1. čitanje: Pnz 4,1-2.6-8 : Ništa ne nadodajte onome što vam zapovijedam…
Psalam: Ps 34: GOSPODINE, TKO SMIJE PREBIVATI U ŠATORU TVOME
2. čitanje: Jak 1,17-18.21b-22.27: Budite vršitelji riječi!
Ev. : Mk 7,1-8.14-15.21-23: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske!

Nakon pet “Ivanovih nedjelja” u Markovoj godini, u kojoj smo za evanđelje imali šesto poglavlje četvrtog evanđelja o Isusu kao kruhu života, danas se opet vraćamo drugom evanđelisti.

Marko u 7, 1-23 donosi drugi dugački Isusov govor (prvi je bio govor parabola u 4, 1-35).

Ovdje se zapravo radi o polemičkom razgovoru između Isusa i farizeja te o pouci mnoštvu i učenicima o vanjskoj i unutarnjoj religioznosti.

U Isusovo vrijeme farizeji nisu jeli ako nisu oprali ruke do lakata i, vraćajući se s tržnice, nisu sjedali za stol a da prethodno nisu obavili potrebno pranje. Pridavali su izuzetnu važnost takozvanom obredu ili vanjskoj čistoći, stavljajući svoju svetost pred Bogom u ovisnost o tome. Jednog dana, vidjevši da Isusovi učenici jedu a da prethodno nisu obavili pranje, prekorili su Učitelja što se nije pridržavao tradicije, drevnih običaja. To je postala prilika za temeljno Kristovo učenje. Marko, naime, bilježi da je Isus rekao: « Slušajte me svi i razumijte dobro! Ne postoji ništa izvan čovjeka što bi ga, ulazeći u njega, moglo učiniti nečistim. Ali stvari koje izlaze iz čovjeka čine ga nečistim .” Tim je riječima Isus izveo pravu vjersku revoluciju, u usporedbi s dominantnim mentalitetom. Pomaknuo je os pozornosti izvana prema unutra.

Ali što ova stranica Evanđelja govori nama današnjim ljudima? Tim riječima Isus pogađa u korijen sklonosti, osobito kod pobožnih i religioznih ljudi, da se izvanjskim gestama i obredima pridaje veća važnost nego raspoloženjima srca. Odnosno, želja da se čini, a ne da bude dobar. Ukratko, licemjerje, farizejstvo, formalizam.

Vrlo smo pažljivi na ono što nam ” ulazi ” u usta (pokvarena hrana, proizvodi kojima je istekao rok, hrana koja nas deblja), ali nismo toliko pažljivi na ono što ” izlazi ” iz njih (oštre, nasilne, ponekad lažne riječi). Pa zar i mi ne zaslužujemo Kristov prijekor: “Licemjeri!”?

Evanđelist, naime, piše da je Isus rekao: « Jer iznutra, to jest iz srdaca ljudskih, izlaze zle nakane: nečistoća, krađa, ubojstvo, preljub, pohlepa, zloća, prijevara, razvrat, zavist, kleveta, oholost….glupost. Sva ta zla izlaze iznutra i čine čovjeka nečistim .”

Sada, ove zle namjere moraju biti izbrisane iz našeg srca. Razmišljamo o ogovaranju, klevetanju, o kritici, sudjelovanju u šaputanju protiv odsutnih ljudi, donošenju nepromišljenih presuda protiv drugih. Koliko štete činimo sa svim otrovom koji izlazi iz naših usta!

Međutim, ovim izjavama Isus nije poticao ljude na nepoštivanje zakona. Dobro je znao da vjera mora naći izraz u zakonima, odredbama, obredima i praksama pobožnosti. On se samo obrušava na zakone i postupke koji postaju sami sebi svrha jer se u njima ne nalazi spas.

Prvo čitanje je naglasilo važnost koju je Zakon imao među Židovima. Za njih je to bila ” Božja riječ “, ona je izražavala njegovu volju. Vjernost je došla kroz njegovo skrupulozno poštovanje. Proroci ga iznose uzvišenim riječima i pozivaju nas da ga dosljedno živimo, kao što to čini Izaija, kojeg citira sam Isus: „ Ovaj me narod časti usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud mi se klanjaju, učeći naukama koje su zapovijedili ljudi .”

Isus se, dakle, odlučno distancira od automatskog, krutog, opsesivnog, prevrtljivog poštivanja zakona. S vremenom se zakonodavna organizacija umnožila do te mjere da je nastalo 613 zakona: 248 naredbi i 365 zabrana (po jedna za svaki dan u godini). Umnožavanje zakona i precizno poštivanje, neizbježno se pretvaraju u ropstvo.

Zapaliti svijeću, slaviti mise, moliti krunicu, sudjelovati u procesiji, imati novčanik s mnogo svetih sličica mogu biti izvrsni izrazi religioznosti, ali oni ne spasavaju u sebi ako ih ne prati vjera i spremnost na obraćenje srca. Nije dovoljno ići u svetišta ili na misu svaki dan, ako se tada ne brinemo da vrijeđamo druge, kada kritiziramo i negodujemo na župnika i svoju braću, o filmovima koje gledamo, knjigama i časopisima koje čitamo, itd… Prava vjera kaže nam danas sveti Jakov, sastoji se u tome da ” ne dopustimo da budemo kontaminirani ovim svijetom “.

Praksa pobožnosti koja ne dotiče nutrinu, koja ne mijenja dušu, čini nas licemjerima. Isus od nas traži da jednostavno budemo iskreni prema sebi, ljudi koji mole srcem, a ne ustima. Prihvatimo Gospodinov poziv da promijenimo svoja srca, da zapovijed ljubavi stavimo na prvo mjesto, da živimo vjeru dobrih djela, a ne samo dobrih riječi.