1. čitanje: Post 18, 1-10a: Gospodine, nemoj mimoići svoga sluge
Ps 15: GOSPODINE, TKO SMIJE PREBIVATI U ŠATORU TVOME
2. čitanje: Kol 1, 24-28: Otajstvo očitovano svetima njegovim.
Ev.: Lk 10,38-42: Marta ga primi u kuću, Marija je izabrala bolji dio

Betanija i mi

Krist je Samarijanac koji ulijeva ulje utjehe i vino nade na naše rane, onaj koji ne ide ravno naprijed kao da nas ne vidi, koji se pita nisu li naše rane posljedica naših pogrešnih izbora. Krist je onaj kojeg možemo dočekati, kao što je to učinio Abraham s tri tajanstvena lika, pod hrastom Mamre, kao što su to učinile sestre Marta i Marija u Betaniji. Prihvatiti Boga znači postati bogat, započeti novi život, kao što je to slučaj s Abrahamom i Sarom.

Zamislimo prizor: Isus se pred kraj poslijepodneva, kada vrućina Jeruzalema ustupa mjesto vjetru, spustio dolinom Cedrona i popeo na Maslinsku goru, da bi je prešavši stigao do malog sela Betanija. Tko zna kada je upoznao sestre i Lazara. Za Isusa je Betanija predstavljala mjesto za stanku, osvježenje. Ostavivši apostole iza sebe, Isus je možda u toj seoskoj kući pronašao svijet svog malog Nazareta. Možda je u Betaniji, pred pečenim kolačem, Isus zaboravio napetost koju je osjećao u Jeruzalemu koji ubija proroke, napustio je tupu bol koja je rasla u njegovom srcu vidjevši kako se njegova misija oštro protivi mnogima. U Betaniji je Isus mogao slobodno govoriti, osjećati se dobrodošlim, tu je ponovno otkrio zadovoljstvo prijateljstva. Zar nije prekrasno vidjeti Boga u tom odnosu prijateljstva, kojeg možeš slušati, koji voli jednostavno sjediti kod stola, smijati se i šaliti.

Kad bismo mogli, s vremena na vrijeme, pozvati Boga i slušati ga, pripremiti mu, poput Abrahama, dobar obrok! Postanimo sposobni slušati Boga i njegovu želju za spasenjem, slušati njegove borbe i njegovu bol gledajući čovječanstvo preplavljeno nasiljem i ograničenjima, govoreći mu da može računati na nas da ćemo ostvariti bolji svijet koji on ima u srcu… Kad bismo samo Betaniju učinili svojim životom!

Marija i Marta predstavljaju dvije dimenzije nutarnjeg života: molitvu i djelovanje. Marija pažljivo sluša Učiteljeve riječi, pamti ih, upija. Kao i mnogi, ona čeka da on progovori njezinu srcu. I mi – budimo poput Marije: vratimo molitvu i tišinu u srce našeg vremena, kao izvor spokoja i radosti. Ostanimo usidreni u Kristu, slušajući njegovu riječ, učinimo ga stalnim gostom u našem životu.

Sada kad smo u srcu ljeta: na odmoru ili u užarenim gradovima, pustimo svježinu Duha da uđe u nas kroz prihvaćanje Krista.