U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda  životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. Kad tijelo žeđa za vodom, isto je kao da reknemo da tijelo žeđa za životom. Tjelesnu žeđ, znamo, može zadovoljiti voda. Ako nestane vode, nestat će i života.

     To se dogodilo Izraelcima kad su na svom putu prema obećanoj zemlji zašli u pustinju gdje nema vode. Ožednili su, a vode nije bilo pa su počeli mrmljati na Mojsija i protiv Boga: “Zar ste nas doveli ovamo u pustinju da žeđu  pomorite nas, našu djecu i našu stoku”? Vidio je Bog nevolju svoga naroda, čuo je mrmljanje svoga naroda, vidio je njihovu slabu vjeru jer su se prepirali među sobom pitajući se: Je li je Bog s njima ili nije, je li ih Bog vodi ili ih je napustio. U tom trenutku očaja Mojsije po Božjem nalogu čini veliko čudo. Doveo je narod pred suhu pećini, udario štapom po pećini i odmah je potekla zdrava i hladna voda iz one pećine. Pili su i utažili žeđ.

     Drugu  vrstu žeđi opisuje Sveto Evanđelje. Ta žeđ je mučila samog Isusa a dogodila se je  pokraj Jakovljeva zdenca u Sihemu. Tu je Isus sreo ženu Samarijanku koja je došla na zdenac po vodu. Isus s njom započinje razgovor, što nije bio običaj tim više što je ona bila Samarijanka, a Isus je bio Židov. Isus moli od nje vode . Ona je začuđena i pita: Kako ti, Židov, tražiš vode od mene Samarijanke. Isus je baš to htio da nju navede na žeđ jedne drugačije vode pa joj kaže: “Kad bi  ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti govori: Daj mi piti,  ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive”. Naime, govori dalje Isus: “Tko pije iz ovog zdenca, opet će ožedniti, a tko pije vode koju ću mu ja dati ne će nikada ožednjeti. Ta će voda u njemu postati izvor vode koja teče u život vječni”. Takvu vodu od koje ne će više ožednjeti poželjela je ona Samarijanka i zato govori Isusu: “Daj mi te vode da više ne moram dolziti na ovaj bunar”. Očito, da još nije shvatila Isusa i njgovu ponudu “vode žive”. Isus joj tada otkriva da zna sve o njoj te joj reče: “Idi, dovedi svog muža!” Odmah je žena otkrila da je Isus dodirnuo muž”. Sad je tek shvatila tko je Isus i kaže: “Sad znam da si prorok”. njezin životni problem pa mu odgovara: “Nemam ja muža”, priznaje žena. “Da, kaže Isus, imala si ih pet, a ni ovaj s kojim si sada nije ti Odlazi žena žurno u grad i pripovijeda svima o Isusu proroku koji joj je otkrio sav njezin čak i onaj tajni život. Na njezinu riječ došli su Samarijanci iz grada i molili Isusa da ostane kod njih. Ostao je dva dana a oni su u njemu prepoznali Spasitelja svijeta.

     Draga braćo! Ljudsko srce je suha i žedna pustinja koja vapi ne za materijalnom vodom nego za Bogom, duhovnom vodom. Naš poznati pjesnik Preradović pjeva u svojoj pjesmi: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije”. Lijepo pjesma kaže: Ljudsko srce je uvijek žedno, nikad se nijednom žeđu ne može utažiti. Željno je kruha, pića, istine, pravde, pažnje, dostojanstva, unutarnjeg mira, žedno je prave sreće. Kakvom vodom će ljudsko srce utažiti žeđ?  Nisu to užici. Kaže poslovica: Krpaj srce užicima pa će ti na srcu nastajati još veće rupe. Jedino što može utažirti i ispuniti ljudsko srce je “voda živa” koja izlazi iz Isusa Krist, izvora pravoga života. Zato je Sv. Augustun napisao: “Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože”. Čovjek kršćanin, čovjek vjernik u najtežim će časovima svoga života tražiti  i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire “živa voda”, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni. Isus nam je dao hranu i piće u svetoj Pričesti, a Samarijanki je podario “vode žive” i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka, a nama svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život.  Amen.