Danas slavimo blagdan Cvjetnice. Cvjetnica je dobila ime po početnom slavlju, po cvijeću. To je naziv za Nedjelju Muke Gospodnje. Na dan Cvjetnice, masa ‘malih’ oduševljenih ljudi u Izraelu išla je za Isusom i pratila ga na njegovom putu iz Betanije u Jeruzalem. Nosili su maslinove grančice i klicali su mu: „Hosana Sinu Davidovu. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Mi u procesiji, danas, ponavljamo gestu oduševljena naroda koji je pratio Gospodina, pri njegovom ulasku u Jeruzalem. Nosimo maslinove grančice, uz cvijeće procvjetalog voća našega kraja, pjevajući idemo za Isusom da mu izrazimo svoju privrženost i odanost. Grančicom koju smo nosili u procesiji, okitit ćemo raspelo ili svetu sliku u našoj kući. To će nam biti znak da ostanemo vjerni Kristu, sve do druge Cvjetnice. No, Cvjetnica ima dvojako značenje. Prvo, mnoštvo je Isusa slavilo kao pobjednika. Ali na Veliki petak, samo pet dana poslije, ta ista masa, raspaljena krivim optužbama Isusovih neprijatelja, vikala je „Raspni ga, raspni ga!“ Isus je dobro znao kako će se mnogi za samo nekoliko dana okrenuti protiv njega. Želimo li mu, doista i mi danas ostati vjerni? Jer do uskrsnog slavlja, moramo ići putem Isusovim, putem križa, a težeg puta nema. Prvi dio slavi Isusa s Cvijećem, a drugi dio s Trnjem. Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikog petka. Mi ljudi trebamo reći, kako su blagdani Cvjetnice i Velikog petka otvorena suprotnost opasnom stvaranju „slike“ o nekom čovjeku, kao i svakom nametnutom „planu.“ Cvjetnica i Veliki petak dokazuju kako kriva „slika“ koju zli ljudi stvore o nekom čovjeku, može toga čovjeka odvesti u smrt, kao i to da sotonski „planovi“ mogu uništiti i najvećeg Pravednika. To se obadvoje dogodilo Isusu! Ispunjava se proročka riječ “Evo, tvoj Kralj dolazi k tebi, ponizan i jašući na magarcu.”
Ako slijedimo Isusov put u Velikom tjednu, pozvani smo sve više i više sazrijevati u njegovu stavu i rasti u mentalitetu koji je bio njegov vlastiti. Pozvani smo da sve više poprimamo njegove obrise.
Molimo da u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća spoznamo neizmjerno blago Božjega milosrđa te ga prihvaćamo kao izvor oproštenja i života u njegovoj milosti.
Prema ranijim propisima, na Petu korizmenu nedjelju u crkvama su se zastirali križevi i slike ljubičastim platnom. Taj običaj seže još u 9. st., a vjerojatno vuče svoje podrijetlo iz srednjeg vijeka kada se u crkvama razapinjalo veliko ljubičasto platno između oltara i vjernika, tako da je vjernicima bio skriven pogled na oltar. Danas nam nije poznato zašto se to činilo, a jedno od tumačenja je da to platno simbolički predstavlja “hramsku zavjesu”, jer se uklanjalo na Veliku srijedu, kod čitanja riječi iz Evanđelja: „I zavjesa se hramska razdrije po sredini.” Drugi smatraju da se time, u vrijeme kada nije bilo kalendara, jednostavno upozoravalo vjernike na skori ulazak u Veliki tjedan. Treći pak drže da je stavljanje platna vezano uz korizmenu pokorničku praksu prvih stoljeća, odnosno vrijeme kada su teški grešnici bili isključeni iz Crkve i nisu smjeli biti na cijeloj ili dijelu svete Mise, a pomirenje su primali na Veliki četvrtak. Ostali su im se vjernici s vremenom pridružili u vršenju pokore, a kako u srednjem vijeku više nije bilo javnih pokornika, svi su se vjernici smatrali pokornicima pa su tako svi simbolički bili isključeni iz Euharistije, a ta odijeljenost je vidljivo bila prikazana ljubičastim platnom. Kao ostatak tih običaja zastirali su se križevi i slike ljubičastim platnom, a jedino je oltarni križ bio prekriven bijelim.
Varaždinska biskupija
