1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Gospodin te predao u moje ruke.
Ps 103; MILOSRDAN JE I MILOSTIV GOSPODIN
1Kor 15,45-49-Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga.
Lk 6,27-38- Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.

Kako ljubiti neprijatelje

Nije li u našem svijetu već dovoljno teško imati a još teže ljubiti prijatelje, a neprijateljima ne uzvraćati istom mjerom i ne posezati za osvetom? Ne! Naš učitelj traži više, i izriče to imperativno, bez dvosmislenosti: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.”

Za Isusove učenike nema alternative mirotvorstvu i čovjekoljublju. U protivnom bi bili mjed što ječi, sol koja je obljutavila. No, okrenuti drugi obraz ne znači da smo pred nepravdama u ovom svijetu dužni sagnuti glavu, šutjeti u pasivnu stavu. Jedan nam je svijet u kojem sunce izlazi nad zlima i nad dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima.

Nema načina da se sakrijemo u svoj mali privatni svijet čekajući dolazak novoga vijeka.

Na nepravdu smo dužni uzvratiti svom snagom, ali bez osude, s ljubavlju: drugim obrazom, gornjom haljinom, miljom više. Ne zato što bi to bila vježba samokontrole i oslobađanja pozitivnih emocija niti preventivna zaštita od trećeg udarca, nego jer smo kao sol svijeta pozvani na sličnost s Ocem. Stvarajući prvoga čovjeka na svoju sliku, Bog je unaprijed stvarao nas, svoje miljenike koji će biti njegovi prema mjeri sličnosti s njegovim Sinom. U tomu leži prvi razlog neopozive zapovijedi ljubavi iz koje neprijatelji nisu izuzeti. Isus ga izriče moleći nas nježno: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”

Uz nedjeljno evanđelje…

Isusov poziv da ljubimo neprijatelje i da molimo za one koji nas progone zacijelo je jedan od najoporijih koje je izrekao. Bez daljnjeg, Isusov nauk silno je zahtjevan. Ljudski gledano, neostvariv. U njemu nam se doslovno samoga Boga stavlja za uzor. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!“ kazao je Bog Mojsiju (prvo čitanje). „Ne znate li? Hram ste Božji“, piše sv. Pavao. A hram Božji jest i treba biti svet. Ako ga tko upropašćuje, upropastit će njega Bog (!?), sasvim strogo upozorava Pavao (drugo čitanje). U istom je duhu Isusov poziv: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

U odnosu prema Bogu tako smo suočeni s prezahtjevnim pozivom na svetost i savršenstvo s jedne strane te sa svojim slabostima i ograničenjima s druge. Zbog toga čovjek lako padne u malodušje ili evanđelje ozbiljno ne shvaća te se miri s popustljivošću i kompromisima. Na kraju lako završi u nevjeri.

Biti svet kao Bog, savršen kao Otac nebeski, ljubiti neprijatelje, moliti za progonitelje…!? Kako uopće razumjeti ovakav Isusov govor?

Prije svega važno je imati pred očima svrhu ovog poziva. Zašto ljubiti neprijatelje i moliti za progonitelje? Zašto biti svet, savršen? Isus ističe da je to zato da budemo „sinovi svoga oca koji je na nebesima“. Podsjetimo se također, ovo je izrečeno u sklopu Govora na gori u kojem on naviješta blaženstvo života u kraljevstvu nebeskom, koje nam upravo po njemu dolazi. I zato cijeli taj govor, svaku njegovu pouku treba tako i shvaćati: u ozračju blizine kraljevstva nebeskog. Bez toga one gube svoj krajnji smisao i opravdanje. Čovjek je, prema tome, stvoren za nebesko zajedništvo s Bogom, za blaženstvo. Naš se život može pravo razumjeti samo u tom pogledu. Isus nam to zajedništvo omogućuje i nudi u vidu poziva. Sve što on govori, sve na što nas poziva i sve što čini za nas u konačnici je zato da nam pripravi mjesto u kući našeg nebeskog Oca i da nam pokaže put prema istoj. On nam ne želi nuditi nikakav polu-život, nikakvu polovičnu radost i sreću, ništa prolazno i nesavršeno, nego puninu radosti i života, savršenstvo. Ništa drugo nije vrijedno i dostojno čovjeka. Zapravo sve drugo bila bi teška prijevara i čovjek bi bio najtragičnije biće. Zato nas Isus poziva na put svetosti.

Put svetosti je put ljubavi; put savršene božanske ljubavi koju nam pokazuje Isus. To je ljubav križa, ljubav žrtve do kraja. Božja ljubav ne isključuje nikoga, pa ni neprijatelja. Inače, ne bi bila ljubav. Na takvu smo ljubav pozvani.

Ipak, pomisao na neprijatelje i progonitelje, vjerujem, u svima nama izaziva odbojnost i nevjericu. Kako ih onda ljubiti? Ljubav, prije svega, ne treba svoditi na osjećaje sviđanja, kao ni mržnju na osjećaje odbojnosti. Ljubav prema neprijatelju, nadalje, nipošto ne znači popustljivost ili naivnost prema njemu. Ona nas ne oslobađa obaveze da se štitimo od njegove zloće niti nas poziva da mu naivno i potpuno nerazborito dajemo povjerenje. Ljubav prema neprijatelju je stav u kojem računam s njegovim neprijateljstvom, ali ne dozvoljavam da on mene učini svojim neprijateljem. Ne dozvoljavam da me ”zarazi” mržnjom te ja odustanem od svog uvjerenja: da su ljubav i dobrota jači od zla i mržnje, da su one jedini pravi put posvećenja.

Mržnja čovjeka zarobljava iznutra. Vrti ga u vrtlogu zla. Ljubav ga oslobađa. Kad nas Bog poziva na ljubav, pa i prema neprijatelju, uvjeren sam kako to ne čini u prvom redu radi našeg neprijatelja, već radi nas samih, radi našeg oslobođenja i posvećenja. Je ljubav neprijatelja neće nužno učiniti prijateljem. Naprotiv, možda ga još više razbjesni. Zlo je jako netolerantno prema dobru. K tomu, ljudi se jako teško mijenjaju. Međutim, ljubeći neprijatelja ja sebe iznutra oslobađam. Dokazujem time i sebi i drugima da mi je Božja mudrost krajnji autoritet, Božja ljubav krajnja mjera, a Božja obećanja zalog i cilj. Ljubiti neprijatelja znači gledati na svoj i njegov život već sad iz obzora Božje vječnosti, koja će nastati kad ljubav potpuno pobijedi. Dosljedno tome, moliti za vlastite progonitelje, to znači razumjeti pravu snagu molitve, tj. nadići samoga sebe i ući u istinski odnos s Bogom.

Na kraju, tko zna? Ljubav je jača i od smrti. Možda upravo mog neprijatelja moj stav potakne na obraćenje.