1. čit: Sir 15, 15-20 – Ako hoćeš možeš držati zapovijedi.
Ps: 119: – BLAŽENI KOJI HODE PO ZAKONU GOSPODNJEM
2. čit: 1 Kor 2, 6-10 – Bog prije vjekova predodredi mudrost za slavu našu
Evanđelje: Mt 5, 20-37 – Rečeno je starima… a ja vam kažem

„Rečeno je starima… a ja vam kažem“ — u toj rečenici Isus ne ruši Zakon, nego mu otvara srce. On ne briše ono što je bilo, nego nas vodi dublje, ondje gdje se više ne pita samo što smijem, nego koga ljubim. Starima je rečeno da ne ubijaju; Isus gleda u korijen i kaže: pazi na srce koje ranjava riječima, pogledom, šutnjom. Rečeno je da se čuva red; Isus traži da se čuva čovjek.

Tako nas uči da vjera nije popis zabrana, nego put preobrazbe. On ne zadovoljava površinu našeg ponašanja, nego ulazi u nutrinu, u misli koje skrivamo i u osjećaje koje opravdavamo. Isus nas poziva da budemo više od pravednih — da budemo milosrdni. Više od poslušnih — da budemo slobodni u ljubavi.

Njegovo „a ja vam kažem“ zvuči kao tihi, ali odlučni poziv: ne ostani na minimumu, nego se usudi živjeti puninu. Jer Bog ne traži samo ruke koje ne čine zlo, nego srce koje zna ljubiti.

ZAŠTO MOLITI PRIJE I POSLIJE JELA?

U starom Izraelu kruh je bio ono što je jelo činilo jelom. Bez kruha jelo je bilo nepotpuno. Za većinu obitelji kruh je zaista činio najznačajniji dio svakoga jela. Jesti meso bila je rastrošnost. Stoga se uobičajene molitve u vrijeme jela u onim danima nazivalo „blagoslovom kruha”. Bio je to blagoslov koji je prirodnu pojavnost – hranjenje – pretvarao u sveti događaj.

Blagoslov kod stola starih Židova oblikovat će i katolički, budući da je duboko utjecao na misne molitve. Najranije kršćanske liturgije preuzele su taj tekst, više-manje nepromijenjen.

Blagoslovljen si, Gospodine, Bože, Kralju svemira. Ti hraniš cijeli svijet dobrotom, nježnom ljubavlju i milosrđem. Blagoslovljen si, Gospodine, koji hraniš svemir. Dat ćemo ti hvalu, Gospodine Bože naš…

Svako je jelo, stoga, bilo proslava Božjega stvorenja i providnosti. Po zajedničkim molitvama, svako je jelo bilo povezano s jelima predaka u povijesti: Abrahamovom ljubaznosti prema trojici posjetitelja s neba (Post 18, 1–8), kraljevskim stolom na gori Sionu (2 Sam 9, 13), stolom s kruhom i vinom koji je postavila mudrost (Izr 9, 1–5), gozbom ispunjenja u proroku Izaiji: „I Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena… Tad će vam pjesma biti kao u noćima blagdanskim” (Iz 25, 6; 30, 29).

Zazivanje Gospodina bilo je ujedno i prisjećanje na hram, gdje se na neprestane žrtve gledalo kao na „jela blagovana u Božjoj prisutnosti”.

Novi zavjet prikazuje Isusa kako sva ova jela živo dovodi do ispunjenja. Tumači Svetoga pisma naglašavaju da se drama Lukina evanđelja otkriva kroz deset prizora koji prikazuju jelo, a čiji je vrhunac Posljednja večera i euharistija u Emausu. Već smo vidjeli kako je ovo novozavjetno blagovanje ustanovilo zajednicu, ne samo između Božjih ljudi nego i između Boga i čovjeka. To je sad puno više od jela koje se odvija u Božjoj prisutnosti. To je sad jelo koje dijelimo sa samim Bogom – s Bogom koji je ujedno i sadržaj jela.

U doba milosti ovo je slika gozbe koju sveci poznaju na nebu. Kad se „pomolimo” prije (ili poslije) naših jela, mi pretvaramo naša domaća obiteljska jela – pa čak i jela koja jedemo sami – u „sakramente” Božje gozbe.

Molitva svakom blagovanju pridaje važnost i poštovanje koji bi mu inače mogli nedostajati. Možda su iz ovoga razloga apostoli, koji su bili Židovi, svečanost svetih jela teško mogli objasniti poganskim obraćenicima (1 Kor 11; Jd 12).

Ovo ne znači da će naša obiteljska jela ili jela s prijateljima biti ukočena, tužna ili nepotrebno službena. Ako išta, to bi ih trebalo učiniti radosnijima, budući da će nas svjesnost Božje prisutnosti sigurno potaknuti da volimo sve oko nas još više i još bolje. (Usto će nam vjerojatno pomoći i da jedemo umjerenije. ) Ponekad se javlja pitanje trebamo li moliti prije i poslije jela na javnim mjestima ili kad jedemo u društvu u kojem ima i nekršćana. Mišljenja sam da je to uvijek pametno, čak i ako se pomolimo tiho, čineći nerazmetljiv znak križa. Ova jednostavna gesta ponekad ima snažan utjecaj na promatrače, a ponekad je čak i naznačila početak preobraćenja ljudi koji su joj svjedočili. Ne smijemo podcijeniti snagu toga jednostavnoga, javnog svjedočanstva. Ponekad tiha gesta govori glasnije i rječitije nego tisuću riječi izgovorenih na uglu ulice. Ovo je posebno istina kad je riječ o gesti koja nam tako napadno skreće misli na euharistiju – i na svako jelo, u Starome i Novome zavjetu, koje pronalazi ispunjenje u euharistiji. Molitva prije i poslije jela može biti moćan prijenosnik milosti!

Za molitvu nije potrebno puno. Na raspolaganju nam je mnogo molitava kojima se možemo koristiti, a možemo čak izmisliti i neke naše. Najuobičajenija molitva prije jela glasi ovako:

„Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje darove što ćemo ih sada blagovati i podaj onima koji nemaju. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. ”

Najuobičajenija molitva poslije jela vrlo je slična:

„Zahvaljujemo ti, svemogući Bože, za sve dobro koje si nam po svojoj darežljivosti udijelio. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. ”

Prebirite u svome srcu:

Gospodine Bože naš, ti si Kruh koji se blaguje u nebu, Kruh koji daje život, Hrana koja zaista hrani cijeli svijet. Sišao si s neba na zemlju i svijetu si dao život; ti nas vodiš kroz ovo sadašnje postojanje i obećao si da ćemo nakon njega uživati još jedno. Blagoslovi, stoga, našu hranu i piće i daj da ih uživamo tako da ne sagriješimo. Daj da ih primimo sa zahvalnošću i da te slavimo zbog njih, jer si ti onaj koji nam podjeljuje sve dobre darove. Blagoslovljeno je i slavno tvoje ime, uvijek dostojno časti.

Nepoznati autor, rani grčki molitvenik