1. čit: 1Sam 16, 1b. 6-7. 10-13a – Bog ne gleda kao što gleda čovjek
Ps: 23: – Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam
2. čit: Ef 5, 8-14 – Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu
Ev: Iv 9, 1 6-9. 13-17. 34-38 – Isus ugleda čovjeka slijepa od rođenja.

Radujte se – svjetlo pobjeđuje tamu

Četvrta nedjelja korizme u liturgijskoj tradiciji nosi posebno ime: Laetare, što znači “Radujte se“. Taj poziv na radost čujemo već u ulaznoj antifoni koja odzvanja riječima proroka: “Veseli se, Jeruzaleme. Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte se s njme svi koji ste nad njim tugovali“. (usp. Iz 66, 10-11).

Usred korizmenog puta, usred pokore, posta i obraćenja, Crkva nas poziva da podignemo pogled i da osjetimo tračak uskrsne radosti. Kao da nam govori: put još nije završen, ali cilj je već blizu. Svjetlo se već nazire.

Ali budimo iskreni – nije uvijek lako prihvatiti taj poziv na radost. Živimo u vremenu koje nosi mnoge brige i tjeskobe. Svakodnevno slušamo vijesti o ratovima, nasilju i stradanjima. Ovaj nesretni rat koji se događa u našem vremenu ostavlja iza sebe razorene gradove, raseljene obitelji i mnoge izgubljene živote. Slike patnje dolaze do nas gotovo svaki dan. I u takvim okolnostima čovjek se lako zapita: kako govoriti o radosti?

Možda bismo zajedno s apostolom Pavlom mogli reći da živimo u “zlim vremenima“ (usp. Ef 5, 16). Ponekad se čini kao da se tama produžuje i kao da se kraj nevolja stalno pomiče dalje.

Ipak, upravo u takvim trenucima liturgija današnje nedjelje donosi snažnu poruku: poruku svjetla. U Poslanici Efežanima sveti Pavao kaže: “Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu. Kao djeca svjetlosti hodite!“ (Ef 5, 8). To je snažna rečenica. Pavao ne kaže samo da trebamo tražiti svjetlo, nego da mi sami postajemo svjetlo u Gospodinu. Biti dijete svjetla ne znači da oko nas više nema tame. To znači nešto drugo: ostati svijetao čak i kada je noć. Kršćanin je poput stražara koji bdije u noći i čeka zoru. On zna da je noć ponekad duga i hladna, ali isto tako zna da zora uvijek dolazi. To je nada koja nas drži na životu. Ta nada ne zatvara oči pred patnjom svijeta. Ona vidi ratove, vidi nepravde, vidi suze ljudi. Ali ona također vjeruje da posljednju riječ nema tama, nego svjetlo Božje ljubavi.

Današnje evanđelje govori upravo o toj borbi između tame i svjetla. To je poznata priča o čovjeku koji je slijep od rođenja. Nikada nije vidio svjetlo dana, nikada nije vidio lice drugoga čovjeka, nikada nije vidio ljepotu svijeta. Zato on postaje simbol svakoga čovjeka. Svatko od nas na neki način nosi sljepoću u sebi. Postoje stvari koje ne vidimo, istine koje ne razumijemo, putovi koje ne prepoznajemo. U biblijskom smislu, sljepoća označava i ranjenost ljudske naravi grijehom. Čovjek sam od sebe ne može potpuno vidjeti Boga niti razumjeti njegov plan. Zato Isus dolazi kao svjetlo svijeta.

U ovom evanđelju Isus čini nešto neobično. On pljuje na zemlju, napravi blato i njime pomazuje oči slijepca. Zašto baš blato? U toj gesti krije se duboka simbolika. Ona nas vraća na prve stranice Biblije, na knjigu Postanka, gdje Bog stvara čovjeka od praha zemaljskoga i udahnjuje mu dah života. Isus čini istu gestu Stvoritelja. Kao da govori: stvaranje još nije završeno. Bog i dalje stvara. Bog i dalje obnavlja čovjeka.

Isus zatim slijepcu daje zapovijed: “Idi operi se u kupalištu Siloamu.“ Na prvi pogled to izgleda jednostavno. Ali za slijepca to nije bio lak zadatak. Kupalište Siloam nalazilo se na najnižem dijelu Jeruzalema. Da bi stigao tamo, taj čovjek morao je proći kroz cijeli grad, kroz uske ulice, među mnoštvom ljudi – a bio je slijep. Zamislimo taj put. Korak po korak, nesigurno, možda uz pomoć drugih, možda uz podsmijeh nekih prolaznika. Ali on ide. Zašto ide? Jer vjeruje Isusovoj riječi. I upravo tu vidimo nešto vrlo važno: čudo se ne događa samo zbog Isusove geste, nego i zbog poslušnosti i povjerenja toga čovjeka. Da je ostao na mjestu, da je rekao: “To nema smisla“, blato na njegovim očima samo bi ga još više zaslijepilo. Ali on ide, pere se i – vraća se gledajući. Taj trenutak nije samo fizičko ozdravljenje. To je novo rođenje.

Čovjek koji je bio u tami sada vidi svjetlo. Ali još važnije: počinje prepoznavati tko je Isus. U početku ga naziva samo “čovjekom“. Zatim ga naziva “prorokom“. A na kraju evanđelja ispovijeda vjeru i klanja mu se kao Gospodinu. To je put vjere. I taj put često počinje upravo u tami.

I naše vrijeme ima mnogo tame. Ratovi, podjele, strahovi i nesigurnosti ponekad nas mogu učiniti duhovno slijepima. Možemo izgubiti pogled nade. Ali evanđelje nas podsjeća na jednu važnu istinu: Bog i danas djeluje. On i danas dolazi u našu tamu i želi otvoriti naše oči. On to često čini na vrlo jednostavan način – kroz riječ Evanđelja, kroz sakramente, kroz susret s drugim čovjekom, kroz tihu molitvu.