Ono što čovjeka uzvisuje nad sva druga bića na zemlji jest razum i slobodna volja ili naprosto sloboda. Sva druga bića na zemlji slijepo slušaju instinkt (prirodni nagon), a čovjek za svoj život, za sebe mora sam donjeti svoju odluku. Slobodan je i može birati. Može izabrati i sam protiv sebe. Svoju vlastitu ruku može podići na sebe i oduzeti si život. To znači da može doći u sukob sa samim sobom. Može činiti ono što sam želi, ali može činiti čak i ono što sam ne želi. Čovjek se može suprotstaviti i prirodnim i Božjim zakonima. Sloboda je najopasnije oružje koje čovjek drži u ruci. Neki unutarnji glas stalno govori čovjeku: “Ovo smiješ, ovo je dobro, a ono ne smiješ, ono je zlo”. To je glas savjesti, to je glas Božji u nama.  Taj glas nitko ne može do kraja utišati. Taj će glas, i onda kad ga duboko zakopaju ispod ruševine ljudskog nemorala, vikati: “To ne smiješ, to smiješ”. Glas savjesti uvijek će se moći čuti. Zato je svaki čovjek svjestan svoje odgovornosti. Svjestan je kad radi u skladu sa svojom savješću a zna i onda kad je svjestan da radi protiv svoje savjesti. Taj glas savjesti sudi čovjeku. Ako je postupio u skladu sa svojom savješću njegova ga savjest hvali i govori mu: “To si dobro učinio”. Ako pak radi protiv svoje savjesti, glas savjesti ga kori govoreći mu: “To nisi smio učinit, to je zlo”. Čovjek je dakle osuđen da se sam odlučuje, tj. da se služi svojom slobodom. A da čovjek često postupa i protiv svoje savjesti već je stari rimski pjesnik napisao: “Video meliora, proboque sed deteriora sequor” To znači: “Vidim  što je dobro i to potvrđujem da je dobro, a slijedim ono što je zlo, tj.  ipak činim ono što ne bi smio, što je zlo”. I sveti Pavao piše: “Osjećam dva zakona u sebi. Jedan koji me vuče dolje i drugi koji me vuče prema gore”.

    Ljudi su oduvijek osjećali moralni zakon u sebi koji je Bog usadio u ljudsku narav i on je tu u nama. Ali mi smo često u sukobu s njime.  Mnogi bi htjeli taj moralni zakon protjerati iz sebe – odobito danas – kad se govori o krizi morala. Mnogi slobodnjaci htjeli bi biti toliko slobodni da ne bi htjeli biti odgovorni za svoje djela pa kažu: “Moral je privatna stvar i neka ga drži tko hoće”. Mnogi čak zahtijevaju da javna sredstva, kao napr. radio i televizija podgrijavaju njihov nemoral. Gledali smo nedavno na TV emisji “Latinica” gdje neki traže i od Hrvatskog sabora da donese zakon po kojem bi se slobodno ubijala hrvatska nerođena djeca. Zar nisu ti gori od Srba koji su nemilice u prošlom domovinskom ratu ubijali i vojnike i civile, a ovi naši, tobože Hrvati, traže zakon po kojem bi slobodno ubijali i nevinu, hrvatsku nerođenu djecu?

    Što kaže Isus o slobodi i o moralnom zakonu, čitamo u današnjem Evanđelju. Isus Božjem zakonu daje svu težinu govoreći: “Nebo će i zemlja proći prije nego će ijedan potezić iz zakona nestati. Nisam došao ukinuti,nego usavršiti zakon Božji”. Kakav stav prema Božjem zakonu treba zauzeti? I to Isus objašnjava: “Ako te oko sablažnjava, tj. ako je oko krivac protivljenju Božjem Zakonu, iskopaj ga. Jer ti je bolje jednooku ući Kraljevstvo Nebesko, nego s oba dva oka otići u oganj vječni. Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je, jer ti je bolje s jednom rukom ući u Kraljevstvo Božje, nego s obje ruke otići u pakao.

    Kakav je naš stav prema Božjem zakonu? Je li je naš cilj konačna sreća u nebu ili nam je nešto drugo, zemaljski cilj našeg života?

     Sve što je Bog čovjeku dao: razum i slobodu, zakon Božji, savjest; sve mu je to Bog dao da ga dovede do konačnog spasenja. Uzmimo ono što nam Bog daje za naše dobro i čvrsto se toga držimo.  Amen.