1. čitanje: Bar 5, 1 – 9 : Bog će pokazati sjaj tvoj.
Ps126: VELIKA NAM DJELA UČINI GOSPODIN, OPET SMO RADOSNI.
2. čitanje: Fil 1, 4-6. 8 – 11: Budite čisti i besprijekorni za dan Kristov
Evanđelje: Lk 3, 1- 6: Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje

Na obale Jordana slijeva se mnoštvo Ivanovih suvremenika. Do njih je stigla vijest o izazovnom Ivanu i njegovu nastupu. No, bilo bi premalo da istodobno u nekima od njih nije odjeknula Ivanova riječ. Pogađa ih oštrinom i britkošću. Pritom je vidljivo da ih ne ostavlja ravnodušne. Ivanova riječ dovodi ih na obale one rijeke koja označava Izraelovu povezanost s vlastitim korijenima i poziv na izlazak iz životnog ropstva. Prepoznali su da ih njegove riječi suočavaju s Božjom riječju koja u Ivanu oblikuje mač prokazivanja Izraelova zastranjenja, licemjerja narodnih i vjerskih vođa.

Zato je važno uočiti da Luka Ivana Krstitelja predstavlja kao poslužitelja jednog obraćeničkog znaka. To će reći da je Ivanovo krštenje bilo znakovito uranjanje njegovih suvremenika u vode Jordana, ali ne kao magijski čin pročišćenja ili kao religiozna radnja bez povezanosti s njihovim odlukama. Ući u Jordan nije moglo polučiti samo od sebe nutarnju promjenu, već se uranjanje u vode Jordana događalo kao očitovanje spremnosti da se čovjek uhvati u koštac sa samim sobom, da se dogodi spremnost na promjenu puta, odnosno povratak na pravi put. Pritom, stilom starozavjetnih proroka, Ivan poziva na promjenu srca. Iz nje se pred Bogom rađa otpuštenje grijeha, odnosno oslobođenje od okova zla. U tom je smislu Jordan izazov suočavanju s korijenima na kojima je Bog svjedočio svoju privrženost Izraelu.

Vratimo se na početak nedjeljnog evanđelja. Vidimo da Luka smješta Ivanov nastup u pustinju, ali i u određeni društveno-politički poredak. Nabraja velikane i dosege njihove moći. Tiberije, Herod, Filip, Poncije Pilat, Ana i Kajfa djeluju kroz društveno-religijske uloge. S druge strane, Bog se služi neočekivanim i rubnim ljudima te u prostoru i vremenu podiže lica na kojima će zasjati trag njegove skrbi za ljude. Svi nabrojeni zemaljski vladari određivali su životne okvire ljudi, prekrajali njihove sudbine i koristili se ljudima po svom nahođenju, ipak Božja riječ ne dolazi po njima, već po Ivanu. Uz to, ne dolazi ni po religioznim službenicima u jeruzalemskom Hramu. Bit će dovoljno reći ovo: Ivan je u pustinji, ali pustinja nije u njemu! Drugog dokaza ne treba. Iz toga slijedi drugi zaključak: povijesni ustroj i društvene veličine ne posreduju Božje spasenje. Ne stoga što bi Bogu neko ljudsko biće bilo nepristupačno i odbojno, već se u tekstu očituje da ljudska moć i nadmoć nisu izvori iz kojih dolazi ono spasonosno. I to je onda prvi dio radosne vijesti, a drugi se odnosi na nas same, jer se to događa i danas. Bog nas i danas po skrovitim i neznatnim ljudima susreće. Progovara nam glasovima koji dopiru iz suvremenih pustinja, a ti su glasovi ponekad kritički vapaj upućen Crkvi da progovori o Bogu na nov način, da ga svjedoči upirući prstom u Božju pozornost na ono neznatno. U tom je smislu jasno da nije potrebno biti obasjan svijetlom reflektora, popularnošću i blizinom velikih, obasut slavom i čašću, postavljen na važne društvene i vjerske položaje, dovoljno je predano živjeti iz povjerenja da nas Bog prihvaća takve kakvi jesmo i da s nama računa. Bog, dakle, očekuje da svoja umijeća i darove, raspoloživost i dobru volju unesemo u današnji svijet kao svojevrsni glas kojim smo pozvani sebe i svoje suvremenike izvoditi iz okova današnjeg ropstva. Ukoliko se prilagodimo šutnji kao stilu življenja, onda će nas bilo koji glas teško moći uznemiriti. Uzimajući to u obzir, jasno je da su kršćani prvi na to pozvani. Životi nas kršćana potrebni su kao svjetlo koje ukazuje na Božji prolazak kroz ovaj svijet. Ivanove riječi, iako davno izgovorene, mogu biti nadahnuće našoj svakodnevici da ne zašutimo onda kad se od nas očekuje stati i ostati na strani čovjekova dobra ili kad se protivne sile natječu u nastojanju da čovjeka otmu iz zavičaja vjere. Ivanov glas nadahnuće je Crkvi u cjelini i svakom njezinu članu da se dade uznemiriti znakovima vremena, a jedan je od očitih da joj mlađi ljudi sve više okreću leđa i da se njezina riječ sve manje prepoznaje u povezanosti sa stvarnim životom. Možda nije na odmet to uvijek iznova isticati. Došašće nas otvara nadi da je moguć protok drugačije svijesti, jer svatko od nas može biti Ivan po kome Božja riječ dolazi ovome vremenu, riječ po kojoj Bog pripravlja svoj dolazak.