1. čitanje: Dj 13,14.43-52: Obraćamo se, evo, poganima.
Psalam: Ps 100: NJEGOV SMO NAROD, I OVCE PAŠE NJEGOVE
2. čitanje: Otk 7,9.14b-17: Jaganjac će biti pastir njihov
Evanđelje: Iv 10, 27-30: Ja ovcama svojim dajem život vječni.

Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.”

Židovi su očekivali dolazak univerzalnog mirotvorca – Mesije koji će ih voditi. Trebali su sami shvatiti, barem iz djela koja je Isus izvršio, da je Krist (Mesija) upravo on, svjedok Očeva milosrđa i ljubavi, nositelj spasenja i ispunjenja drevnih obećanja. Ali Židovi su ga odbacili, jer “oni nisu bili njegove ovce” (Iv 26). To jest, nisu bili poslušni slušanju njegove riječi i prihvaćanju njegove osobe i njegove poruke spasenja. Nisu slušali, nisu se obratili, bili su neodlučni prema dokazima onoga što je govorio i činio kao što je Bog stvorio čovjeka, i nisu odgovorili na njegovu riječ s vjerom, tvrdoglavi u svojim uvjerenjima.

U ovom trenutku Isus definira pravi odnos koji se mora uspostaviti s njim i to čini uspoređujući sebe s pastirom, a svoje učenike s ovcama koje vodi i vodi na pašu.

Isus je pastir po tome što se brzo i na različite načine, s pažnjom posvećuje svakoj svojoj ovci tako da se nijedna ne izgubi, ali da sve pronađu pravu orijentaciju za plodne pašnjake. Isus se brine i za najmanju i najbeznačajniju ovcu, tražit će je ako se izgubi, čak i po cijenu putovanja po grmlju. Saginje se kako bi zaliječio rane koje je u međuvremenu dobila u svojoj zbunjenosti, nosi je na svojim ramenima i vraća se natrag kako bi je odveo u stado među ostale (Mt 18, 12-14). Slika je uistinu plastična i aluzivna: svaki je Isusov učenik, štoviše svaki čovjek, predmet je ljubavi i brige od strane Oca koji u Kristu pokazuje svoju ljubav i milosrđe prema onima koji zalutaju. Bez obzira na to koliko je velik naš grijeh, Bog nikoga ne napušta i koristi se svim sredstvima da nas oporavi, pozivajući nas na zajedništvo sa sobom i spasenje po Kristu, utjelovljenoj Riječi, koja za nas preuzima ulogu brižnog i neumornog pastira.

Brinuti se za svoje stado i prekoravati pastire koji su nemarni za svoju ulogu, oduvijek je bila povlastica Božje ljubavi, koja obećava da će sam biti taj koji će sakupiti svoje stado da se nitko ne izgubi (Ez 34) i upravo po Kristu, žrtvovanom na križu za naše spasenje, on vrši takvu službu prema nama.

Kakav bi trebao biti stav ovaca? Onaj krotkosti, slušanja, povjerenja. . Isusov učenik zasigurno se ne može usporediti s ovcom po svojoj naivnosti i slabosti: on u svemu sudjeluje aktivno, s kritičkim i odgovornim osjećajem; sve procjenjuje, razlikuje i donosi svoje izbore u svijesti i slobodi. Kršćanin nije naivna ovca. Međutim, pokazao je izrazitu osjetljivost i otvorenost prema svom pastiru, ne bez sklonosti da ga sluša i slijedi. Vjera je najugodniji izvor koji treba usvojiti u odnosu na Krista Pastira i uvijek je pročišćena na povjerenje i samoodricanje u darivanju sebe. Vjerovanje uključuje napuštanje sebe, davanje sebe, otvaranje i ne odupiranje onome što Bog otkriva, a iznad svega uključuje stabilnost i nepopustljivost pred preokretima i promjenama. U vjeri nalazimo razloge za odricanje od prolaznih sigurnosti kako bismo preuzeli jedine Isusove sigurnosti; hrabrost da se odreknemo položaja utjehe kako bismo se poistovjetili s onima koji su žrtvovaniji, ali kreposniji i obećavajući, kao što je napuštanje iluzornih putova kako bi se slijedili oni koje je Krist već zacrtao, a koji su uporniji i trajniji.

Kršćanin je ovca u tome što se ne odupire Božjem otajstvu u Isusu Kristu, povjerava mu se s lakoćom i bezuvjetno, poistovjećuje se s Isusom doživljavajući ga kao “put, istinu i život” (Iv 8), živeći od njega i ustrajavajući s njim.

Naša vjera nam nadalje pokazuje kako nas sam Isus vodi u pastoralnoj skrbi Crkve utemeljene na apostolima, osobito u službi pape, namjesnika Isusa Krista i nasljednika prvoga apostola Petra. Po njemu nas Isus hrani i vodi, brinući se da njegove ovce imaju vidljivu orijentaciju, ljudskog vodiča koji ih prati prema božanskim svađama, neposrednim i izravnim jezikom koji odražava istu bliskost koju on ima s Ocem (Iv 21, 15-18).

U Papinoj službi osjećamo se okupljenima i pozvanima od Isusa dok nas učvršćuje u “jednu vjeru, jedno krštenje i jednog Boga, Oca svih” (Ef 4, 4), dajući nam dar Duha koji je promicatelj zajedništva i jedinstva u različitosti.