1. čitanje: Jr 33, 7 – 9 : Slijepe i hrome utješene vraćam.
Ps 126: VELIKA NAM DJELA UČINI GOSPODIN, OPET SMO RADOSNI !
2. čitanje: Heb 5, 1 – 6: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.
Evanđelje: Mk 10, 46 – 52: Učitelju moj, da progledam.

Isus je svjetlo, on je Sin Božji, on je spasitelj koji dolazi u susret svakom čovjeku i spašava ga. Evanđelje nam govori o Isusovu velikom susretu sa slijepcem dok je napuštao Jerihon. Čuvši ga kako prolazi, ovaj slijepac počinje vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se”. Drugi mu zamjeraju jer smeta, ne samo svojim zazivanjem, nego živcira, jer ljudi ne znaju prihvatiti, odnositi se, susresti se i razumjeti one koji imaju neki nedostatak. Slijepac još jače viče: “Sine Davidov, smiluj mi se”. Mnogo puta je molitva zapravo vapaj, vapaj glasa, vapaj srca, jer izražava svu potrebu da nam se pomogne, jer izražava sav trud i ujedno put vjere.
Isus kaže: “Pozovite ga”, on ga ne zove. Pošaljite mu poziv iste ljude koji su mu zamjerali. Kažu mu tri snažne riječi: “Hrabro, ustani, zove te!” On skače i trči pred Isusa i pita ga: “Što hoćeš da ti učinim?” “Dobri učitelju, mogu li ponovno vidjeti.” Isus je isto pitanje postavio dvojici apostola – čuli smo prošle nedjelje – koji su tražili da ih se sasluša, ali su samo tražili mjesto u karijeri pored njega. Oni su tražili slavu, slijepac traži svjetlo. Kaže mu Isus: Idi, vjera te tvoja spasila.
Nakon što je izliječen, prati ga na putu. Učenici su ‘oni na putu’, kako su sebe nazivali prvi kršćani, oni koji slijede Isusov put. Isusova prisutnost i njegova moć u činjenju čuda uvijek su jaki. Nježnost, sućut, ljubav prema onima koji su bolesni, u patnji, umoru uvijek je vrlo duboka u Isusu…
I mi, svatko od nas, koji trebamo svjetlo, svjetlo vjere, možemo zavapiti Bogu: „Isuse smiluj mi se, daj mi svoje svjetlo”. Svima se kaže: ‘hrabro, ustani, zove te’.
U susretu s Isusom Kristom, sinom Davidovim, sinom Božjim, možemo dočekati i doživjeti njegovu milost, njegovu ljubav, njegovo spasenje; možemo imati, njegovati i povećavati veliko svjetlo vjere. Mi smo, dakle, sami poslani ljudima našeg vremena, ljudima koje susrećemo, da im kažemo: ‘hrabro, ustani, on te zove’. Gospodin je taj koji poziva, koji poziva vjeru, na život u vjeri, na hrabrost vjere.
Naš je poziv i naše poslanje ono što nas navodi da mislimo na druge, brinemo se, pomažemo ljudima, blizu i daleko, da imaju svjetlo vjere i da u Kristu pronađu smisao života na ovoj zemlji i nadu spasenja u vječni život, koji mora biti naša duboka čežnja, jer to je najvažnije, jedino potrebno: život u Bogu zauvijek, onako kako nam ga je Isus pripravio i zaslužio. U tom duhu možemo živjeti misionarski dan: svatko od nas: biti misionari, svjedoci, proroci Božje ljubavi, njegova svjetla, njegove snage.