sv.Mihael ark.

Dan nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova Crkva slavi spomen Bezgrješnog Srca Marijina. Nije to slučajno. Srca Isusa i Marije neraskidivo su povezana u otajstvu Božje ljubavi i spasenja. Ono što je Isus ostvario svojim životom, smrću i uskrsnućem, Marija je pratila vjerom, ljubavlju i potpunim predanjem Božjoj volji.

Bezgrješno Srce Marijino simbol je njezine potpune otvorenosti Bogu. Od prvoga trenutka svoga postojanja bila je ispunjena Božjom milošću. U njezinu srcu nije bilo mjesta grijehu, sebičnosti ni odbacivanju Boga. Zato je mogla izreći svoje potpuno „da“ na anđelov navještaj i postati Majka Spasiteljeva. Marijina ljubav prema Isusu nije samo ljubav majke prema sinu. Ona izvire iz njezina dubokog zajedništva s Bogom. Zato ona prati Isusa kroz cijeli njegov zemaljski život: od Betlehema do Kalvarije. Pod križem njezino je srce probodeno boli, ali ostaje vjerno. Dok iz Kristova probodenog boka teku krv i voda, znakovi sakramenata Crkve, Marija postaje Majka svih vjernika. Zato Crkva u Mariji prepoznaje svoju majku i uzor. Njezino Bezgrješno Srce pokazuje nam put prema Kristu. Ono nas uči kako slušati Božju riječ, kako ostati vjerni u kušnjama i kako se potpuno pouzdati u Gospodina.

U ukazanjima u Fatimi Marija je posebno pozvala vjernike na pobožnost svome Bezgrješnom Srcu te na svakodnevnu molitvu krunice. Krunica nije zastarjela molitva, nego snažno sredstvo koje nas povezuje s Kristovim otajstvima i učvršćuje u vjeri. U vremenu nesigurnosti i mnogih izazova ona ostaje sigurno sidro duše.

Slaveći Bezgrješno Srce Marijino, zahvaljujemo Bogu za dar Majke koju nam je Isus povjerio pod križem. Povjerimo joj svoje obitelji, svoju župu i svoje životne putove. U njezinu majčinskom srcu uvijek nalazimo sigurnost, utjehu i put koji vodi k njezinu Sinu, Isusu Kristu.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova podsjeća nas na jednu od najljepših istina naše vjere: Bog nas ljubi. Kada u crkvi promatramo kip ili sliku Isusa koji pokazuje svoje Srce, ne gledamo samo pobožan prikaz, nego vidljivi znak njegove neizmjerne ljubavi prema svakom čovjeku. U svakodnevnom životu često kažemo da netko „ima srce“ za druge. Time želimo reći da je dobar, suosjećajan i spreman pomoći. Tako i današnja svetkovina govori da Bog ima srce za nas. Njemu nije svejedno kako živimo, s kakvim se poteškoćama susrećemo i što nosimo u svome srcu. On nas poznaje i ljubi više nego što možemo zamisliti.

Isus nas u Evanđelju poziva: „Dođite k meni! “ To je poziv svima koji su umorni, opterećeni i traže mir. U njegovu Srcu nalazimo utjehu, oproštenje i nadu. Oni koji vjeruju Kristu znaju da nikada nisu sami, jer ih Bog ne napušta ni u najtežim životnim trenucima. Ljudi nas ponekad mogu razočarati. Čak i najbolji prijatelji nisu uvijek u stanju razumjeti nas ili ostati uz nas. Božja je ljubav drugačija. Ona je vjerna i postojana. Najveći dokaz te ljubavi vidimo na križu, gdje je Isus dao svoj život za spasenje svijeta. Evanđelist Ivan opisuje kako je nakon Isusove smrti vojnik kopljem otvorio njegov bok te su potekli krv i voda. Crkva je u tom događaju prepoznala simbol otvorenoga Srca iz kojega se izlijevaju milosti za sve ljude. Isusovo Srce ostaje trajno otvoreno svakome tko mu dolazi s povjerenjem. Nakon uskrsnuća Isus se ukazao apostolu Tomi, koji je sumnjao u vijest o uskrsnuću. Kada je vidio i dotaknuo Kristove rane, iz njegova je srca potekla snažna ispovijest vjere: „Gospodin moj i Bog moj! “ Toma je u Isusovim ranama prepoznao ljubav koja pobjeđuje svaku sumnju, grijeh i smrt. read more…

1. čit: Hoš 6, 3-6: Ljubav mi je mila, ne žrtve.
Ps 50: Onomu koji hodi stazama pravim pokazat ću spasenje Božje.
2. čit: . Rim 4, 18-25: Vjerom se ojačao davši slavu Bogu.
Ev: Mt 9, 9-13: Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.

Poziv koji mijenja život

Današnje evanđelje donosi susret Isusa i carinika Mateja. Carinici su u Isusovo vrijeme bili među najomraženijim ljudima. Surađivali su s rimskim okupacijskim vlastima i često se bogatili na račun vlastitoga naroda. Zbog toga su ih mnogi smatrali izdajnicima i javnim grešnicima. Zato je Isusov poziv Mateju izazvao veliko čuđenje, pa čak i sablazan. Ipak, Isus ne gleda najprije njegovu prošlost, njegove pogreške ni njegove grijehe. On vidi čovjeka koji može postati nešto novo. Matej odmah ustaje, ostavlja svoj dotadašnji život i kreće za Isusom. Jedan susret s Kristom bio je dovoljan da promijeni smjer njegova života. Nakon toga Isus sjeda za stol s Matejem i mnogim carinicima i grešnicima. Farizeji se zbog toga sablažnjavaju i pitaju njegove učenike: „Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima? “ U židovskoj kulturi zajednički stol bio je znak prihvaćanja, prijateljstva i zajedništva. Upravo zato Isusov postupak nosi snažnu poruku: Bog ne odbacuje grešnika, nego mu pruža priliku za obraćenje i novi početak. Ondje gdje ljudi vide samo grijeh i prošlost, Isus vidi mogućnost novoga života. Isus odgovara riječima: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.“ Time otkriva srž svoga poslanja. On dolazi onima koji su ranjeni, izgubljeni i opterećeni grijesima kako bi im donio ozdravljenje, oproštenje i nadu. Vrhunac evanđelja nalazimo u Isusovim riječima: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. “ Bogu nisu najvažniji izvanjski obredi ako nisu praćeni ljubavlju. On traži srce koje zna suosjećati, opraštati i pomagati drugima. Matejev poziv podsjeća nas da nitko nije izgubljen za Boga. Krist i danas poziva svakoga od nas da otvorimo srce njegovu milosrđu te da ga svojim riječima i djelima svjedočimo u svakodnevnom životu.

1. čit: Pnz 8, 2-3. 14-16 – Hranio te manom za koju nisi znao.
Ps: 148: slavi jeruzaleme, gospodina.
2. čit: 1Kor 10, 16-17 – Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.
Ev: Iv 6, 51-58 – Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? « Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Naš Gospodin, Učitelj i Spasitelj nije sebi podigao nikakav spomenik kao znak moći, vlasti ili zemaljske veličine. Umjesto toga, ostavio nam je najveći spomenik svoje neizmjerne ljubavi prema čovjeku, prema svakome od nas. Iz ljubavi se ponizio i sakrio pod prilikama maloga komadića kruha i vina kako bi postao hranom i snagom našim dušama na zemaljskom putu, poputbinom na posljednjem prijelazu s ovoga svijeta te zalogom uskrsnuća i vječnoga života. To najveće čudo svoje ljubavi Isus je ustanovio na Posljednjoj večeri, uoči svoje gorke muke, u najozbiljnijem trenutku svoga zemaljskog života. Tada je svojim učenicima ostavio snažnu zapovijed: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati. Uzmite i pijte iz ove čaše svi: ovo je moja Krv koja će se za vas i za mnoge proliti. Ovo činite meni na spomen.“

read more…