Dva su načina kojima čovjek gleda stvari i pojave oko sebe. Jednim načinom promatra vanjštinu. Tim svojim tjelesnim ili materijalnim očima vidimo samo oblik i boju. Drugo ništa ne možemo vidjeti. Uzmite napr. jednu veš mašinu. Tjelesnim očima vidimo samo njezin oblik; velika, mala, kvadratična, okrugla i sl. Osim toga vidimo kakva je boje; bijela crna, smeđa, zelena itd., ali ovim očima ne možemo vidjeti njezinu  funkciju, njezinu svrhu. To pak možemo promatrati svojim razumom, umom. Majstor, koji takve mašine popravlja, mora znati funkciju pojedinih dijelova, a ne zanima ga oblik niti boja. Da bi čovjek dobro spoznao tu mašinu mora imati zdrave oči, ali i zdrav razum.

    U današnjem čitanju imamo primjer proroka Samuela koji je bio od Boga poslan u grad Betlehem da jednoga od Ješejevih sinova pomaže za kralja. Samuel je promatrao tjelesnim očima i vidio je samo vanjštinu i sudio je po vanjštini i zato je uvijek izabrao krivoga. Bog mu je rekao: “Ne gledaj vanjštinu i stas. Sve one koje si ti mislio ja sam odbacio”. Svih sedam Jesejevih sinova Bog je odbacio. Božji izbor je bio najmlađi sin David, koji je još bio pastir. Kad je taj dječak došao pred Samuela, Bog je rekao Samuelu: “Ovoga pomaži jer sam njega izabrao”. Bog je vidio ne samo vanjštinu nego i nutrinu. Bog vidi dušu, njezine moralne kvalitete: plemenitost, ljubav, vjeru, vjernost, ljudskost. Bog po tim nutarnjim kvalitetama procjenjuje čovjeka. Pred Bogom nije moguće sakriti ni vanjštinu ali ni nutrinu. Bog vidi i ono što je sakriveno našim ljudskim očima.

     Nažalost, ljudi se uvijek žele pokazati boljima nego jesu i zato uređuju svoju vanjštinu jer ih drugi samo po vanjštini procjenjuju.

    Draga braćo! Ušli smo u korizmu. Korizma ima jednu posebnu svrhu. Prvo da mi sami okrenemo svoje duhovne oči i pogledamo svoju nutrinu, da otkrijemo svoje misli, želje, naše namjere, naše planove i naša nastojanja. Po tome ćemo sami moći dati ocjenu svoga vlastitog života., svoje moralne i vjerske kvalifikacije. Nemojmo zaboraviti da to Bog vidi i to ne možemo pred Božjim očima sakriti. Oči kojima ćemo moći pogledati svoju nutrinu su duhovne oči – oči vjere, milost Kristova kojom možemo prodrijeti kroz svoju nutrinu, kroz zlo i dobro koje smo činili. Moramo moći vidjeti svoje grijehe, svoju dušu u kakvom je stanju. Mnogi, nažalost, to ne vide jer su duhovni slijepci. Možda smo i mi slijepi kod zdravih tjelesnih očiju? Sigurno nam je potreban susret s Isusom. On jedini i može i hoće otvoriti naše duhovne oči.

     Čitamo u sv. Evanđelju. Isus se susreće s jednim slijepcem. Slijep se bio rodio. Nikada nije vidio kako izgleda svijet oko njega. Tog su slijepca promatrali ljudi pa i sami Isusovi učenici i mislili su u sebi da je nečiji grijeh kriv za njegovu sljepoću. Čak su to pitali Isusa: “Tko je kriv da se ovaj slijep rodio? Da li on ili njegovi roditelji”? Isus im jednostavno odgovara: “Niti on niti njegovi roditelji, nego je njegova sljepoća zato da se očituju Božja djela”. Isus mu je najprije otvorio duhovne oči da povjeruje u Sina Božjega a onda mu otvara i tjelesne oči da i tjelesnim očima vidi onoga koga je vjerom upoznao. Samo jedno pitanje mu Isus postavlja: “Vjeruješ li u Sina Božjega?” On se baca na koljena i spremno odgovara: “Vjerujem, Gospodine”.

     Draga braćo! Što nama duhovnim slijepcima preostaje? Da se pomirimo svojom sljepoćom, pa da ne vidimo kakvi smo iznutra u našoj vlastitoj duši ili da se bacimo na koljena pred Isusa i iz dna duše, punom vjerom ga zamolimo : “Gospodine, daj da progledamo”! Daj nam jasni vid kad promatramo sebe – ne izvana jer to svaki čovjek vidi. To vide na nama i drugi ljudi. Daj nam otvorene duhovne oči da se pogledamo iznutra. Amen.