1. čitanje: Iz 66, 18-21: Dovest će svu vašu braću između svih naroda.
Ps 117: POĐITE PO SVEM SVIJETU, PROPOVIJEDAJTE EVANĐELJE
2. čitanje: Heb 12, 5-13: Koga ljubi Gospodin, onoga i stegom odgaja.
Ev. : Lk 13, 22-30: Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol…

„Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? “ Pitanje spasenja danas se rijetko postavlja, jer mnogi kršteni žive kao da Bog ne postoji, kao da je Isusovo učenje o konačnoj sudbini čovjeka njihova najmanja briga. Ipak, dolazi vrijeme kada barem pitanje o smislu života postaje neizbježno, često kao posljedica tragičnih događaja, a to može pogodovati otvorenosti prema Onome tko vas izvlači iz živog pijeska boli i besmislenosti, pobuđujući tako želju da se na neki način spasite.

Pitanje za nas, današnje muškarce i žene, kršćanske tradicije, ali uronjene u društvo koje je sve udaljenije od Evanđelja, možda se može prevesti ovako: „Tko i što može spasiti moj život od nesreće, od besmislenosti, od praznine? “. Mislimo da su sreća i dobro života prije svega na meni, a najviše na onima oko mene koji su usko povezani sa mnom. Svi ostali su mi malo zanimljivi i mogu čak postati neprijatelji mog ljudskog spasenja. Taj isključivi mentalitet zatvara nas u temeljni pesimizam koji ne vidi dobro za cijelo čovječanstvo i ne tjera nas da se borimo za opće dobro.

Ali upravo nas Isus želi osloboditi od tog zagušljivog mentaliteta: i nama, kao i onom čovjeku od prije 2000 godina, predlaže da prođu uska vrata. Vrata nisu uska jer ih je teško pronaći i nije pokora koju treba platiti Bogu da nam da konačnu nagradu. Kada Isus kaže: „Nastojte ući kroz uska vrata. . . “ želi nam reći da svijet našeg ljudskog i duhovnog spasenja prolazi kroz jedinstvenu, preciznu i jasno definiranu otvorenost, a to je otvorenost dobrog života prema evanđelju. Nema drugih priključaka! Nema drugog načina da živimo ispunjen i sretan život za nas osim onog koji prelazi od činjenja dobra, a ne od nepravde i zloće.

Čak i ako smo kršteni, čak i ako smo kršćani generacijama i hvalimo se tradicijama i znakovima vjere, čak i ako živimo u bogatom i prosperitetnom svijetu, čak i ako imamo sva ekonomska sredstva, zdravlje, pa čak i moć. . . ako ne prođemo kroz vrata života prema Isusovom učenju, riskiramo da budemo isključeni, odsječeni od sigurnog i sretnog života.

To su uska vrata, ali upravo iz tog razloga dobro označena i precizna. Mnogi prije nas, sveci, muškarci i žene dobre volje u svijetu tijekom stoljeća, pokazali su nam da i mi možemo proći kroz ta vrata. Isus stoga još jednom odgovara na našu molbu za sreću prijedlogom svoga života i upozorava nas, međutim, da je moguće ostati isključen ako se ne potrudimo i prije svega ako ne vjerujemo u njegov prijedlog života. I što smo više isključivi, osuđujući, sebični u našim svakodnevnim izborima, to više propuštamo uska vrata i imamo iskustvo da se osjećamo odsječeni od stvarnog života, od istinske sreće.

Završne riječi „. . . doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti će za stol u kraljevstvu Božjem“ još su jednom dašak optimizma koji Isus želi dati svome tadašnjem sugovorniku, kao i nama, meni danas. Vrata koja vode do punog zajedništva s Bogom i stoga do sretnog života nikome nisu nemoguća, koliko god daleko išla sa svih gledišta. Iz svakog dijela ljudskog života, ne samo za one koji žive u sjeni zvonika ili u sakristiji, moguće je proći kroz uska vrata ljubavi. Od nas se samo traži da vjerujemo u nju i pomažemo jedni drugima, vjerujući u svijet po Isusu gdje su prvi posljednji, a posljednji prvi.