1. čit. : Pnz 6,2-6 : Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim.
Psalam: Ps 18: LJUBIM TE, GOSPODINE, KREPOSTI MOJA!
2. čitanje: Heb 7, 23-28: Vječno Kristovo svećeništvo.
Evanđelje: Mk 12, 28b-34: Druga zapovijed slična prvoj.

Tri velike kršćanske kreposti “vjera – vada – ljubav” toliko su usko povezane da u biti opisuju istu stvar, samo s tri različita gledišta. Tko ljubi, vjeruje da je onaj koga voli mio i drag; nada se da je ono što čini iz ljubavi i da je ljubav čista i poštena; on vjeruje da je i on voljen i nada se da će živjeti u skladu s tom ljubavlju. Dakle, kada Isus naziva “ljubav prema Bogu” prvom od svih zapovijedi – u židovskoj tradiciji – to nije ništa drugo nego poziv “Vjeruj u Boga svim svojim bićem!”. Osobito u židovskoj misli, voljeti i priznavati su gotovo iste stvari. Svatko tko voli drugu osobu želi je upoznati; sve više i više i sve dublje. Papa Benedikt jednom je opisao teologiju kao “pokušaj da se voljeni upoznaju sve bolje i bolje”. Zato Boga možemo ljubiti svim svojim srcem i svim svojim umom – um nipošto nije izostavljen. Naš moderni koncept ljubavi svodi ljubav samo na osjećaj – afekt. Ali ljubav znači i razmišljanje i razumijevanje. Međutim, sveobuhvatan način na koji Isus formulira ovu tvrdnju može učiniti da to osjećamo pomalo pretjerano. “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom.” Toliko? Da, 100%! Ali – tada jedva da ostaje mjesta za bilo što drugo u našim životima? I kao da to nije dovoljno, Isus se ne zaustavlja samo na ovoj jednoj zapovijedi, već dodaje i drugu: “Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.” Vi i ja bismo vjerojatno odustali i rekli: “I to? Više od 100% nije moguće!” Ali tada ne bismo razumjeli kakav je Bog. On nije konkurencija drugim ljudima! Ne bi se smjelo dogoditi da prvo potrošimo određeno vrijeme i energiju ljubeći Boga, a onda – nakon toga – još više vremena i energije ljubeći svoje bližnje. Ne, način da ljubiš Boga je ljubiti svoga bližnjega. A ljubav prema bližnjemu prava je ljubav samo ako dolazi i iz naklonosti prema Bogu – tamo počinje i vodi natrag k Bogu. Boga i bližnjega trebamo ljubiti ljubeći bližnjega i Boga. I – opet – svom snagom, svim srcem, i: svom pameću. Vrlo bitno mjesto za ljubav prema ljudima i Bogu je – crkva. Ovdje se spajaju ključne niti: slavimo, štujemo i jačamo jedni druge. Služimo jedni drugima, pomažemo jedni drugima doći u raj. Učimo razumjeti jedni druge proučavajući Boga. Dok učimo o Bogu, otvaramo se jedni drugima.

To zvuči pomalo idealistički. “Danas naša crkva više nije takva!” Da, u sadašnjem stanju u kojem se nalaze mnoge naše zajednice više se zapravo ne može govoriti o crkvi u punom smislu. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu su se raspale; a nakon što ljubav prema Bogu ispari, umire i ljubav prema bližnjemu. Tragova još ima, ali su sve nejasniji.

Ako želimo obnoviti svoju vjeru, onda to možemo samo u Crkvi i s Crkvom. Onda je to jedino moguće ako se vratimo u prostor crkve „svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, svim mislima svojim i svom snagom svojom“: primanjem sakramenata, slušanjem Riječi, u životu po zapovijedima i ljubavi, u međusobnoj molitvi. Ovo nije teorijska struktura mišljenja. Ovdje je riječ o vrlo konkretnim svakodnevnim odlukama: Gdje su naša djeca, naša pričesnička djeca, njihovi roditelji, naši mladi, naši susjedi i rodbina? Imamo li doista još zajedničku vjeru? Zajednička nada? Jedina ljubav?I iznad svega krucijalno pitanje: Volimo li ih doista? Ako je tako, onda bi nutarnja briga našeg srca trebala biti da ih povedemo sa sobom na put vjere kojim i mi sami idemo. U crkvi, s crkvom, rastite u ljubavi prema Bogu.