sv.Mihael ark.

1. čit: Dj 2, 14. 22-23 – Bog ga uskrisi, stog mi se raduje srce.
Ps: 16: – POKAŽI MI, GOSPODINE, STAZU ŽIVOTA
2. čit: 1Pt 1, 17-21 – Vjera vaša i nada neka bude u Bogu
Ev: Lk 24, 13-35 – Gospodine otkrij nam Pisma…

A mi smo se nadali

Kao i prošle nedjelje, i ove nam nedjelje liturgija daruje susret s uskrsnulim Isusom Kristom. Evanđeoski odlomak donosi nam poznati izvještaj o učenicima na putu u Emaus iz Evanđelja po Luki, jedinog evanđelista koji ovaj susret opisuje tako detaljno i životno. To je tekst u kojem se lako može prepoznati svatko od nas.

I danas se mnogi pitaju: kako su učenici mogli susresti uskrsloga Gospodina? Kako možemo vjerovati da se uskrsnuće doista dogodilo? Evanđelje nas podsjeća da izravnih dokaza nema osim praznoga groba i svjedočanstva onih koji su ga susreli. No vjera Crkve ne počiva samo na dokazima, nego na iskustvu susreta s Kristom koji je živ i djelatan među nama.

Učenici na putu u Emaus upravo su primjer takvog puta vjere. Oni su napustili Jeruzalem razočarani i tužni. Očekivali su da će Isus osloboditi Izrael na način koji su oni zamišljali. Budući da se to nije dogodilo, izgubili su nadu. Čak ni svjedočanstvo žena i apostola o praznom grobu nije im bilo dovoljno da povjeruju.

Na tom putu pridružuje im se sam Uskrsli, ali ga ne prepoznaju. Evanđelist Luka pokazuje kako Isus najprije tumači Pisma i pomaže im razumjeti događaje koji su se dogodili. Tek kada im otvara smisao Svetoga pisma, njihova se srca počinju mijenjati. Kasnije ga konačno prepoznaju u lomljenju kruha – u gesti koja ih podsjeća na Posljednju večeru. Tada im se otvaraju oči i shvaćaju da je Gospodin bio s njima. read more…

Dj 2, 42-47: – Bijahu postojani
Ps 118 – ZAHVALJUJTE GOSPODINU JER JE DOBAR
1Pt 1, 3-9: – Krist nas nanovo rodi za životnu nadu
Ev. : Iv 20, 19-31. – Naskon osam dana dođe Isus

Ova nedjelja završava uskrsnu osminu, i ona je dan „stvoren od Gospodina“, obilježen znakom Uskrsnuća i radošću učenika koji vide Isusa. Još od davnina, ova se nedjelja naziva „bijela“, prema latinskom nazivu „alba“, koji se daje bijeloj haljini koju su nosili novokrštenici na Uskrsnu noć, a skidala se nakon osam dana, tj. danas. Sveti Ivan Pavao II. posvetio je istu nedjelju Božanskom Milosrđu, povodom kanonizacije sestre Marije Faustine Kowalske, 30. travnja 2000. g.

Odlomak Evanđelja po Ivanu bogat je milosrđem i božanskom dobrotom. Kaže da je Isus, nakon Uskrsnuća, posjetio svoje učenike navečer na sam dan Uskrsnuća, „prvog dana u tjednu“, a zatim „osam dana kasnije“, prolazeći kroz zatvorena vrata gornje sobe. Sveti Augustin objašnjava da „zatvorena vrata nisu sprječavala ulazak tijela u kojem je boravilo božanstvo. Onaj tko je ostavio majčinu djevičanstvo netaknutim pri rođenju mogao je ući u gornju sobu kroz zatvorena vrata.

Isus, dakle, pokazuje znakove muke apostolima, do te mjere da dopušta Tomi da ih dotakne. Toma, „nije bio s njima kad je Isus došao“ i kad su mu ostali učenici rekli da su vidjeli Gospodina, odgovorio je: „Ako ne vidim na njegovim rukama znak čavala i ne stavim prst …, neću vjerovati“. Toma predstavlja sve nas, koji nismo bili prisutni u gornjoj sobi kad se Gospodin pojavio i nismo imali drugih fizičkih znakova ili ukazanja od njega. I mi se poput tog učenika, ponekad borimo: kako možemo vjerovati da je Isus uskrsnuo, da nas prati i da je uz nas, a da ga nismo vidjeli, a da ga nismo dotaknuli? Kako možeš vjerovati u to? Zašto nam Gospodin ne daje neki očitiji znak svoje prisutnosti i ljubavi? Ima li znakova da bolje vidimo? I ovdje smo kao Toma, s istim sumnjama, istim razmišljanjem.

Ali, ne bismo se trebali sramiti toga. Pričajući nam o Tomi, Evanđelje nam govori da Gospodin ne traži savršene kršćane, kršćane koji nikada ne sumnjaju i uvijek pokazuju sigurnu vjeru. Poznaje trenutke utjehe, eoduševljenja ali i umora, zbunjenosti, sumnji i tame. Evanđelje nam pokazuje „krizu“ Tome kako bi nam reklo da se ne smijemo bojati kriza života i vjere. Krize nisu grijeh, one su putovanje, ne smijemo ih se bojati. Često nas čine poniznima jer nam oduzimaju misao da smo dobro, da smo bolji od drugih. Krize nam pomažu prepoznati sebe jer oživljavaju potrebu za Bogom i tako nam omogućuju da se vratimo Gospodinu, da dotaknemo njegove rane, da ponovno doživimo njegovu ljubav, kao što smo to učinili prvi put. Sjetimo se sv. Franje Asiškog i mnogih drugih svetaca. Stoga je bolje nesavršena, ali ponizna vjera, vjera koja se uvijek vraća Isusu, nego snažna, ali pretenciozna vjera koja čini čovjeka ponosnim i arogantnim!

Toma, piše Ivan, pred Gospodinom koji ga je pozvao da stavi prst u rane i u bok – govori: „Gospodin moj i Bog moj“ i liječi ne samo svoje, već i naše nepovjerenje. read more…