Dan solidarnosti s Crkvom i narodom u BiH

1. čit: Post Izl 17, 3-7 -A ja ću stajati pred tobom…
Ps: 95: – O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda! «
2. čit: Rim 5, 1-2. 5-8- Ljubav je Božja razlivena u srcima našim.
Ev: Iv 4, 5-15. 19b-26. 39a. 40-42- Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada.

Od žeđi do izvora – susret koji vraća dostojanstvo

Isus je na putu za Galileju, prolazi kroz Samariju i dolazi do komada zemlje koji je, prema biblijskoj predaji, Jakov dao Josipu. Tamo je bunar, a Isus, umoran, sjeda da se odmori. U to su vrijeme Židovi i Samaritanci mrzili i prezirali jedni druge iz povijesnih i vjerskih razloga. Isus tada prelazi granicu, ulazi u “protivnički“ teritorij.

Dolazi do susreta sa Samarijankom koja dolazi po vodu, susret obilježen dijalogom koji postaje sve dublji. Isus se usredotočuje na žeđ i polako se otkriva kao onaj koji je može zauvijek utažiti. Uspijeva u ženi probuditi želju za živom vodom koju joj može dati, a ona se otvara novim pogledima na život. S poštovanjem joj govori o njenom nesretnom bračnom iskustvu, a žena, videći da je prepoznata, prepoznaje ga zauzvrat kao proroka, napredujući u spoznaji o njemu koji se isprva čini samo žednim Židovom, a na kraju će dobiti titulu spasitelja svijeta. Dijalog se nastavlja i raste do točke da govori o vjeri, o Bogu, o tome gdje i kako ga obožavati. Isus objavljuje Samarijanki kraj starih židovskih i samarijanskih hramova jer s njim dolazi čas novog hrama, onog njegova tijela, (usp. Iv 2: 21) i novi način štovanja Boga u Duhu i istini, to jest u Duhu koji uči istinu Boga kao Oca i našu istinu kao djece, prema objavi koju je donio Isus Krist. Otac traži djecu koja ga obožavaju istinskom sinovskom ljubavlju. Sa svoje strane, žena, zbog svoje vjere, poznaje očekivanje Mesije: “Znam da Mesija, zvan Krist, mora doći; kad dođe, propovijest će sve.“ U tom trenutku Isus joj može reći: “Ja govorim s tobom.“ To je uzvišeni trenutak u kojem žena prima potpuno otkrivenje Isusa kao Mesije, u njegovoj božanstvenosti („Ja jesam“ je ime kojim se Bog otkriva Mojsiju). Posljedica tog intenzivnog susreta je da Samarijanka ostavlja svoj vrč tamo jer joj više nije potreban i odlazi svojim sugrađanima razgovarati o Isusu, postajući misionarka. Mnogi vjeruju njegovim riječima, a još više kad slušaju samog Isusa. Tekst završava ispovijedi vjere Samarijanaca: “mi sami smo čuli i znamo da je on doista Spasitelj svijeta“.

Isus ulazi u vezu sa Samarijankom na temelju temeljne potrebe, čije nezadovoljenje ugrožava njezin život: žeđ. Tema velike intenzivnosti. Voda je osnovni element života, koji nastaje iz vode i u vodi. Bez njega, sve bi bilo pijesak i kamenje, suhoća. Isti prikaz stvaranja smješta “vode“ kao njegovo početno okruženje, koje se zatim vraćaju i vraćaju u Svetom pismu, označavajući mnoge posebne i važne epizode u povijesti spasenja (potop, Crveno more, voda koja teče iz hrama, Jordan, Galilejsko jezero, rijeka Novog Jeruzalema. . . ). Žeđ je slika naše duboke potrebe za životom. Žudimo za beskonačnim, žeđ za Bogom, često nesvjesno. Psalam 42 snažno izražava čovjekovu vitalnu potrebu za Bogom kao žeđ: osoba koja moli uspoređuje se s košutom koji “žudi“, gotovo uzdiše, žudeći za vodom u pustinjskom okruženju; Slično tome, Psalam 63 kaže: “O Bože, ti si moj Bog, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna“.

U dijalogu Isus vodi ženu da se suoči sa svojom žeđi i vodi je od potrebe za onom malom vodom koju mora teško pronaći kod bunara do izražavanja želje za oslobođenjem pred životom obilježenim nedostatkom ljubavi, što je tjera na rubove postojanja, lišene pozitivnih odnosa. Isus oslobađa ženu od želje za pravim životom, a zatim ona dolazi zamoliti ga, možda samo intuitivno, za vodu koju joj može dati: živu vodu, to jest tekuću vodu koja nije stajaća, vodu koja gasi žeđ zauvijek, vodu vječnog života, vodu čiji je On izvor („Ako je tko žedan, neka dođe k meni, i onaj koji vjeruje u mene neka pije. Kao što Pismo kaže: Iz njezina utrobe potekat će rijeke žive vode.“ To je ono što je rekao za Duha da će oni koji vjeruju u njega primiti…“ Iv 7, 37-39), vodu koja će također u onima koji je prime postati “izvor vode koji izvire u vječni život“ (Iv 4, 14).

Nije samo žena žedna; Bog je također žedan. Čak i na križu, Isus traži piće: “Žedan sam“ (Iv 19, 28). Njegova žeđ je želja da zadovoljimo našu žeđ za životom i ljubavlju, koja se ostvaruje samo u zajedništvu s njim. Isusova žeđ na bunaru je žeđ za spasenjem čovječanstva, koju predstavlja Samarijanka. Sveti Augustin komentira: “žedan je za vjerom te žene.“ A predslovlje u misi godine glasi: “On, moleći Samarijanku za vodu za piće, već je u njoj probudio dar vjere, i toliko je žeđao za tom vjerom da je u njoj zapalio vatru tvoje ljubavi.“