sv.Mihael ark.

1. čit: 1Sam 16, 1b. 6-7. 10-13a – Bog ne gleda kao što gleda čovjek
Ps: 23: – Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam
2. čit: Ef 5, 8-14 – Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu
Ev: Iv 9, 1 6-9. 13-17. 34-38 – Isus ugleda čovjeka slijepa od rođenja.

Radujte se – svjetlo pobjeđuje tamu

Četvrta nedjelja korizme u liturgijskoj tradiciji nosi posebno ime: Laetare, što znači “Radujte se“. Taj poziv na radost čujemo već u ulaznoj antifoni koja odzvanja riječima proroka: “Veseli se, Jeruzaleme. Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte se s njme svi koji ste nad njim tugovali“. (usp. Iz 66, 10-11).

Usred korizmenog puta, usred pokore, posta i obraćenja, Crkva nas poziva da podignemo pogled i da osjetimo tračak uskrsne radosti. Kao da nam govori: put još nije završen, ali cilj je već blizu. Svjetlo se već nazire.

Ali budimo iskreni – nije uvijek lako prihvatiti taj poziv na radost. Živimo u vremenu koje nosi mnoge brige i tjeskobe. Svakodnevno slušamo vijesti o ratovima, nasilju i stradanjima. Ovaj nesretni rat koji se događa u našem vremenu ostavlja iza sebe razorene gradove, raseljene obitelji i mnoge izgubljene živote. Slike patnje dolaze do nas gotovo svaki dan. I u takvim okolnostima čovjek se lako zapita: kako govoriti o radosti?

Možda bismo zajedno s apostolom Pavlom mogli reći da živimo u “zlim vremenima“ (usp. Ef 5, 16). Ponekad se čini kao da se tama produžuje i kao da se kraj nevolja stalno pomiče dalje.

Ipak, upravo u takvim trenucima liturgija današnje nedjelje donosi snažnu poruku: poruku svjetla. U Poslanici Efežanima sveti Pavao kaže: “Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svjetlosti hodite!“ (Ef 5, 8). To je snažna rečenica. Pavao ne kaže samo da trebamo tražiti svjetlo, nego da mi sami postajemo svjetlo u Gospodinu. Biti dijete svjetla ne znači da oko nas više nema tame. To znači nešto drugo: ostati svijetao čak i kada je noć. Kršćanin je poput stražara koji bdije u noći i čeka zoru. On zna da je noć ponekad duga i hladna, ali isto tako zna da zora uvijek dolazi. To je nada koja nas drži na životu. Ta nada ne zatvara oči pred patnjom svijeta. Ona vidi ratove, vidi nepravde, vidi suze ljudi. Ali ona također vjeruje da posljednju riječ nema tama, nego svjetlo Božje ljubavi.

Današnje evanđelje govori upravo o toj borbi između tame i svjetla. To je poznata priča o čovjeku koji je slijep od rođenja. Nikada nije vidio svjetlo dana, nikada nije vidio lice drugoga čovjeka, nikada nije vidio ljepotu svijeta. Zato on postaje simbol svakoga čovjeka. Svatko od nas na neki način nosi sljepoću u sebi. Postoje stvari koje ne vidimo, istine koje ne razumijemo, putovi koje ne prepoznajemo. U biblijskom smislu, sljepoća označava i ranjenost ljudske naravi grijehom. Čovjek sam od sebe ne može potpuno vidjeti Boga niti razumjeti njegov plan. Zato Isus dolazi kao svjetlo svijeta. read more…

Dan solidarnosti s Crkvom i narodom u BiH

1. čit: Post Izl 17, 3-7 -A ja ću stajati pred tobom…
Ps: 95: – O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda! «
2. čit: Rim 5, 1-2. 5-8- Ljubav je Božja razlivena u srcima našim.
Ev: Iv 4, 5-15. 19b-26. 39a. 40-42- Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada.

Od žeđi do izvora – susret koji vraća dostojanstvo

Isus je na putu za Galileju, prolazi kroz Samariju i dolazi do komada zemlje koji je, prema biblijskoj predaji, Jakov dao Josipu. Tamo je bunar, a Isus, umoran, sjeda da se odmori. U to su vrijeme Židovi i Samaritanci mrzili i prezirali jedni druge iz povijesnih i vjerskih razloga. Isus tada prelazi granicu, ulazi u “protivnički“ teritorij.

Dolazi do susreta sa Samarijankom koja dolazi po vodu, susret obilježen dijalogom koji postaje sve dublji. Isus se usredotočuje na žeđ i polako se otkriva kao onaj koji je može zauvijek utažiti. Uspijeva u ženi probuditi želju za živom vodom koju joj može dati, a ona se otvara novim pogledima na život. S poštovanjem joj govori o njenom nesretnom bračnom iskustvu, a žena, videći da je prepoznata, prepoznaje ga zauzvrat kao proroka, napredujući u spoznaji o njemu koji se isprva čini samo žednim Židovom, a na kraju će dobiti titulu spasitelja svijeta. Dijalog se nastavlja i raste do točke da govori o vjeri, o Bogu, o tome gdje i kako ga obožavati. Isus objavljuje Samarijanki kraj starih židovskih i samarijanskih hramova jer s njim dolazi čas novog hrama, onog njegova tijela, (usp. Iv 2: 21) i novi način štovanja Boga u Duhu i istini, to jest u Duhu koji uči istinu Boga kao Oca i našu istinu kao djece, prema objavi koju je donio Isus Krist. Otac traži djecu koja ga obožavaju istinskom sinovskom ljubavlju. Sa svoje strane, žena, zbog svoje vjere, poznaje očekivanje Mesije: “Znam da Mesija, zvan Krist, mora doći; kad dođe, propovijest će sve.“ U tom trenutku Isus joj može reći: “Ja govorim s tobom.“ To je uzvišeni trenutak u kojem žena prima potpuno otkrivenje Isusa kao Mesije, u njegovoj božanstvenosti („Ja jesam“ je ime kojim se Bog otkriva Mojsiju). Posljedica tog intenzivnog susreta je da Samarijanka ostavlja svoj vrč tamo jer joj više nije potreban i odlazi svojim sugrađanima razgovarati o Isusu, postajući misionarka. Mnogi vjeruju njegovim riječima, a još više kad slušaju samog Isusa. Tekst završava ispovijedi vjere Samarijanaca: “mi sami smo čuli i znamo da je on doista Spasitelj svijeta“. read more…

1. čit: Post 12, 1-4a – Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.
Ps: 33: – BUDI MI, GOSPODINE, HRID ZAŠTITE!
2. čit: 2Tim 1, 8b-10 – Bog nas zove i prosvjetljuje.
Ev: Mt 17, 1-9 – Lice mu zasja kao sunce.

Ustanite i ne bojte se – naša gora susreta i svjetla

Danas u Evanđelju slušamo kako Isus uzima Petra, Jakova i Ivana i vodi ih na visoku goru. Odvodi ih daleko od buke, od mnoštva, od svakodnevnih obaveza. Ta gora postaje mjesto susreta, tišine i objave.

I nas Isus nedjeljom dovodi u našu crkvu. Možda dođemo opterećeni brigama za obitelj, zdravlje, posao. No crkva je naša gora. Tu smijemo zastati, utišati se i slušati. Možemo moliti svugdje – i kod kuće, i na putu, i u radu. Ali važno je i svjesno izdvojiti vrijeme samo za Boga. Bez tišine nema dubine. Bez zaustavljanja nema susreta.

Na gori se događa nešto izvanredno: Isus se preobražava. Lice mu sjaji poput sunca, a odjeća postaje bijela kao svjetlost. To je znak Božje prisutnosti. Bog je svjetlo. Ondje gdje je on, tama nema zadnju riječ. Učenici na trenutak vide ono što je Isus oduvijek – Sin Božji, pun slave.

I nama Gospodin ponekad daje takve trenutke svjetla. To može biti duboka molitva, ispovijed nakon koje osjetimo mir, pomirenje u obitelji, trenutak kad nas dotakne nečija dobrota. U tim trenucima osjetimo da Bog nije daleko. Htjeli bismo da to traje.

Uz Isusa se pojavljuju Mojsije i Ilija – predstavnici Zakona i Proroka. Sve starozavjetno iščekivanje sada se ispunja u njemu. Petar, oduševljen, kaže: „Gospodine, dobro nam je ovdje! Načinit ću tri sjenice…” On bi htio zaustaviti vrijeme. I mi ga razumijemo. Kada osjetimo Božju blizinu, želimo je zadržati. Danas bismo možda sve fotografirali, kao da ćemo tako sačuvati trenutak. Ali život ne stoji. S gore se mora sići.

Dok Petar još govori, svijetli oblak ih zasjeni, a iz oblaka se začuje glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Slušajte ga! ” To je Očev glas. Isti onaj koji se čuo na Isusovu krštenju, ali sada s dodatkom: „Slušajte ga. ”

To je središnja poruka. Nije dovoljno diviti se Isusu. Nije dovoljno imati lijepe osjećaje u molitvi. Potrebno ga je slušati. A slušati Isusa znači uzeti ozbiljno njegove riječi: ljubite neprijatelje, opraštajte, budite milosrdni, služite jedni drugima, ne bojte se, dođite k meni svi umorni. read more…