Misna čitanja:
1. čit: Iz 55, 6-9 – Misli vaše nisu moje misli.
Ps: 145: BLIZU JE GOSPODIN SVIMA KOJI GA PRIZIVLJU
2. čit: Fil 1, 20c-24. 27a– Meni je živjeti Krist
Ev: Mt 20, 1-16a – Zar je oko tvoje zlo, što sam ja dobar.

BOŽJA LOGIKA NIJE NAŠA LOGIKA

Današnje Evanđelje donosi nam jednu od Isusovih najpoznatijih, ali i najzahtjevnijih prispodoba – prispodobu o radnicima u vinogradu. Gospodar vinograda izlazi rano ujutro i poziva radnike da rade u njegovu vinogradu. Jedne poziva ujutro, druge oko devet sati, zatim oko podneva, oko tri poslijepodne, a neke tek u posljednji sat. Kada je došla večer, svima daje istu plaću – jedan denar. Oni koji su radili od ranoga jutra počinju negodovati. Radili su cijeli dan, podnosili žegu i umor, a oni koji su došli posljednji dobili su isto. Na prvi pogled njihovo nezadovoljstvo možemo razumjeti. Naša ljudska logika govori nam da nagrada treba odgovarati uloženom trudu: tko je radio više, očekuje više, a tko je radio manje, očekuje manje. Ali Isus ovom prispodobom ne želi govoriti o plaći i radnom vremenu. On želi govoriti o Bogu, njegovoj ljubavi i daru spasenja. Denar koji gospodar daje radnicima slika je dara koji Bog želi dati svakome čovjeku – dara vječnoga života. A vječni život nije plaća koju možemo zaraditi. On je dar. Nitko ga ne može zahtijevati kao nešto što mu pripada po vlastitim zaslugama. Zato nas Evanđelje pita: jesmo li pred Bogom ljudi koji stalno računaju koliko smo dali i koliko bismo trebali dobiti zauzvrat ili znamo prepoznati da je sve što imamo najprije dar?

I svoju vjeru možemo pretvoriti u svojevrsno računovodstvo. Možemo brojiti koliko smo puta bili na misi, koliko smo molili, koliko smo učinili za župu, koliko smo se žrtvovali i koliko smo pomogli drugima. Sve je to dobro. Ali problem nastaje kada pomislimo da nam zbog toga Bog nešto duguje. Tada se odnos ljubavi pretvara u odnos zasluge i nagrade. Današnje Evanđelje podsjeća nas da je već sam poziv da budemo Božji suradnici velika milost. Biti pozvan u Gospodinov vinograd znači imati mogućnost činiti dobro, služiti, pomoći, oprostiti, ohrabriti, moliti i svojim životom pridonositi dolasku Božjega kraljevstva. Raditi za Gospodina već je samo po sebi dar.

Tu nam može pomoći primjer svetoga Mateja. Upravo Matej, koji nam prenosi ovu prispodobu, osobno je iskusio što znači biti pozvan u Gospodinov vinograd. Bio je carinik, čovjek kojega su mnogi smatrali grešnikom i nedostojnim Božjega poziva. Ali Isus nije gledao Mateja očima drugih ljudi. Prošao je pokraj njegove carinarnice, pogledao ga i rekao: „Hajde za mnom! “ Matej je ustao i pošao za njim. Onaj koji je bio na rubu postao je apostol i evanđelist. U tome se očituje velika razlika između naše i Božje logike. Mi često čovjeka procjenjujemo prema njegovoj prošlosti. Bog gleda njegovu budućnost. Mi vidimo pogreške, a Bog vidi mogućnost novoga početka. Mi vidimo ono što je čovjek bio, a Bog vidi ono što po njegovoj milosti može postati. Slično iskustvo imao je i sveti Pavao. Nekada je progonio Kristove učenike, a potom je postao jedan od najvećih apostola. Pavao je znao da ono što je postao nije posljedica njegovih zasluga, nego Božje milosti. Zato možemo razumjeti njegovu radost što pripada Kristu i što može služiti njegovu Kraljevstvu.

Današnje Evanđelje zato od nas traži da promijenimo pogled, osobito prema ljudima koji su možda kasno pronašli Boga. Netko je vjeru primio u djetinjstvu, netko ju je izgubio pa ponovno pronašao, netko je cijeli život bio daleko od Crkve, a netko se Bogu približio tek nakon velikoga životnog iskustva. Ne smijemo misliti da je onaj koji je došao kasnije manje vrijedan. Bog ne uspoređuje svoju djecu kao što ih uspoređujemo mi. Radnici prvoga sata nisu bili zakinuti. Dobili su ono što im je gospodar obećao. Njihov problem nastaje kada počinju gledati druge. Dok gledaju gospodara, mogu biti zahvalni; kada počnu gledati susjeda, postaju nezadovoljni. I nama se može dogoditi isto. Dok gledamo Božje darove u vlastitom životu, možemo biti zahvalni. Ali kada počnemo uspoređivati svoj život s tuđim, lako se rađaju zavist, gorčina i nezadovoljstvo. Isus nas podsjeća: tuđa sreća nije moj gubitak. Tuđe obraćenje ne umanjuje Božju ljubav prema meni. Tuđe oproštenje ne znači da je moje manje vrijedno. Zato prorok Izaija danas govori: „Moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti. “ Božje misli nadilaze naše računice. Njegova pravednost nije hladno odmjeravanje zasluga, nego pravednost prožeta ljubavlju i milosrđem.

Možda je zato najvažnija poruka današnjeg Evanđelja da nikada nije kasno odgovoriti na Božji poziv. Gospodar vinograda izlazi tijekom cijeloga dana. Bog ne prestaje tražiti čovjeka. Poziva ujutro, u podne i predvečer života. Nije najvažnije u kojem smo trenutku čuli njegov poziv, nego jesmo li se odazvali. Oni koji su cijeli život vjerni trebaju biti zahvalni, a ne zavidni. Njihova nagrada nije umanjena zato što je Bog bio milosrdan prema drugome. Naprotiv, njihova se vjernost pokazuje upravo onda kada se mogu radovati dobru drugoga. Božji vinograd dovoljno je velik za sve. U njemu ima mjesta za one koji su pozvani rano i za one koji su pozvani kasno, za one koji dugo služe i za one koji tek počinju. Neka nas zato današnje Evanđelje oslobodi potrebe da stalno uspoređujemo sebe s drugima. Neka nas nauči zahvalnosti za vlastiti poziv i radosti zbog tuđega dobra. Jer u Božjem vinogradu nitko nije suvišan, nitko nije zauvijek otpisan i nitko nije zakasnio ako se još uvijek može odazvati.