1. čit: Iz 58, 7-10- Sinut će poput zore tvoja svjetlost
Ps: 112: – ČESTITIMA SVIĆE KO SVJETLOST U TAMI
2. čit: 1 Kor 1 -5 – Navjestih vam svjedočanstvo Krista raspetoga.
Evanđelje: Mt 5, 13-16 – Vi ste svjetlost svijeta

Prijateljstvo s Isusom koje oslobađa

U evanđelju o Lazaru susrećemo jedan od najdirljivijih prizora Svetoga pisma: Isus koji plače za svojim prijateljem. Taj prizor otkriva dubinu odnosa koji Bog želi imati s čovjekom. Isus nije samo učitelj, prorok ili čudotvorac. On je prijatelj. Njegov odnos s Martom, Marijom i Lazarom pokazuje da Bog želi biti blizu našemu životu – blizu našim radostima, ali i našim suzama.

Isusovi prijatelji mogli su biti upravo ono što jesu. Marta je bila aktivna, zauzeta služenjem. Marija je bila kontemplativna, često zamišljena, ponekad i slomljena boli. Lazar je bio krhak, čak i nemoćan pred smrću. Svaki od njih imao je svoj temperament, svoje granice i svoju osobnost. Ipak, Isus ih je volio upravo takve kakvi jesu. Nije od njih tražio savršenstvo prije nego prijateljstvo.

Mi se, međutim, često bojimo stati pred Boga takvi kakvi jesmo. Poput Adama i Eve nakon grijeha, pokušavamo se sakriti iza „lišća” vlastite slike o sebi. Nastojimo pokazati samo ono najbolje, misleći da moramo biti savršeni kako bismo bili dostojni Boga. U nama postoji strah da nas Bog neće prihvatiti ako vidi naše slabosti, naše sumnje, naše padove.

Ali Isus ruši takvu sliku odnosa s Bogom. On jasno kaže svojim učenicima: „Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima“ (Iv 15, 15). Ove riječi su revolucionarne. Bog ne želi samo poslušne sluge, nego ljude koji će s njim živjeti odnos povjerenja i bliskosti.

Prijateljstvo s Isusom ne rađa se iz savršenstva. Ono nije nagrada za našu dobrotu niti zasluga za naše vrline. To nije nešto što mi najprije moramo dati Bogu da bi nam On uzvratio. Naprotiv, prijateljstvo započinje Božjom inicijativom. Isus prvi dolazi k nama, prvi nas traži i prvi nam pruža ruku.

Evanđelje o Lazaru pokazuje kako izgleda to pravo prijateljstvo. Marta i Marija ne skrivaju svoju bol pred Isusom. Kada ga susretnu, obje izgovaraju gotovo isti prijekor: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro. “ U tim riječima čujemo i vjeru i bol, i ljubav i razočaranje. One govore Isusu iskreno, bez uljepšavanja.

I upravo ta iskrenost otkriva dubinu njihova odnosa s Isusom. One se ne boje reći što osjećaju. Ne skrivaju suze ni pitanja. A Isus ne odbacuje njihove riječi. On ih prima. Evanđelje nam govori da se Isus duboko potresao i zaplakao. Najkraći redak u Svetom pismu – „Isus zaplaka“ – nosi u sebi ogromnu poruku.

Bog koji plače za prijateljem. Bog koji ulazi u ljudsku bol. Bog koji ne ostaje ravnodušan pred smrću i patnjom. To je lice Boga koje nam Isus otkriva.

U tom trenutku vidimo i nešto drugo: Isusovo prijateljstvo ne briše razlike među ljudima. Autentično zajedništvo ne znači da svi moramo biti isti. Marta, Marija i Lazar su različiti, ali upravo ta različitost stvara ljepotu njihova odnosa. Svaki od njih ima svoje mjesto i svoju ulogu.

Isto vrijedi i za nas. Bog svakome daje jedinstven dar, jedinstveni poziv i jedinstvenu službu. Pravo jedinstvo ne nastaje kada se svi pokušavamo uklopiti u istu sliku, nego kada svatko živi dar koji mu je Bog povjerio. Različitost nije prijetnja zajedništvu, nego njegov temelj.

Upravo zato Isus dolazi u Betaniju iako zna da time riskira vlastiti život. Učenici su svjesni opasnosti i iznenađeni su njegovom odlukom. Ipak, Isus ide. Ljubav prema prijatelju jača je od straha.

Kada dolazi na Lazarov grob, evanđelist koristi snažnu riječ da opiše Isusovo stanje: Isus je duboko potresen. Grčka riječ koju koristi evanđelist označava duboku unutarnju bol, gotovo tjelesni grč. To je bol koja ne ostaje samo u mislima, nego zahvaća cijelo biće.

Isus time pokazuje da pravo prijateljstvo znači ulazak u život drugoga. Prijatelj nije netko tko stoji sa strane i promatra. Prijatelj dijeli radost i bol, nade i strahove. Prijatelj dopušta da ga dotakne život drugoga.

Ali istodobno Isus ostaje onaj koji vodi. On ne gubi svoj identitet. On nije samo suputnik u boli, nego i onaj koji donosi život. Nakon suza dolazi riječ koja mijenja sve: „Lazare, izađi! “

Ta riječ nije samo čudo uskrsnuća. Ona je slika Božjeg djelovanja u svakom ljudskom životu. Koliko puta se i mi osjećamo kao da smo zatvoreni u vlastitim grobovima – grobovima straha, krivnje, razočaranja ili grijeha. Koliko puta mislimo da više nema izlaza.

A ipak, Isus dolazi pred naš grob i izgovara isto: „Izađi! “ Bog daje život, ali nas poziva da jedni drugima pomažemo skidati ono što nas sputava: strah, osude, terete prošlosti. Prava ljubav je oslobađajuća ljubav. To je ono na što nas Isus poziva. Ne samo vjerovati u njega, nego živjeti prijateljstvo s njim. Prijateljstvo koje uključuje povjerenje, iskrenost i ljubav.