1. čit: Post 2,7-9; 3,1-7 – Stvori Bog čovjeka
Ps: 51: – SMILUJ NAM SE, GOSPODINE, JER SMO SAGRIJEŠILI!
2. čit: Rim 5,12.17-19 Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.
Evanđelje: Mt 4,1-11 – Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.

Kako voditi dijalog s dijabolom? Tako bismo mogli odrediti zajednički nazivnik prvoga čitanja iz Knjige Postanka i odlomka iz Evanđelja po Mateju, koji se ove godine čitaju u misi Prve korizmene nedjelje. Diabolos je grčki pojam od kojega potječe naša riječ đavao, a može se prevesti kao razdornik, klevetnik, optužitelj i sl. Dijalog je razgovor osoba koje se međusobno poštuju i kojima je stalo do toga da svatko sa svoje strane doprinese spoznaji istine. Stoga i postavljamo pitanje kako voditi dijalog s razdornikom, klevetnikom i optužiteljem. Je li s takvom osobom dijalog uopće moguć?

Laž i razdjeljenje

U prvome čitanju iz Knjige postanka pred nama je poznata scena u kojoj se lukava zmija – kasnije prepoznata kao »đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta« (Otk 12, 9) – obraća ženi, iskrivljujući Božju zapovijed čovjeku da može jesti plodove sa svih stabala u vrtu, osim sa stabla što je nasred vrta. Zmija, naime, postavlja pitanje: »Zar vam je doista Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?«, a žena joj na to mirno odgovara riječima koje je Bog doista rekao. Međutim, zmiji nije do istine, nego do toga da poremeti odnos čovjeka s Bogom te nastavlja svoj govor predstavljajući Boga kao nekoga tko radi protiv čovjekova interesa. Žena, a jednako i muškarac, s istom krivnjom i odgovornošću nasjeli su na zmijinu priču i prekršili Božju zapovijed.

Pripovijedanje o tome prvom čovjekovu grijehu puno je simboličkih detalja, od koji je zaključni onaj kako su, nakon što su jeli sa zabranjenoga stabla, čovjek i žena uvidjeli da su goli te spleli pregače od smokova lišća da bi pokrili svoju golotinju. Potom su se htjeli sakriti i od Boga. Ono prvotno stanje u kojem su bili goli, a nisu se toga jedno pred drugim stidjeli, nestalo je. Od sada im je, da bi bili u stanju u kojem se nemaju čega stidjeti, potrebna odjeća.

Pripovijedanje o Isusovim kušnjama u pustinji doima se kao nastavak i popravak priče iz edenskoga vrta. U svome dijalogu s đavlom Isus pokazuje do koje se točke može razgovarati s napasnikom. Kao i u Knjizi Postanka, tema razgovora je Bog i odnos s Bogom. Kao i u Knjizi Postanka, o Bogu se govori u trećemu licu, kao da on nije prisutan tu, nego negdje drugdje. Isus želi promijeniti takav način govora o Bogu. On u svojim odgovorima đavlu sve više i više otkriva svoje zajedništvo s Bogom i blizinu Božje prisutnosti u svijetu. To je posebno vidljivo u trećoj i posljednjoj kušnji u kojoj đavao odvodi Isusa na visoku goru, pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i kaže mu: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Znakovito je da se u toj kušnji đavao Isusu ne obraća riječima: »Ako si Sin Božji…«, kao što to čini u prve dvije kušnje, kada mu kaže da kamen pretvori u kruh i da skoči sa vrha hrama. No, nijekanje Boga u tome kontekstu potpuno je razumljivo jer đavao od Isusa traži da mu se pokloni obećavajući mu, ako to učini, sva kraljevstva svijeta. Đavao nastupa kao da mu pripada čitav svijet i da njime može raspolagati po svojoj volji.

U tome trenutku Isus prekida dijalog. Ne može se razgovarati s onim tko laže. Dok je u kušnji o kruhu i skakanju s hrama đavao navodio točne svetopisamske retke, još se moglo s njime razgovarati, ali kad je izrekao laž u kojoj ignorira Isusov odnos s Bogom, niječe Božju prisutnost u svijetu i prisvaja sebi ono što mu ne pripada, Isus mu odlučno kaže: »Odlazi!«, jer pisano je »Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!« (usp. Pnz 6, 13).

Zaodjenuti se Kristom

To su riječi kojima su se lukavoj zmiji trebali suprotstaviti prvi čovjek i žena. Oni to nisu učinili. Podlegli su kušnji, ostali goli i počeli tražiti odjeću koja će ih vratiti u stanje prvotnoga odnosa s Bogom. To nisu postigli pregačama od smokova lišća koje su sami spleli, nego im je bila potrebna odjeća koju može dati samo Bog. U Post 3, 21 piše kako je Bog čovjeku i njegovoj ženi načinio odjeću od krzna ili kože i odjenuo ih. No, ta odjeća samo je slika one istinske odjeće u koju se čovjek i žena trebaju odjenuti kako bi njihov odnos s Bogom bio takav da postanu Božji sinovi i kćeri.

Tko je ta odjeća koju trebamo obući da bismo popravili štetu prvoga grijeha, jasno je iz drugoga misnoga čitanja, odabranoga iz Poslanice Rimljanima u kojoj apostol Pavao među ostalim kaže: »Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.« (Rim 5, 15). Na drugome mjestu u istoj poslanici, kada daje moralne upute za kršćanski život, kaže: »Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.« (Rim 13, 12-14).

Oružje svjetlosti jest istina koja je temelj i cilj svakoga dijaloga s bilo kojom osobom. Dijalog mogu voditi i oni koji ne poznaju istinu, ali ju traže, žele ju spoznati, priznati i prihvatiti. Ali ondje gdje vlada laž, dok je tako, dijalog nije moguć.

Domagoj Runje: Razgovor u svjetlu istine