1. čitanje: Iz 49, 3. 5-6: Postavit ću te za svjetlost narodima…do nakraj zemlje.
Ps: 40: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
2. čit. : 1 Kor 1, 1-3: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Ev. : Iv 1, 29-34: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

SVJEDOČANSTVO VJERE KOJA PREPOZNAJE I POKAZUJE KRISTA

U evanđelju Druge nedjelje kroz godinu susrećemo Ivana Krstitelja u ključnom trenutku njegova poslanja. Pred njega dolazi Isus, onaj čiji je dolazak naviještao i za kojega je pripremao put. Što je Ivan morao osjećati u tom trenutku? Možemo zamisliti duboku, intimnu radost, ali i sveto strahopoštovanje. To nije običan susret, nego trenutak ispunjenja. Zato Ivan ne zadržava Isusa za sebe, nego izgovara svečano svjedočanstvo: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. “

Ta rečenica nije plod improvizacije. Ivan govori vođen Duhom i duboko ukorijenjen u Pisma. Slika janjeta prožima cijelu povijest spasenja. U Knjizi Postanka Izak, sin obećanja, nosi drva za vlastitu žrtvu i, prema židovskoj predaji, slobodno prihvaća Očevu volju – prizor koji unaprijed naviješta Kristovu potpunu predanost Ocu. U Knjizi Izlaska pashalno janje, čijom je krvlju narod spašen od smrti, postaje znak oslobođenja i novog početka. Njegova žrtva prati i svakodnevni hramski kult kao znak pomirenja i zajedništva s Bogom. Prorok Izaija pak govori o Sluzi Gospodnjem, „kao janjcu nijemom odvedenom na klanje“, koji nosi grijehe mnogih i zauzima se za krivce. Sve te slike Ivan sada prepoznaje u Isusu.

Vidjevši Isusa, Ivan božanskim prosvjetljenjem shvaća istinu o njemu. To je trenutak ispunjenja usporediv sa Šimunovim iskustvom u hramu. Ipak, vjera nikada nije lišena napetosti. Ona se kreće između očekivanja i ostvarenja, između svjetla i tame. I Ivan će kasnije, u zatvoru, osjetiti sumnju jer Isusov način djelovanja ne odgovara u potpunosti njegovim očekivanjima. No već ovdje Ivan jasno ispovijeda: „Onaj koji dolazi za mnom ispred mene je, jer bijaše prije mene. “ Time priznaje ne samo Isusovu preegzistenciju, nego i udaljenost između Boga i čovjeka. Ta bi udaljenost ostala nepremostiva da Bog sam nije došao k nama. Isus staje u red grešnika i prepušta se Ivanu na krštenje – Bog koji se ne boji naše slabosti, nego nam izlazi ususret.

Drugi dio evanđelja usredotočuje se na iskustvo Jordana. Ivan potvrđuje da je njegova misija bila usmjerena na to da se Mesija objavi Izraelu. Njegovo djelovanje ima smisla samo ako vodi k Bogu. To je snažna poruka i za nas: vrijednost naših djela ne mjeri se njihovom vanjskom uspješnošću, nego time omogućuju li da se u njima očituje Božje djelovanje. Što ljudi vide u onome što radimo? Prepoznaju li u našem životu nešto od Boga?

Slika uranjanja u vodu pomaže nam shvatiti da samo ono što proizlazi iz našeg uranjanja u evanđeoski način razmišljanja postaje vjerodostojno svjedočanstvo. Ne možemo govoriti o Gospodinu ako ne pokazujemo ono što on čini u nama. Plodovi obraćenja i zajedništva nisu nešto čime se razmećemo, nego dar koji se nudi drugima. Vjera, ako postoji, postaje vidljiva u konkretnim stavovima: u praštanju, strpljivosti, solidarnosti i vjernosti u malim stvarima.

Ivan zatim svjedoči da je vidio „Duha kako silazi i ostaje“ na Isusu. Taj glagol „ostati“ izuzetno je važan. Duh ne dolazi prolazno, nego trajno prebiva na Isusu. I mi smo po krštenju pozvani biti prebivalište Duha Svetoga. Ipak, koliko često živimo kao da želimo da Duh odstupi kako bismo napravili prostor za kompromise. Lako je pronaći opravdanja i umiriti savjest pitanjem: „Kakva je šteta? “ No svjesno kršenje jednog principa ljubavi otvara vrata drugima. Evanđeoski radikalizam ne znači život bez padova, nego odlučnost da se Bogu ne kaže „ne“. Padovi su nesreće na putu, ali trajni kompromisi udaljuju srce.

„On krsti u Duhu Svetom“, kaže Ivan za Isusa. Susret s Isusom znači uronjenost u njegovu smrt i uskrsnuće, život iz pashalne tajne. To je bit kršćanskog života: svakodnevno umirati sebi i ustajati na novi život. Ivanovo svjedočanstvo sada je potpuno – Istina ima lice. I mi, koji tvrdimo da ga poznajemo, pozvani smo pokazivati na Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta, životom u kojem Duh ima prostora ostati.