Misna čitanja:
1. čit: Ez 18, 25-28 – Ako se bezbožnik odvrati… neće umrijeti.
Ps: 25: SPOMENI SE GOSPODINE SVOJE NJEŽNOSTI
2. čit: Fil 2, 1-5 – Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.
Ev: Mt 21, 28-32 – Predomisli se i ode…

OTAC KOJI JE „NAPORAN“

Koliko smo puta u životu rekli: „Da, da, učinit ću! “ Ocu, majci, supružniku, prijatelju, kolegi ili nekome tko nas je nešto zamolio. „Da, da, ne brini. “ A ponekad upravo to naše dvostruko „da“ znači da se zapravo nećemo ni pokrenuti. Netko nas zamoli nešto učiniti, mi spremno odgovorimo, a onda prođu sati, dani, pa i godine, a od našega „da“ ne dogodi se ništa. Ponekad je, međutim, naš prvi odgovor sasvim drukčiji: „Ne mogu“, „Nemam vremena“, „Ne da mi se“, „Zašto baš ja? “ Možda se pobunimo ili okrenemo leđa. Ali poslije ipak zastanemo, razmislimo i učinimo ono što smo u početku odbili. U životu nismo samo ono što govorimo da želimo biti. U mnogo većoj mjeri jesmo ono što doista činimo. Između naših riječi i naših djela često postoji veliko more. Upravo nas na tu razliku između riječi i života upozorava Isus u današnjem Evanđelju.

Otac dolazi dvojici sinova i obojici kaže isto: „Sine, hajde danas na posao u vinograd! “ Jedan odgovara: „Neću. “ Drugi odmah kaže: „Da, gospodine! “ Naizgled, sve je jasno. Jedan je neposlušan, drugi poslušan. Ali događa se nešto sasvim drugo. Onaj koji je rekao „ne“ poslije se predomisli i ode u vinograd, dok onaj koji je rekao „da“ ne ode. Tu se nalazi srce Isusove prispodobe. Prvi sin nije pohvaljen zato što je rekao „ne“. Njegovo „ne“ nije bilo dobro. Ali njegovo je veliko „da“ došlo poslije, u djelu. Uspio je preispitati svoj prvi odgovor, promijeniti mišljenje i učiniti ono što je otac od njega tražio. Drugi je sin izgovorio sve prave riječi, ali njegove riječi nisu postale život. Zato Isus danas dira u nešto vrlo osjetljivo u svakome od nas. Možemo Bogu govoriti lijepe riječi, moliti, govoriti „Gospodine“, dolaziti u crkvu i poznavati molitve. Ali pitanje Evanđelja nije samo što govorimo Bogu, nego što činimo sa svojim životom.

Bog ne traži od nas savršene odgovore. On traži istinu našega života. Ponekad je iskreno „ne“ početak novoga puta. Čovjek koji kaže: „Ne razumijem“, „Ne mogu“, „Ne želim“, „Ljutit sam“, još uvijek razgovara s Bogom. Njegovo srce nije zatvoreno. On još uvijek može razmišljati, promijeniti se i krenuti drugim putem. Mnogo je opasnije lijepo i pobožno „da“ koje ostane samo na usnama, dok život nastavlja ići po starome. Zato je Isusova riječ o carinicima i bludnicama toliko snažna: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje. “ Isus ne hvali njihov prijašnji život. Govori o ljudima koji su dugo govorili Bogu „ne“, ali su se ipak promijenili. Njihov se život pokrenuo. Istodobno upozorava one koji su znali govoriti „da“, ali se njihovo „da“ nikada nije pretvorilo u život. Možda je zato važno ne bojati se vlastitih pitanja, pa ni vlastitih pobuna. I odnosi između roditelja i djece prolaze kroz trenutke u kojima dijete mora reći „ne“ kako bi postalo odraslo. Ponekad se mora dogoditi određeni lom da bi odnos prestao biti odnos potpune ovisnosti i postao odnos slobodnih i odgovornih ljudi. Slično se može dogoditi i u odnosu čovjeka prema Bogu.

Sloboda, međutim, nije samo sposobnost reći „ne“. Čovjek postaje zreo kada je sposoban ponovno razmisliti, priznati da možda nije bio u pravu i promijeniti svoj put. Prava sloboda nije tvrdoglavo ostajanje pri vlastitom „ne“, nego sposobnost da čovjek ponovno čuje poziv i odgovori djelom. U toj je prispodobi posebno lijep još jedan detalj. Otac, nakon što čuje sinovo „ne“, ne prestaje biti njegov otac. Ne zaključava mu vrata i ne prisiljava ga. Daje mu prostora da razmisli. Otac ostaje otac i onda kada dijete kaže „ne“.

Možda je upravo takav i naš Bog. On nas ne prestaje pozivati samo zato što smo ga jednom odbili. Ne odustaje od nas zato što smo pogriješili, otišli svojim putem ili mnogo puta rekli „ne“. On nas ponovno poziva: „Sine, danas idi u vinograd.“ Možda smo se i mi ponekad udaljili od njegova vinograda. Možda smo rekli Bogu „ne“. Možda smo izgubili godine i mislimo da je sada prekasno za povratak. Ali Evanđelje nam govori nešto jednostavno i utješno: nije prekasno dok još možemo promijeniti svoj odgovor. A možda je naš Bog ponekad upravo zato „naporan“. Stalno nas ponovno poziva. Ne da nam mira. Vraća nam pitanje koje bismo najradije izbjegli i podsjeća nas da naš život nije ono što smo jednom rekli, nego ono što danas činimo. I dobro je da je takav Otac. Dobro je da se još nije umorio od nas. Dobro je da nas ponovno zove u svoj vinograd. Jer možda će upravo naše današnje „ne“ jednoga dana postati iskreno i životno „da“.

MOLITVA:
O, Isuse, sjaju i snago Boga Oca, o, Isuse, živote naših srdaca, častimo Te u zajedništvu s anđelima koji spremno čekaju na zapovijedi Tvojih usana, prekrivajući se svojim krilima. Tisuće i tisuće nebeskih knezova okružuju Tvoje prijestolje, bore se za Tebe, ali sv. Mihael, uzdižući stijeg spasenja, razjašnjava da je pobijedio barjak Križa. On je strmoglavio u dno pakla oholu glavu zmaja i poput groma ošinuo i izbacio s neba pobunjenike i njihova vođu. Slijedimo ovog nepobjedivog Kneza protiv vođe oholosti tako da Jaganjac nagradi pobjedu vjernog puka krunom vječnog života. Slava Ocu i Sinu koji nas otkupiše i Tebi, Duše Sveti, kako na početku tako i sada neka bude ista slava i čast u vijeke vjekova. Amen.