Čitanja: Iz 61, 1-2a.10-11; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28

Tko je taj Ivan Krstitelj? Ovo je pitanje koje su si postavili židovski vjerski vođe. On je onaj koji obećava ljudima oproštenje njihovih grijeha kroz vodeno krštenje u Jordanu, a ne kroz žrtvu u Hramu, kao što je bio običaj židovskog zakona. Zbog toga je službeno svećenstvo izgubilo i svoj ugled i dio svojih prihoda. Stoga je Ivan bio vrlo sumnjičav prema njima.

Vjerojatno su ga svojim pitanjem htjeli namamiti u zamku kako bi ga optužili za bogohuljenje. Ali Ivan reagira skromno. On nije Mesija ili prorok Ilija, čiji se povratak očekivao u danima posljednjih vremena. Naravno, bilo je glasova među ljudima koji su Ivana vidjeli kao Iliju ili čak Mesiju. Ali Ivan se ne predstavlja kao jedan od njih. Ne želi čak ni da ga se naziva prorokom.

Ali tko je onda Ivan? I iznad svega, zašto on krsti i kojim pravom preuzima vlast opraštanja grijeha? Ivan sebe naziva Božjim glasnikom; sebe vidi kao Božjeg glasnika koji priprema ljude za dolazak nekog većeg. Svojim propovijedanjem i svojim krštenjem za oproštenje grijeha vrši službu koju mu je Bog dao.

Ivan svoj poziv vidi u strogo asketskom načinu života; grub i pust izgled, jednostavna odjeća i oskudna prehrana ono su što je odabrao. U pustinji živi vrlo blizu Boga. Dakle, on je prvi koji zna da je svanulo novo doba. On je jedini prorok koji vidi onoga koga naviješta.

Ne samo da je Ivan stranac farizejima, nego je još više stranac onaj na koga se poziva. Oni ne mogu razumjeti Ivana, tim manje će razumjeti Isusa. Ne slušaju Ivanov poziv na obraćenje i protive se putu koji on priprema za Božji dolazak. Na taj način sprječavaju Boga da dopre do svog naroda na način na koji on želi. Oni sprječavaju Boga da svojim dolaskom ostvari spasenje za svoj narod. Zbog njihovog otpora, Bog će izabrati drugačiji način da spasi ljude, bolniji način. Ali Bog će provesti svoj plan.

Među vama stoji onaj koga vi ne poznajete

Poznajemo li Isusa? O njemu znamo po evanđeljima i navještaju Crkve. Rečeno nam je mnogo stvari o Isusu. Ali poznajemo li ga već? Susret s njim drugačiji je od susreta s običnim ljudima. Fizički ga ne možemo vidjeti. Ali još uvijek ga imamo priliku iskusiti u svojoj nutrini.

Ivan Krstitelj pojavljuje se u današnjem evanđeoskom odlomku kao oličenje skromnosti. On nije ni Mesija, ni Ilija, ni prorok – nije vrijedan ni obuće razvezivati. Doista skromna osoba – a ipak: sve samo ne slabić. Bog zna da nije bio slabić. Upravo suprotno! Stajao je uz njega i sve značajne ljude svoga vremena, barem sve one koji su se smatrali važnima i općenito važnima, i svima njima snažno izražavao svoje mišljenje: bilo da je kralj, pobožne žene, poštovana gospoda…

Nazvao ih je leglom zmija! I nazvao je nepravdu svojim imenom. I time još jednom jasno daje do znanja da to dvoje ide zajedno: skromnost, poniznost i snažno udaranje po stolu u presudnom trenutku – to je također dio pobožnog života.

Jer gledati u stranu, zabijati nos u molitvenik i više niti ne primjećivati što se oko tebe događa je upravo ono što Bog ne želi. Pobožnost nikada ne znači povlačenje iz života, a pogotovo nikad: ‘Mene zanima samo Bog, a ne ljudi.’

Istinski pobožna osoba uvijek ima druge ljude na umu. Pogotovo kad mu se nanese nepravda i više se ne može braniti.

Poniznost i skromnost nikada nemaju nikakve veze sa skrivanjem. Sasvim suprotno. Svi izraelski proroci su to jasno rekli. I velikani crkvene povijesti ništa manje – osobito oni koji su i sami bili puni skromnosti. Upravo su oni uzdignute glave prkosili moćnima i moćnicima svoga vremena i stali im na kraj. Jer poniznost, pobožnost i vjera nikada nemaju ništa sa slabošću. Pavao svojima u Korintu piše: “Jer kad sam slab, onda sam jak!” A objašnjava i zašto.

Sva ljudska snaga je u konačnici ništa. Svatko tko se oslanja samo na sebe može zapravo samo doživjeti brodolom. Ali onaj tko to vidi, tko to zna, kome je jasno da ne može sam preživjeti, taj je u konačnici beznačajan, nitko, i tko onda shvati da to nije ni loše, da je naprotiv, to prava snaga. Svatko tko osjeća da je Bog na njegovoj strani dobiva snagu o kojoj prije nije mogao ni sanjati.

Ponizan, skroman, istinski pobožan, zna da je Bog na njegovoj strani. I kako kaže Biblija: “Sa svojim Bogom mogu preskakati zidove!”

Upravo je ta sigurnost davala snagu Ivanu Krstitelju – iako on nije bio ništa, nikakav prorok, nikakav Ilija, nikakav Mesija, iako nije bio dostojan ni razvezati vezice na cipelama, mogao je stajati uzdignute glave i braniti svoje pozicije. Jer nije bio nikakav slabić, kao što vjernici nikad nisu slabići. Oni su moćni i snažni. Ne sami – zajedno sa svojim Bogom – vjernici preskaču sve zidove.