1. čitanje: 1Kr 17, 10 – 16 : Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.
Psalam: Ps 146: HVALI DUŠO MOJA GOSPODINA!
2. čitanje: Heb 9, 24 – 28: Krist se jednom prinese, da grijehe mnogih ponese.
Evanđelje: Mk 12, 38 – 44: Ona je od svoje sirotinje ubacila sav svoj žitak.

“Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo” – riječi su to Ive Andrića, kojima se usuđujem sintetizirati ljepotu misli ovonedjeljnoga evanđeoskog odlomka.

Evanđelist bilježi da je Isus sjeo nasuprot hramskoj riznici i promatrao kako narod ubacuje sitniš u škrabicu. Nadodaje da je mnogo bogataša ubacilo mnogo novca, a da je siromašna udovica bacila samo jedan kvadrant (najmanje vrijedan novac u optjecaju). Bila je to prilika da svima kaže: “Ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.”

Kako bi Isus reagirao kad bi vidio neke ljude gdje, možda zato što žele “oprati” svoju savjest, donose u hramsku riznicu veću svotu novca? Kako bi gledao ljude koji su na ilegalan način došli do novca te dio koji im ne treba stavljaju u riznicu? Što bi rekao hramskim službenicima ako bi se oni pohvalili da im je neka osoba stavila u riznicu “puno para”? Osim onoga što je već rekao, bojim se da bi u današnje vrijeme tražio i podrijetlo toga novca te da ne bi prihvaćao novac koji nije časno i pošteno zarađen. I danas bi mu draža bila milostinja siromašne udovice od koje se jedva preživljava, negoli golema sredstva dobivena od onih koji se za darovani novac nisu oznojili. Siguran sam da bi imao što reći o novcu “velikih faca” koje uskraćuju zarađenu plaću svojim djelatnicima ili namjerno kasne s isplatama, a onda “od svoga suviška” postaju mecene i dobrotvori. Umjesto da ulažu u ljude i da im dadnu ono što im pripada, jer “vrijedan je radnik svoje plaće”, ulažu u neke zgrade ili projekte koji, iako vrijedni, nikako ne mogu biti važniji od čovjeka. Mnogi žele iza sebe ostaviti vidljiv materijalni trag te na račun toga uskraćuju “udovici sav njezin žitak”. To Bogu sigurno nije drago, kao ni to što mu neki daju ono što njima ne treba, dok u isto vrijeme od Boga traže ono najpotrebnije. Nije dobri Bog ovisan o našim novcima i darovima. Mi smo ovisni o Božjim darovima, a “život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo”. Često važemo što bismo mogli učiniti za druge, a kad nama nešto treba onda mislimo da Bog i svi drugi nama trebaju biti na raspolaganju.

Pravednom Bogu nije važna količina hramskog novca, već njegova vrijednost. “Bogataši bacahu mnogo” za Boga ne znači ništa, jer oni su dali ono što ni njima samima ništa ne znači. Dali su od svoga suviška. Takav novac višak je i u hramskoj riznici, odnosno ni tamo ništa ne znači, neovisno o tome koliko on stvarno vrijedi. Interpretirajući ovaj evanđeoski odlomak i uspoređujući ga s vremenom u kojem živimo, dolazim do zaključka: Što današnjim sportašima znači hramska riznica i obveze prema hramu kad njihov jedan udarac male, srednje ili velike lopte više vrijedi nego materijalna vrijednost cijeloga hrama? Što današnjim menadžerima može značiti prilog za održavanje hrama kad njihov raskid ugovora ima materijalno veću vrijednost nego cijeli hram? Što današnjim glumcima ili pjevačima znači hram i milostinja za njegovo održavanje? Zar Bogu takav novac može nešto značiti? Ali mu, ako je suditi po Isusovu stavu, itekako mnogo znači sitniš radnika poduzeća u stečaju i udovice s minimalnim primanjima, “kvadrant” umirovljenika i poljoprivrednika uništenih usjeva. Istina, takav novac možda neće pridonijeti uljepšavanju hrama, ali će Božje srce biti ispunjeno. Točno onoliko koliko i srce osobe koja ne daje od svoga suviška već od onoga što joj je nužno za život. Jer “Bog ljubi vesela darivatelja”, a “život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo”.