Misna čitanja:
1. čit: Iz 55, 10-11 – Dažd zemlju oplodi i ozeleni.
Ps: 65: SJEME PADE NA DOBRU ZEMLJU I URODI.
2. čit: Rim 8, 18-23 – Storenje sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih.
Ev: Mt 13, 1-9 – Iziđe sijač sijati.

Kakvo je tlo moga srca?

Isus je bio jedinstven učitelj. Nije govorio kompliciranim riječima niti se služio teškim izrazima koje bi razumjeli samo učenjaci. Govorio je jednostavno, koristeći slike iz svakodnevnog života: sjeme, vinograd, pastira, ribare, kruh i svjetlo. Upravo zato ljudi su ga rado slušali. Njegove riječi nisu ostajale samo u ušima, nego su dopirale do srca.

Takva je i prispodoba o sijaču. Na prvi pogled čini se da govori o sjemenu i o sijaču, ali njezina prava poruka usmjerena je prema nama. Sijač je Isus Krist koji velikodušno sije sjeme svoje Riječi. On nikoga ne prisiljava, ne nameće se niti osvaja silom. Njegov način djelovanja jest ljubav. On svima daruje svoju riječ i strpljivo čeka da ona pronađe mjesto u ljudskom srcu. Pravo pitanje ove prispodobe nije kakav je sijač, nego kakvo je tlo na koje sjeme pada. To tlo predstavlja naše srce. Isus nam ovom slikom pomaže učiniti iskren ispit savjesti.

Neka su srca poput ugažena puta. Božja riječ dotakne čovjekove uši, ali ne dopire do njegove nutrine. Čuje Evanđelje, ali ono ne mijenja njegov život. Sve ostaje na površini. Drugo je srce poput kamenita tla. Takav čovjek s oduševljenjem prihvaća Božju riječ, raduje se vjeri, ali čim dođu poteškoće, odustaje. Njegova vjera nema duboko korijenje. Nedostaje mu ustrajnost. Molitva traje dok je lako, ljubav dok ne traži žrtvu, a vjernost dok ne dođu kušnje. Bez dubine nema ni trajnog ploda. Treće je srce obraslo trnjem. Isus jasno kaže da je to slika životnih briga, privlačnosti bogatstva i navezanosti na prolazne stvari. Koliko puta Božju riječ uguše naši interesi, želja za uspjehom, pretjerana briga za materijalno ili želja za moći i ugledom. Takvo trnje polako guši ono dobro što je Bog posijao u nama. Svatko od nas nosi neko svoje trnje koje treba prepoznati i hrabro ukloniti. I naposljetku postoji dobra zemlja. To je srce koje sluša, prihvaća i živi Božju riječ. Takvo srce ne ostaje samo na lijepim osjećajima, nego donosi plodove dobrote, praštanja, milosrđa, strpljivosti i ljubavi. Upravo takvo srce Isus želi pronaći u svakome od nas.

Zanimljivo je da Isus često poučava u prispodobama. Njegovi učenici pitali su ga zašto tako govori. Odgovor je jednostavan: prispodoba ne daje gotov odgovor, nego poziva čovjeka da razmisli, otvori srce i slobodno se odluči za Boga. Ona traži osobni odgovor. Bog poštuje našu slobodu i nikoga ne prisiljava da vjeruje. Problem nikada nije u Božjoj riječi. Sjeme je uvijek dobro i uvijek ima snagu donijeti život. Problem može biti jedino u tlu koje ga prima. Zato se ne trebamo pitati govori li Bog dovoljno jasno, nego jesmo li mi spremni slušati. Ova nas Isusova prispodoba poziva da pogledamo u vlastito srce. Ima li u njemu kamenja lijenosti, ravnodušnosti ili površnosti? Ima li trnja sebičnosti, oholosti ili pretjerane navezanosti na prolazne stvari? Sve to možemo donijeti Gospodinu u molitvi i sakramentu pomirenja. On je dobri Sijač koji ne odustaje od nas. On zna očistiti naše srce, ukloniti kamenje i iščupati trnje kako bi njegova riječ mogla donijeti obilan rod.