1. čit: Dj 1, 12-14 – Bijahu jednodušno postojani u molitvi.
Ps: 27: VJERUJEM DA ĆU UŽIVATI DOBRA GOSPODNJA U ZEMLJI ŽIVIH.
2. čit: 1Pt 4, 13-16 – Ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.
Ev: Iv 17, 1-11a – Oče proslavi sina svoga.

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i progovori: »Oče, došao je čas: proslvi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da ­vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih ­meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.«

Razmišljanje uz 7. vazmenu nedjelju

Ivanov izvještaj o Posljednjoj večeri svakako je jedan od onih najuzvišenijih dijelova Svetog Pisma. On je svečan, prožet najdubljom biblijskom mudrošću, jezgrovit, jasan, zatim osoban i vrlo emotivan. Tu se Isus do kraja otvorio. Kao svojim prijateljima učenicima iznio je potpuno svoju intimu. Kroz dugi oproštajni govor tumačio im je svoje poslanje, uputio ih na ispravan odnos prema Bogu, poučio ih Pismima, pripremio ih za ono što slijedi: muka i smrt, ali i uskrsnuće.

Učenici su očito bili u isto vrijeme i zadivljeni ali i preneraženi onim čemu svjedoče. Vrhunac pak svega je njegova Velikosvećenička molitva. Ovu molitvu možemo promatrati kao prošireni oblik molitve Oče naš, one dakle molitve koju je Isus nas naučio moliti, ali kojom nas također poučava što je molitva i kako moliti.

Danas u svetoj misi čitamo prvi dio Isusove Velikosvećeničke molitve. Na kraju svog zemaljskog života, uoči presudnih događaja u kojima će svoje djelo otkupljenja provesti do kraja žrtvom života na križu, Isus razgovara sa svojim Ocem. On moli. Zajedništvo Oca i Sina je duboko. Potpuno. Otac je poslao Sina da navijesti život vječni, da objavi ime Božje ljudima. Sin u krajnjoj poslušnosti izvršava to poslanje, jer je ono put spasenja, put kojim Bog očituje nama svoju ljubav.

U ovoj molitvi sadržana je, dakle, srž Isusove poruke: život vječni. A život vječni sastoji se u upoznavanju njegova Oca kao jedinog istinskog Boga i njega, Isusa Krista, kao Sina koga je Otac poslao na svijet da se svijet po njemu spasi. To upoznavanje nije samo obično teoretsko znanje o Bogu. To je iskustveno upoznavanje Božjeg imena i svojevoljno ostajanje u njemu kao u izvoru i smislu života. Vječnost nije puko beskrajno trajanje vremena, već je to posjedovanje božanskog života, dapače punine života. To je bivstvovanje u Božjem imenu, u zajedništvu Oca i Sina.

Medicina i znanost danas pokušava naći način da produži ljudski život. Ali to ne znači nužno i kvalitetu života. Imati vječni život znači iskusiti ovdje i sada Božansku svetost života, njegov mir, njegovu radost i ljubav. Bit kršćanstva je spoznaja Boga kao Oca. Takvom se Bogu Isus u ovoj molitvi obraća. Takvog nam ga objavljuje i nudi. U Isusu upoznajemo savršenu Božju ljubav prema nama. Bog ne štedi ni svoga vlastitog Sina nego ga za nas predaje. On nas ljubi do kraja i bezuvjetno.

Isus nadalje moli za svoje učenike. Njima je predao svoju riječ. Spoznaja da je Isus Bog čini ih da više nisu od svijeta iako su u svijetu. Oni su potvrda da će njegova ‘stvar’ trajati. A ona će trajati ako oni ostanu u njegovu imenu, ako ostanu jedno. I zato moli. Želi i moli da njegovi učenici budu uronjeni u njihovo zajedništvo: zajedništvo Oca i Sina. I da ih Otac sačuva u svom imenu da budu jedno upravo kao što su on i Otac jedno. Sve to jednako moli i za one koji će kasnije doći, koji će na njihovu riječ povjerovati da je Isus poslan od Oca i da su oni jedno.

Isus želi da zajedništvo njega i Oca bude izvor života za sve njegove, za sve nas. Sve što je činio i što čini, posebno ono što neposredno iza ove molitve slijedi, jest zato da nam omogući zajedništvo s Ocem u kojem ćemo i mi naći međusobno zajedništvo. Samo onda kada smo s Ocem svatko od nas osobno i svi zajedno, onda naši međusobni odnosi imaju pravi temelj za jedinstvo.

Biti u svijetu ali ne biti od svijeta već od Boga – to znači posjedovati i svjedočiti bogatstvo Božjeg života iz kojeg potječemo. To nam je identitet i poslanje.