isus jasno kaže da je to slika životnih briga, privlačnosti bogatstva i navezanosti na prolazne stvari. Koliko puta Božju riječ uguše naši interesi, želja za uspjehom, pretjerana briga za materijalno ili želja za moći i ugledom. Takvo trnje polako guši ono dobro što je Bog posijao u nama. Svatko od nas nosi neko svoje trnje koje treba prepoznati i hrabro ukloniti. I naposljetku postoji dobra zemlja. To je srce koje sluša, prihvaća i živi Božju riječ. Takvo srce ne ostaje samo na lijepim osjećajima, nego donosi plodove dobrote, praštanja, milosrđa, strpljivosti i ljubavi. Upravo takvo srce Isus želi pronaći u svakome od nas. read more…

Sveti Benedikt iz Nursije (oko 480. – 547. ) utemeljitelj je zapadnoga redovništva i zaštitnik Europe. Rođen je u Italiji nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva. Kao mladić školovao se u Rimu, ali ga je razočarala moralna kriza tadašnjega društva. Zato se povukao u samoću kraj Subiaca kako bi u molitvi i tišini tražio Boga. Njegova svetost privukla je brojne učenike, pa je osnovao više samostanskih zajednica. Oko 529. godine podigao je opatiju Montecassino, gdje je napisao svoje poznato Pravilo, koje je stoljećima oblikovalo redovnički život i ostalo nadahnuće mnogim kršćanima.

Benediktovo geslo „Ora et labora“ – „Moli i radi“ sažima njegov pogled na kršćanski život. Molitva i rad nisu odvojeni, nego zajedno vode čovjeka prema svetosti. U benediktinskim samostanima njegovali su se molitva, obrazovanje, rad, gostoljubivost i briga za potrebite. Redovnici su prepisivali knjige, razvijali kulturu i čuvali kršćansku baštinu, dajući velik doprinos izgradnji europske civilizacije. Zbog toga je papa Pavao VI. 1964. godine proglasio svetoga Benedikta zaštitnikom Europe. Njegova je poruka i danas aktualna. U svijetu punom buke i nesigurnosti sveti Benedikt poziva nas da Boga stavimo na prvo mjesto, da živimo u ravnoteži molitve i rada te da svojim životom gradimo mir, zajedništvo i nadu. Njegov primjer pokazuje da se društvo mijenja ponajprije obraćenjem srca i vjernošću Evanđelju.