1. čitanje: Iz 43, 16-21: Evo činim nešto novo, napojit ću svoj narod.
Ps 126: SILNA NAM DJELA UČINI GOSPODIN, OPET SMO RADOSNI
2. čitanje: Fil 3, 8-14: Radi Krista sve izgubih, suobličen smrti njegovoj.
Evanđelje: Iv 8,1-11: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.

Peta korizmena nedjelja nosi ime Gluha ili Glušnica. Do zadnje reforme kalendara 1969. nazivala se Nedjeljom Muke, odnosno tada se čitala Muka, a i cijeli smisao te nedjelje trebao je vjernike uvesti u veliku ozbiljnost dubokog korizmenog vremena i pripremiti za otajstva Velikoga tjedna. Naziv Gluha nedjelja vezan je uz prestanak sviranja orgulja u crkvi, čime se također poticalo na sabranost, ozbiljnost i jednostavnost.

Prema ranijim propisima, na Petu korizmenu nedjelju u crkvama su se zastirali križevi i slike ljubičastim platnom. Taj običaj seže još u 9. st., a vjerojatno vuče svoje podrijetlo iz srednjeg vijeka kada se u crkvama razapinjalo veliko ljubičasto platno između oltara i vjernika, tako da je vjernicima bio skriven pogled na oltar. Danas nam nije poznato zašto se to činilo, a jedno od tumačenja je da to platno simbolički predstavlja “hramsku zavjesu”, jer se uklanjalo na Veliku srijedu, kod čitanja riječi iz Evanđelja: „I zavjesa se hramska razdrije po sredini.” Drugi smatraju da se time, u vrijeme kada nije bilo kalendara, jednostavno upozoravalo vjernike na skori ulazak u Veliki tjedan. Treći pak drže da je stavljanje platna vezano uz korizmenu pokorničku praksu prvih stoljeća, odnosno vrijeme kada su teški grešnici bili isključeni iz Crkve i nisu smjeli biti na cijeloj ili dijelu svete Mise, a pomirenje su primali na Veliki četvrtak. Ostali su im se vjernici s vremenom pridružili u vršenju pokore, a kako u srednjem vijeku više nije bilo javnih pokornika, svi su se vjernici smatrali pokornicima pa su tako svi simbolički bili isključeni iz Euharistije, a ta odijeljenost je vidljivo bila prikazana ljubičastim platnom. Kao ostatak tih običaja zastirali su se križevi i slike ljubičastim platnom, a jedino je oltarni križ bio prekriven bijelim.

Nakon Drugog vatikanskog sabora nije se točno propisivala boja platna kojom se trebaju prekriti slike i križevi, ali se u izdanju Misala iz 2002. god. određuje da ono bude ljubičaste boje. Danas zastiranje križeva nije obveza, nego se može učiniti, i to ili u subotu nakon večernje svete mise ili prije svete mise 5. korizmene nedjelje. Tako zastrti križevi ostaju sve do završetka službe Muke Gospodnje na Veliki petak, a slike sve do početka Vazmenog bdjenja.

Uz nedjeljno evanđelje…

Isus želi pokazati pismoznancima i farizejima pravu sliku Boga. Oni su, polazeći od slijepog prianjanja uz zakon, smatrali kako je Bog oštar i grub sudac koji sankcionira bilo kakvo odstupanje od propisa. Propis (zakon) je postao izraz Božje volje u tolikoj mjeri da se Bog izgubio iz vida – odnos prema Bogu proizlazio je iz vršenja zakona, a ne iz aktivnog susreta sa samim Bogom. Bog nije takav. Promotrit ćemo to pod vidom prispodobe o milosrdnom ocu.

Očevo ponašanje prema oba sina je isto. On ih ljubi i želi da budu sretni. Sreća pak proizlazi iz susreta, iz boravka u očevu domu. Mlađi sin je otišao od kuće i shvatio da bez boravka u očevu domu ne može biti sretan, te da život i radnika u očevu domu biva blagoslovljen. Zato se vraća. Ne jer je bio gladan, već jer je razumio da bez oca i očevog doma i obitelji i zajedništva u ljubavi nema sreće. Stariji sin, koji je boravio doma, u biti nije bio dio tog doma. On prezire svojeg brata, ali prezire i oca. Predbacuje mu kako mu nikad nije ništa dao da se proveseli s prijateljima. Ne spominje nigdje da se proveseli s ocem ili da svi zajedno prirede gozbu, već nisi meni dao. Izgleda kao da i stariji sin ima istu želju kao i mlađi, da se odvoji od očevog doma, od njegovih odredbi i zahtjeva te da sam kroji svoj život.

Otac obojicu prihvaća i čeka. Slika je to Isusovog i našeg Oca, koji želi da svi mi budemo sretni. Kada i učinimo nešto loše, učinimo zlo, kad se odvojimo od Očevog doma, sagriješimo, budemo jadni i u bijedi – i tada nas Otac čeka. Potrebno se pokajati, priznati da smo pogriješili i vratiti se u Očev dom. Pogreška jest grijeh, a grijeh jest narušavanje odnosa prema Bogu ili ljepše rečeno – ranjavanje ljubavi prema Bogu. Put do Očeve kuće u tim trenucima vodi preko sv. Ispovjedi, gdje nas Otac radosno prihvaća u svoje zajedništvo. Zakon koji poznaje Otac jest ljubav, a ta ljubav zahtjeva da se čovjek u svemu što čini ravna prema Očevim zapovijedima – ljubiti Boga i bližnjega svoga. U hrvatskom jeziku riječ sreća vuče svoj korijen iz riječi susret. Kada susretnemo onoga tko nas prihvaća i voli, tada pronalazimo sreću. To je onaj govor s početka našeg promišljanja kako kod zajedničkog blagovanja imamo radost i međusobno prihvaćanje. To je slika našeg Boga. Otac koji nas poznaje i voli, unatoč našoj grešnosti. Nemojmo se stoga bojati kada nam je teško u životu ili kada nas svi odbace, jer Otac nas nikad neće odbaciti. Nemojmo nikad misliti da smo previše grešni te stoga ne zavrjeđujemo Božju ljubav. Ono što si mi teško priznamo jest da smo u biti svi mi često stariji sin, pa smatramo kako sve činimo dobro a ne želimo razumijete da trebamo Božju ljubav. Tek u razumijevanju da smo grešni i da nam je potrebno svakodnevno obraćenje i da je to jedini put da ostanemo u Očevoj kući, možemo pronaći sreću u ovoj dolini suza. A Gospodin nas uvijek čeka otvorenih ruku ako smo spremni prihvatiti život u Očevom domu.