1. čitanje: Dj 14,21b-27: Pripovjediše Crkvi što sve Bog učini po njima.
Psalam: Ps 145: Blagoslivljat ću dovijeka ime tvoje, Bože, kralju moj!
2. čitanje: Otk 21, 1 – 5a: Otrt će im Bog svaku suzu s očiju.
Evanđelje: Iv 13,31-35: Zapovijed vam novu dajem…

Od pamtivijeka je čovjek volio i voli sebe. Jer od početka svijeta ljubav postoji. Teško nam je, naime, zamisliti u kojem je trenutku započela ljubav među ljudskim bićima. To nije izum, pa čak ni otkriće: to je nešto svojstveno našim srcima od trenutka kada smo rođeni, i što se je zasigurno neprekidno u svojim oblicima, izrazima i manifestacijama razvijalo, baš kao što se razvija i samo čovječanstvo.

Današnji način ljubavi nije isti kao onaj od prije stotinu godina, niti je sličan onome prapovijesnih ljudi: međutim, taj osjećaj, koji vas navodi da osjećate emocionalnu privlačnost prema drugoj osobi ili skupini ljudi, nije ništa novo u panorami čovječanstva. Nitko nam nikada neće moći doći i reći: “Znate, otkrio sam nešto novo, što nitko do sada nije doživio: ljubav.” Smatrali bismo ga ludim, ili osobom koja je toliko zaljubljena da više ništa ne razumije i više ni ne zna što govori.

Na temelju toga želimo razumjeti što Isus misli pod “novim” kada nam u današnjem Evanđelju govori o ljubavi: “Dajem vam novu zapovijed: da ljubite jedni druge”. “Novo”? Ali što želite da ljubav opet ima? Oduvijek smo to živjeli, uvijek to doživljavamo, neprekidno… Ne čini nam se da možemo govoriti o nečem “novom”.

Međutim, ako zaronimo u vrlo kratak, ali dubok odlomak Evanđelja koji imamo pred sobom; ako prihvatimo riječi Knjige Otkrivenja, čiji odlomak u današnjem drugom čitanju završava riječima: “Evo, sve činim novo” (a pridjev “novo” pojavljuje se još najmanje tri puta u tekstu), tada shvaćamo da nam Gospodin doista želi reći nešto novo o ljubavi.

Odmah usmjeravamo pažnju na vrlo snažan detalj: Isus ne poziva, ne potiče svoje učenike da ljube jedni druge: on im to nameće, “zapovijeda” im. On to ne čini u smislu prisile, jer Isus nikoga ne prisiljava na bilo što: on jednostavno vidi ljubav kao nešto neizbježno, neku vrstu neupitnog poziva, zapovijed onih koji “mogu biti samo takvi”, kao što nam je zapovjeđeno da dišemo da bismo preživjeli, da jedemo da bismo živjeli. Ukratko: ne može se ne ljubiti ako se želimo prepoznati kao Isusovi učenici.

I to nije samo zapovijed, nešto neizbježno i nužno: to je nešto “osebujno”, to je ono što nas obilježava kao takve, što nas identificira kao kršćane. I to je također nešto revolucionarno: ljubav kao obilježje naše vjere u Isusa Krista. “Po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedni druge.”

A najšokantnija novost čiji je nositelj ljubav koju je Isus naviještao odnosi se upravo na kulturu ljubavi: Isusovi učenici pridonose stvaranju kulture ljubavi u onoj mjeri u kojoj ljube jedni druge “kao što je on ljubio”. To jest, kao što im je pokazao malo prije ovih riječi.

Juda je upravo napustio dvoranu Posljednje večere, uronjen u mračnu noć izdaje, ali Učitelj je također imao priliku učiniti posljednju gestu ljubavi, pranje nogu, gestu ljubavi par excellence, onu koja se temelji na poniznoj i dostupnoj službi svima, čak i onima koji će ga uskoro izdati, zanijekati, napustiti.

Kršćanska ljubav, dakle, ne tvrdi da vam govori koga morate ljubiti, kada ga morate ljubiti, koliko dugo ga morate ljubiti, gdje ga morate ljubiti, s kojim ga pravilima morate ljubiti ili pod kojim se uvjetom se to treba dogoditi: ona samo traži od nas da se stavimo u službu drugima, dobrim ili lošim, pravednim ili grešnicima, svecima ili izdajnicima kakvi oni – a mi s njima – mogu biti.

Ako želite ljubiti kao što je Isus ljubio nas, uzmite umivaonik i pregaču i operite noge svojoj braći, tko god oni bili. Tada, i samo tada, prepoznat ćete se kao njegovi učenici.

NAUČIO SAM

Naučio sam… da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam… da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam… da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam… kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam… da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam… da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam… da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam… da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam… da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam… kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam… što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.