1 čit: Iz35,4-7a: Uši će se gluhih otvoriti, njemákov će jezik klicati.
Ps 146: HVALI, DUŠO MOJA, GOSPODINA!
2 čit: Jak 2,1-5: Nije li Bog izabrao siromahe baštinicima Kraljevstva?
Ev: Mk 7, 31-37: Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Priča jedan svećenik kako je pratio teško bolesnog čovjeka tijekom posljednjih mjeseci njegova života. Posjećivao ga je uvijek iznova i vodili su zanimljive razgovore. Ovaj čovjek je bio oženjen gluhom ženom. Mogla je prilično dobro komunicirati sa svojim mužem. Naučila je čitati mu s usana i artikulirati se glasovno, iako nije mogla čuti što govori. Međutim, imala je teškoće s ljudima s kojima nije bila dobro poznata. U početku je bila vrlo suzdržana prema svećeniku jer je prvo morala naučiti čitati s njegovih usana Tijekom posjeta svećenik je postao postao svjestan koliko je teško gluhim osobama komunicirati s drugim ljudima, unatoč svim rješenjima za premošćivanje i tehničkim pomagalima koja su danas dostupna.

U evanđelju smo čuli kako je Isus izliječio od gluhoće i njemoće čovjeka koji je bio gluh pa nije mogao govoriti. Zanimljivo mi je da se ova epizoda iz Isusove službe našla u obredu krštenja. I ovdje svećenik ili đakon koji krsti dotakne uši i usta onoga koji se krsti i kaže, kao što je Isus tada učinio: Effata! – Otvori se! Taj se obred tumači kao zahtjev da krštenici otvore svoje uši za ono što im Bog ima reći i da podignu svoj glas u Božjoj Crkvi. (Oni koji se krste često to rade glasno i roditelji ih tada pokušavaju smiriti…) Ne umorim se naglašavati da se to ne odnosi samo na molitvu i pjevanje. Krštenici trebaju imati riječ u crkvi i u društvu; Ne smiju dopustiti da ih se ušutka ni u crkvi ni izvan nje. Nastavi čitati 23. nedjelja kroz godinu →

Blagdan u tjednu: 14. rujna – UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA

Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije Svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, Sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva. Nastavi čitati UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA →

1. čitanje: Pnz 4,1-2.6-8 : Ništa ne nadodajte onome što vam zapovijedam…
Psalam: Ps 34: GOSPODINE, TKO SMIJE PREBIVATI U ŠATORU TVOME
2. čitanje: Jak 1,17-18.21b-22.27: Budite vršitelji riječi!
Ev. : Mk 7,1-8.14-15.21-23: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske!

Nakon pet “Ivanovih nedjelja” u Markovoj godini, u kojoj smo za evanđelje imali šesto poglavlje četvrtog evanđelja o Isusu kao kruhu života, danas se opet vraćamo drugom evanđelisti.

Marko u 7, 1-23 donosi drugi dugački Isusov govor (prvi je bio govor parabola u 4, 1-35).

Ovdje se zapravo radi o polemičkom razgovoru između Isusa i farizeja te o pouci mnoštvu i učenicima o vanjskoj i unutarnjoj religioznosti.

U Isusovo vrijeme farizeji nisu jeli ako nisu oprali ruke do lakata i, vraćajući se s tržnice, nisu sjedali za stol a da prethodno nisu obavili potrebno pranje. Pridavali su izuzetnu važnost takozvanom obredu ili vanjskoj čistoći, stavljajući svoju svetost pred Bogom u ovisnost o tome. Jednog dana, vidjevši da Isusovi učenici jedu a da prethodno nisu obavili pranje, prekorili su Učitelja što se nije pridržavao tradicije, drevnih običaja. To je postala prilika za temeljno Kristovo učenje. Marko, naime, bilježi da je Isus rekao: « Slušajte me svi i razumijte dobro! Ne postoji ništa izvan čovjeka što bi ga, ulazeći u njega, moglo učiniti nečistim. Ali stvari koje izlaze iz čovjeka čine ga nečistim .” Tim je riječima Isus izveo pravu vjersku revoluciju, u usporedbi s dominantnim mentalitetom. Pomaknuo je os pozornosti izvana prema unutra.

Ali što ova stranica Evanđelja govori nama današnjim ljudima? Tim riječima Isus pogađa u korijen sklonosti, osobito kod pobožnih i religioznih ljudi, da se izvanjskim gestama i obredima pridaje veća važnost nego raspoloženjima srca. Odnosno, želja da se čini, a ne da bude dobar. Ukratko, licemjerje, farizejstvo, formalizam.

Vrlo smo pažljivi na ono što nam ” ulazi ” u usta (pokvarena hrana, proizvodi kojima je istekao rok, hrana koja nas deblja), ali nismo toliko pažljivi na ono što ” izlazi ” iz njih (oštre, nasilne, ponekad lažne riječi). Pa zar i mi ne zaslužujemo Kristov prijekor: “Licemjeri!”?

Evanđelist, naime, piše da je Isus rekao: « Jer iznutra, to jest iz srdaca ljudskih, izlaze zle nakane: nečistoća, krađa, ubojstvo, preljub, pohlepa, zloća, prijevara, razvrat, zavist, kleveta, oholost….glupost. Sva ta zla izlaze iznutra i čine čovjeka nečistim .” Nastavi čitati 22 . NEDJELJA KROZ GODINU →

Sv. Marko Križevčanin, koji se sam potpisivao kao Hrvat („Marcus Crisinus Croata Crisiensis“), živio je i dao život za vjeru. Bio je natprosječno nadaren, a nakon studija u Grazu i Rimu te kratka boravka u domovini odlazi na velike dužnosti u „veliki svijet“, u Košice (Slovačka), grad u kojem je tada bila utvrda mađarskih kalvinista, protestanata koji su željeli potpuno protjerati katolike. Kad je naš Marko, skupa s isusovcima Mađarom Stjepanom Pongraczem i Poljakom Melkiorom Grodzieckim, odbio odreći se vjernosti Katoličkoj Crkvi, vođe kalvinista su ih pogubili nakon višednevna mučenja. Njihova smrt izazvala je zgražanje i među običnim građanima, kalvinistima koji su sv. Marka znali kao osobu koja se s njima družila u zajedništvu po Kristovoj ljubavi. Marko Križevčanin svojim je životom potvrdio kako i ljude drugačijih uvjerenja treba znati prihvatiti i s njima živjeti, ali pritom se nikad svoje vjere odreći niti ju zanijekati. Nastavi čitati Svetac tjedna: sv. Marko Križevčanin →

1. čitanje: Izr 9, 1 – 6 : Jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala!

Psalam: Ps 34: KUŠAJTE I VIDITE KAKO JE DOBAR GOSPODIN

2. čitanje: Ef 5, 15-20: Shvatite što je volja Gospodnja !

Evanđelje: Iv 6, 51-58 : Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Riječi koje nam Evanđelje prenosi s današnje Mise slušatelji su s velikim iznenađenjem čuli i izazvale su skandal za ne malo njih: Isus nas poziva da jedemo njegovo meso i pijemo njegovu krv, i povezujući to s vječnim životom! Da smo tada bili tamo, ne bismo li i mi bili zbunjeni? Svakako je ljubav prema Isusu nekolicinu držala blizu njega. Nije teško razumjeti da su Isusove riječi prava hrana. Ali, ako nam se govori o stvarnosti čovjekova tijela i krvi koji se nude kao hrana, kako je to moguće?

Euharistija je prekrasno otajstvo ljubavi s kojim nam se govore mnoge stvari. Svatko od nas može priznati da mu je hrana potrebna za život, a da hrana dolazi izvana, odnosno da nitko nije izvor života za sebe. S ovog gledišta, svako ljudsko biće ima, a iskustvo gladi i žeđi otkriva u nama, želju za životom. Prije Euharistije još jednom smatramo da je život dar, jest dar, ali da se život ne svodi na život tijela koje prije ili kasnije kloni i blijedi, već da postoji težnja za životom što traje. A da bi nas mogli učiniti vjerovnicima toga, ono što nam se nudi je da se hranimo samim Životom, Tijelom i Krvlju Kristovom, istinskim Bogom i istinskim čovjekom. Nastavi čitati 20 . NEDJELJA KROZ GODINU →

Čitanja: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Današnje prvo čitanje iz Knjige izlaska govori o oslobođenju Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Vodi ih Mojsije preko Crvenog mora i preko velike Sinajske pustinje. Prijeći u ono doba preko mora i prijeći preko pustinje bio je to po život opasan pothvat. Što će im se sve dogoditi na tom dugom putu Bog sve zna – zna i ono što će oni učiniti i ono što će on učiniti. I kad su ostali bez vode Bog zna što će učiniti. On će izvesti vodu iz suhe pećine. I kad su ostali bez mesa Bog zna kako će ih mesom nahraniti – on im šalje jato prepelica. Kad su ostali bez kruha u pustinji Bog zna kako će ih kruhom nahraniti – on daje da im “mana” pada s neba. Božja providnost zna i brine o svom narodu. Bog ne bi bio Bog kad bi mogao čovjeka ostaviti i napustiti a pogotovo napustiti svoj izabrani narod. U Starom zavjetu vodi Bog Izraelce u zemaljsku domovinu – zemlju Kanaan – koju je obećao Abrahamu i svim njegovim potomcima, tj. narodu izraelskom i zato im osigurava zemaljski kruh, zemaljsku hranu.

Isus nije došao na svijet da ljudima osigurava hranu za ovaj zemaljski život. Isus jest načinio čudo da bi nahranio mnoštvo ali ih je time samo htio upozoriti da je on moćan dati hranu ne samo zemaljsku nego prvenstveno hranu za vječni život. Zato je rekao za sebe: “Ja sam kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Očevi su vaši jeli manu u pustinji pa ipak su pomrli. Tko bude jeo od ovoga kruha koji ću ja dati živjet će uvijeke.” Nastavi čitati Kruh života vječnoga →

Rođen je u Španjolskoj početkom 3. stoljeća. Često su ga uspoređivali sa Stjepanom prvomučenikom, a njegov je blagdan po važnosti bio odmah iza blagdana apostolskih prvaka Petra i Pavla. Uz njih je sv. Lovro štovan kao glavni zagovornik za pobjedu nad idolima koju je Crkva izvojevala u Rimu. Od samih početka, posebice u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni većega grada koji ne bi imao crkvu posvećenu ovome svecu. Primjerice, u Italiji 47 mjesta nosi ime po sv. Lovri, a samo u Milanskoj nadbiskupiji tom su svecu posvećene 43 crkve.

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je ljubio očinskom ljubavlju zbog njegovih krasnih vrlina. Zbog njih ga je, unatoč mladoj dobi, i uvrstio među sedam rimskih đakona. Bila je to služba u Crkvi koja se povjeravala uglednim muževima, osvjedočenima u ispravnome vjerničkom životu. Brinuli su za siromahe, za crkvena dobra, za udovice i siročad te za bolesnike. Bili su i posrednici između vjernika laika i klera u brojnim pitanjima glede crkvene uprave i različitih pitanja. Lovru je papa čak postavio za protođakona, prvoga među sedmoricom. Iskazao mu je time povjerenje, ali ga i vidovito opomenuo da će Gospodin od njega puno tražiti u toj službi.

Lovro je, po papinu nalogu, prodao sva crkvena dobra i novac razdijelio siromasima. Kad je nastupio Valerijanov progon i Lovro bio uhvaćen, s pravom je mogao ukazati na sirotinju kao blago Crkve. Kad su ga tražili da otkrije crkveno blago, on je pokazao na siromah i rekao: “Evo našeg blaga!”. Zbog toga su ga nakon mučenja ubili na današnji dan 258. godine. Lovru su nakon bičevanja pekli na roštilju, a on je svetačkim nadahnućem mučitelju rekao: ‘Ovdje sam dovoljno pečen, okreni me sada na drugu stranu!’

Prvi je hrvatski blaženik, dominikanac i biskup Augustin Kažotić rođen je u Trogiru oko 1260., a umro u Luceri 3. kolovoza 1323. godine. U red sv. Dominika ušao je u Splitu. Nakon završetka studija u Sorbonni radio je s fra Nikolom Bocassijem koji je kasnije postao kardinal i papa Benedikt XI. On ga je 1301. godine imenovao biskupom u Zagrebu. Kao zagrebački biskup bio je teološki pisac i propovjednik. U obilascima biskupije svećenike je poticao na pastoralni rad i duhovni život. Reformirao je liturgiju i uveo originalni „zagrebački obred“.

Utemeljitelj je katedralne škole, uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova, vodio je računa o higijeni naroda i zdravstvu, a brinuo se o siromasima.

Od svojih biskupskih prihoda redovito je veći dio dijelio siromasima. Papa ga je uskoro imenovao biskupom Lucere, maloga grada u južnoj Italiji, gdje je umro i nakon godine dana. Tijelo mu se čuva u tamošnjoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali. Blaženim ga je proglasio 1702. godine papa Klement XI., a vodi se postupak i za njegovo proglašenje svetim.

Povjesničar Baltazer Krčelić, kanonik, piše da je 1312. g. u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru sv. biskupa na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, koji je u posljednje vrijeme vrlo lijepo uređen. To je svima poznati „Manduševac“.

Čitanja: Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Ljetni nas mjeseci pozivaju na odmor.

I psihološka nas analiza upozorava, da su nam potrebne četiri stvari za uravnoteženi život: molitva, rad, prijateljstvo i odmor. Zaboravimo li na bilo koju od ovih stvarnosti svagdašnjice, poremetit ćemo ravnotežu. Nažalost, mnogi zaborave upravo na odmor. A on nam je dužnost. I Isus se znao odmarati, nakon napornog rada, npr. kad je blaženo zaspao u lađici pa su ga uplašeni učenici silom probudili. Ohrabreni tim mislima, promotrimo jednu malu epizodu iz Isusova života: Mk 6,30-34:

Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Ne možemo čitati bez ganuća ovaj kratki evanđeoski izvještaj. Isus suosjeća s ljudima. Svoje učenike šalje u osamu da se odmore od apostolskih napora. Narod koji luta kao ovce bez pastira, okuplja i poučava ih da im pruži mir. Isus ih je počeo učiti mnoge stvari. Ne znamo, na žalost, što im je sve govorio. Jer i mi osjećamo, da su nam potrebne tolike stvari koje ne znamo. Ne na području znanosti, nego na području ljudskog života. Kako živjeti, zašto živjeti? Ipak, jednu stvar možemo odmah naučiti iz gornjeg evanđelja: gdje je naše mjesto odmora kad nas život pritisne svojim brigama i nevoljama: kod Isusa. Nastavi čitati Isus – naš odmor →

Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Današnje Evanđelje je svjedočanstvo da je Isus želio da se njegova poruka širi misionarski. Za Židove do Isusova vremena prozelitiziranje misionara nije bilo poznato. Bilo je putujućih propovjednika, ali njihova je djelatnost bila ograničena na izraelski narod. Strogo religiozni Židovi izbjegavali su poganska područja. Isus ne slijedi ovaj primjer. Ulazi u područje Tira i Sidona i u područje s onu stranu Jordana. Nakon svog uskrsnuća, izričito naređuje učenicima da idu u svijet svim narodima. Ono što je Isusu bitno, ono na što stavlja naglasak, jest spoj naviještanja Radosne vijesti sa snagom zaustavljanja demona – dakle snagom zla – i time djeluje iscjeljujuće. To ostaje istinito do danas, bez obzira na to koliko su se metode misije mijenjale u svojoj stvarnoj praksi tijekom vremena.

Ozbiljnost koju Isus pridaje misionarskom nalogu učenicima postaje jasna kada ih šalje u parovima. Za važne stvari u Izraelu uvijek su bila potrebna dva svjedoka s identičnim izjavama prije donošenja presude na sudu, primjerice. Ovo bi trebalo osigurati istinu. Ta je praksa bila svima poznata. Dakle, kada Isusovu poruku naviještaju dva svjedoka, svima koji je čuju jasno je, prvo, da se radi o nečem važnom s čime se ne može po volji postupati, i drugo, da je poruka istinita. Slušatelji su stoga izazvani da komentiraju. Jer ignoriranje i potiskivanje Isusove poruke, koja je tako jasno i namjerno dvostruko posvjedočena, ravno je nesavjesnom ponašanju i neodgovornom djelovanju. Nastavi čitati ISUS ŠALJE SVOJE UČENIKE KAO MISIONARE →

Ilija je starozavjetno svetopisamsko ime. Dolazi od hebrejskog imena Elijjahu i znači “moj Bog je Jahve”, “Bog je Jahve”. Jedan je od malobrojnih starozavjetnih proroka koje katolička Crkva ima u kalendaru i naziva ih “svetim”. Smatra se začetnikom proročkog pokreta u Izraelu i kao takav nalazi se uz Isusa (Mt 17,3;Lk 4,25). U Bibliji o sv. Iliji najviše možemo doznati iz Prve i Druge knjige o Kraljevima (1 Kr 17; 2 Kr 2). Prorok Ilija potječe iz Tičbe u Gileadu, brdovitom području istočno od Jordana. Nakon smrti kralja Salamonoa Izrael se podijelio na Sjeverno i Južno kraljevstvo. Živio je u Sjevernom kraljevstvu u vrijeme kralja Ahaba, kraljice Izebele (875.-854 prije Krista) i Ahazje (854.-853. pr.Kr.) . Zbog gospodarskih i političkih razloga Ahab je za ženu uzeo fenićanku Jezebel, a ona je sa sobom uz bogatstvo donijela i svoje barbarske običaje, kultove i poganska božanstva. Jahve, Bog Izraelov, tada progovara na usta svoga proroka Ilije, čiji se glas javlja kao grom iz vedra neba. Svojim djelovanjem, molitvom i čudesnim djelima sve je činio da pokaže veličinu jedinog i pravog Boga Jahve. Žestoko, beskompromisno i odlučno se suprostavio poganskim kultovima i štovanju njihovog boga Baala koje su častili kralj Ahab te još više njegova žena, kraljica Izebela, kćerka poganskog sidonskog kralja. Ilija ih otvoreno napada što su ostavili pravoga Boga. Biblija nam govori o mnogim Ilijinim čudesima, napose o tome kako je osramotio i smaknuo Baalove svećenike(1 Kr 18).