1. čitanje: Pnz 30, 10-14: Obrati se Gospodinu, Bogu svome.
Psalam: Ps 69: TRAŽITE UBOGI GOSPODINA I OŽIVJET ĆE VAM SRCE
2. čitanje: Kol 1, 15-20: Krist ostvaruje Božji naum.
Ev.: Lk 10,5-37: Zakon ljubavi ne pozna granica.

Evanđelje nam ove nedjelje daje razmišljati o jednoj od najpoznatijih stranica svetog pisma: prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37), koja je sama po sebi dovoljna da kaže sve o temeljnoj zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Isus to govori, odgovarajući na pitanje “učitelja Zakona”, to jest stručnjaka za tumačenje Biblije, koji ga je upitao: “Znam, Učitelju, što je napisano: da bi se baštinilo vječni život, treba ljubiti Boga i bližnjega; Ali tko bi bio taj bližnji?”

Odgovor je Isus dao u obliku priče. “Čovjek je silazio iz Jeruzalema u Jerihon…”: duž nizbrdice koja prelazi Judejsku pustinju. Uz ta sušna stjenovita brda, nije bilo neuobičajeno da pljačkaši napadaju putnike. Isus zamišlja jednu od njihovih žrtava, opljačkanu od svega, pretučenu na smrt i napuštenu polumrtvu. Pored njega, prolaze ravnodušni svećenik a zatim i levit. Dva čovjeka najuglednijih kategorija u drevnom Izraelu, dok se Samarijanac, to jest jedan od krivovjernih stranaca koje su Židovi prezirali i od kojih su se držali podalje, zaustavlja se da mu pomogne: “Povio je njegove rane i polio ih uljem i vinom; Zatim ga je stavio na vlastito živinče, odveo u prenoćište i pobrinuo se o njemu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru, govoreći: “Pobrini se za njega; ako što više potrošiš, platit ću ti kad se budem vraćao.”

Priča i ovaj primjer sažimlju sve ono što se mora imati na umu u odnosima s onima koji trajno ili povremeno ulaze u naše živote. Oni su “bližnji”, koje treba voljeti ne riječima, već djelima. Konkretna djela, razmjerna – ne našim željama, našim trenutnim raspoloženjima, već njihovim potrebama. Djelima treba pokazati našu pažnju i našu zauzetost, to jest našu volju i naše srce: djelotvornu ljubav prema ranjenom i napuštenom čovjeku. Samarijanac se ne ograničava na dobre riječi utjehe, već mu posvećuje svoje vrijeme, svoje stvari (vino za dezinfekciju, ulje za ublažavanje rana), pa čak i svoj novac.

Danas poput njega ima mnogih (hvala Bogu) koji svoje slobodno vrijeme posvećuju volontiranju i mnogih koji svojim novcem podržavaju dobrotvorne organizacije.

Kao i u drugim prilikama u odnosu na omražene Samarijance (žena na zdencu kojoj Isus otkriva svoje božanstvo; gubavac koji, za razliku od židovskih, vraća zahvalnost za iscjeljenje), i ovdje Isus zauzima provokativan stav: Samarijanac je prikazan boljim od dvojice najuglednijih Židova. Znamo da često ljudi nisu onakvi kakvima se čine. Puno puta ih sudimo i stavljamo u različite kategorije i svoja stajališta prema njima temeljimo na predrasudama koje se često pokažu neutemeljenima.

Ova je prispodoba prikladna za daljnje razmišljanje, koje je već prisutno u spisima starih crkvenih otaca: ne umanjujući njezinu vrijednost kao primjer za nas, jer oni su u njoj vidjeli i dublje značenje.

Čovjek koji silazi iz Jeruzalema u Jerihon predstavlja sve ljude. Za svakog čovjeka život je prelazak pustinje; svatko je sam na putovanju kroz “pustinju” ovoga svijeta, gdje susreće razbojnike koji udaraju “iznutra” (negativna iskustva, razočaranja, nemir motiviran najrazličitijim uzrocima) i ponekad snažno udaraju, ostavljajući nas duhovno polumrtvima. Mnogi prolaze pored nas bez da nam pomognu, bilo zato što ne primjećuju naše rane, ili zato što puno govore o tome ili još gore, zato što ih nije briga.

Ali postoji JEDAN koji dubinski poznaje zdravstveno stanje naše duše, poznaje ga i želi se brinuti o njemu. Priča o milosrdnom Samarijancu je autobiografska prispodoba: pravi milosrdni Samarijanac, pažljiv i dostupan svakome od nas, je ON. I nema potrebe izgovarati njegovo ime…