1. čitanje: Hab 1, 2-3; 2, 2-4: Pravednik će od svoje vjere živjeti.
Ps 95: O DA DANAS GLAS GOSPODNJI POSLUŠATE, NE BUDITE SRCA TVRDA
2. čit. : 2Tim 1, 6-8. 13-14: Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.
Ev. : Lk 17, 5-10: O da imate vjere!

Evanđelje ove dvadeset sedme nedjelje kroz godinu predstavlja nam posebnu molbu apostola Isusu. Obraćaju mu se jednostavnim, ali dirljivim riječima, koje pokazuju njihovu osjetljivost, svijest o njihovoj maloj vjeri i traže od njega način da ona raste. Govore: „Gospodine umnoži vjeru našu!“ Zašto ovaj zahtjev? Otkud ta duboka želja njihovih srdaca kao učenika ovog jedinstvenog učitelja? U odgovoru na ovo pitanje, Isus kaže: „Kad biste imali vjere veličine zrna gorušice, mogli biste reći ovom dudu: Iščupaj se i posadi se u more! ‘ i on bi vas poslušao. Priznanje krhkosti vjere apostola potiče Isusa da ispriča prispodobu, onu o gospodaru i slugama: „Tko će od vas, ako sluga treba orati ili pasti stado, reći mu, kad se vrati s polja: Dođi brzo i sjedni za stol’? Neće li mu radije reći: Pripravi hranu, pričvrsti haljine svoje za bokove i poslužuj dok ne pojedem i popijem, a onda ti jesti i piti? Hoće li biti zahvalan tom sluzi jer je izvršio zapovijedi koje je primio? Od pitanja vjere prelazimo na različita pitanja o ljubavi, služenju, poniznosti koja Isus upućuje svojim učenicima. Nitko od njih ne odgovara na ova pitanja, nitko ne istupa i ne kaže Isusu: „Učinit ću to, obvezat ću se da ću to učiniti ako budem imao ovu ulogu. “ Naprotiv, svi šute i nema odgovora na ta pitanja do te mjere da Isus zaključuje svoju riječ podsjećajući nas na naše beskorisno djelovanje. On potvrđuje svetu istinu koju smo svi mi kršćani toliko puta u životu iskusili u svemu što smo učinili za druge: „Kad učinite sve što vam je zapovjeđeno, recite: ‘Mi smo nedostojni sluge. Učinili smo ono što smo morali.’ “

Prepoznati sebe kao beskorisne sluge prvi je korak prema rastu u vjeri. Poniznost je vrlina koja povećava vjeru i milosrđe. Oni koji se potpuno prepuste u Božje ruke i imaju malo povjerenja u vlastite sposobnosti postižu neusporediv duhovni napredak. Čak i naše pogrešne predodžbe o tome da smo nezamjenjivi u ulogama i službama bilo koje vrste moraju nestati iz našeg načina razmišljanja, znajući dobro da smo svi korisni, kada služimo, ali nitko nije trajno nezamjenjiv. Ipak, postoje ljudi koji misle da jesu i brinu se da to i dalje budu, natječući se i manipulirajući situacijama u svoju korist i na svoje uzdizanje. Život i povijest onih koji su nam prethodili u vječnosti uče nas da je put kojim moramo ići sasvim drugačiji. Ne smijemo pretjerivati, već jednostavno činiti ono što moramo činiti s odgovornošću, ozbiljnošću, poštenjem, revnošću i onim evanđeoskim duhom koji nam pomaže rasti i sazrijevati ljudski i kršćanski, ne očekujući pohvale ili nagrade.

Bog treba ponizne i sposobne muškarce i žene koji znaju vršiti službu u Crkvi, ali smatra beskorisnima one koji se osjećaju neophodnima. Ono što je važno je akcija u službi Boga i zajednice. A za svaku osobu koja ima službu unutar zajednice, uzor koji treba slijediti je služenje Kristu. Ne može se biti u službi Evanđelja s duhom nadničara: puno rada i puno plaće. Nismo vezani za Boga ugovorom o radu, tako da je svako naše djelo, služba koja zahtijeva promišljanje, koje može biti ne samo ekonomsko, već i zadovoljstva, moći, karijere ili milosti i nebeskih milosti koje treba dobiti, jer smo privilegirani u usporedbi s drugima.

Sveti apostol Pavao podsjeća kršćane u Korintu na njegovu istinsku nagradu pred Bogom i svijetom: slobodno naviještanje evanđelja bez korištenja prava koje mu je dodijeljeno evanđeljem. Ovom prispodobom Isus otkriva Božje lice onoga koji nije došao da mu se služi, nego da služi: njegov je život usporediv s konobarom koji stoji i služi, a ne s gospodarom koji sjedi za stolom (Lk 22, 27) da bi mu drugi služili. Trebamo se staviti u službu bližnjemu u ljubavi kao što nas je Krist naučio, dobro znajući da nismo nezamjenjivi u ulogama i službama, čak ni vjerske i crkvene naravi. Stajati po strani i ne pretvarati se da smo uvijek u središtu ili na vrhu institucija nije samo znak istinske poniznosti, već i svijesti da vrijeme prolazi za sve i da je potrebno ostaviti mjesta onima koji imaju više vremena pred sobom da se aktivno zauzmu za širenje Božjeg Kraljevstva među ljudima.