1. čitanje: Jš 5,9a.10-12: Prvi vazam u obećanoj zemlji
Psalam: Ps 34: KUŠAJTE I VIDITE KAKO JE DOBAR GOSPODIN
2. čitanje: 2 Kor 5, 17-21: Novo rođenje: Krist nas pomiruje s Bogom.
Evanđelje: Lk 15, 1- 3.11-32: Bog čeka naš povratak…

Nekada su nedjelje, dok su svete Mise bile na latinskom jeziku, dobivala svoje nazive po početnim riječima ulaznih pjesama (introita) pa se tako na Četvrtu nedjelju korizme pjevala antifona “Laetare Jersualem” (Raduj se, Jeruzalme), na temelju čega se i danas kadšto može čuti da se ona naziva Nedjelja Laetare. “Raduj se, Jeruzaleme…” stihovi su koje pronalazimo u Knjizi Izaijinoj 66,10, a u prijevodu glase ovako: “Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!”

Nedjelja Laetare nalazi se približno u sredini korizme, pa se ponekad naziva i Sredoposna.

S obzirom da je korizma od davnine bila vrijeme strogoga posta, Nedjelja Laetare predstavlja mali odah u pokorničkom životu, a to se može naizvan pokazati i tako da se umjesto ljubičastog koristi liturgijsko ruho ružičaste boje. U tom je smislu Četvrta nedjelja korizme usporediva s Trećom nedjeljom došašća, koja se naziva Nedjelja Gaudete, a koja je nastala iz sličnih razloga predaha od posta i pokorničkog života u došašću te se i tada može upotrijebiti ružičasto liturgijsko ruho. Radost se u svetoj Misi može izraziti i jačinom sviranja orgulja, kao i ukrašavanjem crkve cvijećem, ali koji ipak trebaju odražavati umjerenost i ozbiljnost korizmenog vremena.

Radost koju izriče Nedjelja Laetare vezana je s jedne strane uz približavanje Uskrsu, odnosno uz zahvalnost Bogu na daru otkupljenja i milosnom razumijevanju uzvišenosti vazmenog otajstva, a s druge je strane vezana uz radost poradi katekumena, koji su se u korizmi intenzivno pripremali za krštenje, a sada se sve više približava dan njihova novog rođenja – u noći Vazmenoga bdjenja. Naime, u ovu se nedjelju slavi druga provjera (scrutinium) katekumena, a iako danas katekumenat nema tolike strogosti i ozbiljnosti kao nekada, često ni veće povezanosti sa župnom zajednicom, ipak valja imati na pameti da smo svi kao Crkva Božja pozvani radovati se i pružati duhovnu i molitvenu podršku svima onima koji se pripremaju za primanje sakramenata inicijacije.

Uz nedjeljno evanđelje…

Isus želi pokazati pismoznancima i farizejima pravu sliku Boga. Oni su, polazeći od slijepog prianjanja uz zakon, smatrali kako je Bog oštar i grub sudac koji sankcionira bilo kakvo odstupanje od propisa. Propis (zakon) je postao izraz Božje volje u tolikoj mjeri da se Bog izgubio iz vida – odnos prema Bogu proizlazio je iz vršenja zakona, a ne iz aktivnog susreta sa samim Bogom. Bog nije takav. Promotrit ćemo to pod vidom prispodobe o milosrdnom ocu.

Očevo ponašanje prema oba sina je isto. On ih ljubi i želi da budu sretni. Sreća pak proizlazi iz susreta, iz boravka u očevu domu. Mlađi sin je otišao od kuće i shvatio da bez boravka u očevu domu ne može biti sretan, te da život i radnika u očevu domu biva blagoslovljen. Zato se vraća. Ne jer je bio gladan, već jer je razumio da bez oca i očevog doma i obitelji i zajedništva u ljubavi nema sreće. Stariji sin, koji je boravio doma, u biti nije bio dio tog doma. On prezire svojeg brata, ali prezire i oca. Predbacuje mu kako mu nikad nije ništa dao da se proveseli s prijateljima. Ne spominje nigdje da se proveseli s ocem ili da svi zajedno prirede gozbu, već nisi meni dao. Izgleda kao da i stariji sin ima istu želju kao i mlađi, da se odvoji od očevog doma, od njegovih odredbi i zahtjeva te da sam kroji svoj život.

Otac obojicu prihvaća i čeka. Slika je to Isusovog i našeg Oca, koji želi da svi mi budemo sretni. Kada i učinimo nešto loše, učinimo zlo, kad se odvojimo od Očevog doma, sagriješimo, budemo jadni i u bijedi – i tada nas Otac čeka. Potrebno se pokajati, priznati da smo pogriješili i vratiti se u Očev dom. Pogreška jest grijeh, a grijeh jest narušavanje odnosa prema Bogu ili ljepše rečeno – ranjavanje ljubavi prema Bogu. Put do Očeve kuće u tim trenucima vodi preko sv. Ispovjedi, gdje nas Otac radosno prihvaća u svoje zajedništvo. Zakon koji poznaje Otac jest ljubav, a ta ljubav zahtjeva da se čovjek u svemu što čini ravna prema Očevim zapovijedima – ljubiti Boga i bližnjega svoga. U hrvatskom jeziku riječ sreća vuče svoj korijen iz riječi susret. Kada susretnemo onoga tko nas prihvaća i voli, tada pronalazimo sreću. To je onaj govor s početka našeg promišljanja kako kod zajedničkog blagovanja imamo radost i međusobno prihvaćanje. To je slika našeg Boga. Otac koji nas poznaje i voli, unatoč našoj grešnosti. Nemojmo se stoga bojati kada nam je teško u životu ili kada nas svi odbace, jer Otac nas nikad neće odbaciti. Nemojmo nikad misliti da smo previše grešni te stoga ne zavrjeđujemo Božju ljubav. Ono što si mi teško priznamo jest da smo u biti svi mi često stariji sin, pa smatramo kako sve činimo dobro a ne želimo razumijete da trebamo Božju ljubav. Tek u razumijevanju da smo grešni i da nam je potrebno svakodnevno obraćenje i da je to jedini put da ostanemo u Očevoj kući, možemo pronaći sreću u ovoj dolini suza. A Gospodin nas uvijek čeka otvorenih ruku ako smo spremni prihvatiti život u Očevom domu.