1. čitanje: Dj 7, 55-60: Savršena slika Kristova učenika
Psalam: Ps 97: GOSPODIN KRALJUJE, NAD SVOM ZEMLJOM
2. čitanje: Otk 22, 12-14. 16-17. 20: Dođi Gospodine Isuse.
Ev.: Iv 17,20-26: Oče, hoću da i oni budu sa mnom.

Bit današnje liturgije se sastoji u Isusovoj molitvi Ocu nebeskom za jedinstvo kršćana u vjeri i ljubavi tako da bi po njima svijet mogao uzvjerovati da je Krist od Boga obećani Spasitelj ljudi.

Nikad se u povijesti nije kao danas govorilo o jedinstvu, o dijalogu i uzajamnom poštivanju jedni drugih, a ipak nikad nije bilo toliko mržnje, klevetanja, svađa, nepravdi, ratova i sukoba kao što ih ima danas. To nam pokazuje da jedinstvo ljudskoga roda nije zbilja koja se može ostvariti nekom silom, nego je to dar ljubavi Božje koji treba izmoliti od Boga i zauzetost ljudi dobre volje koji to ostvaruju polagano i to preko neophodnog uzajamnog poštovanja.

Evanđelje nam predlaže uzor savršenog jedinstva: kao što su Otac u Sinu i Sin u Ocu jedno, tako i mi svi moramo nastojati živjeti u uzajamnom priopćavanju svojih nutarnjih i vanjskih bogatstava. Sv. Stjepan, prvomučenik, o čijoj smrti nas danas izvješćuju Djela apostolska, u tome je savršena slika Kristova učenika. Po uzoru na svoga Učitelja i Spasitelja i on je pretrpio progonstvo, svoj život dao za spasenje ljudi, stavljajući ga u ruke Gospodina Isusa i moleći se za oproštenje svojim razbojnicima. Stjepanovi protivnici, kojima nevjera nije dala da vide što je vidio on: »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu« (DJ 7,55), nisu naravski mogli slušati ono što im je on govorio o svojem viđenju i začepiše uši. Kao da se zaslijepljenim očima može nijekati istinitost Božjega svjetla i začepljenim ušima istinitost njegovih riječi. I tako upotrijebiše svijetu dobro poznato sredstvo za gušenje Božje istine. Koliko su puta ljudi usmenom i pismenom poplavom svojih riječi nastojali nadglasati one koji su im naviještali Božje istine. A budući da istina prije ili kasnije pobjedi svaku laž ili zabludu, takvi ljudi ako ustraju u svojoj zaslijepljenosti sposobni su i na stvarno nedjelo. Tako su učinili sa Stjepanom kad su ga izgurali izvan grada i kamenovali. Ubivši Stjepanu tijelo nisu mu mogli više ništa škoditi, ali su mimo svoje opake volje i namjere učinili nešto dobro. Vidjevši da mu je umrijeti, Stjepan se popeo na sam vrhunac požrtvovnosti i ne samo da je dragovoljno predao svoj duh Gospodinu Isusu nego je također poput njega molio za svoje mučitelje. Bog svojih ne ostavlja i u pomoć im dolazi u najtežem času života. Mladi đakon Stjepan odvažno je svjedočio za Kristovo uskrsnuće, a sada je to svjedočanstvo potvrdio i svojom smrću. Pravo je stoga bilo da još na zemlji ugleda na otvorenim nebesima živa i proslavljena Onoga za kojega ide u smrt. Sve može podnijeti pa i kamenovanje za Onoga koji ga čeka u slavi. To Stjepanovo viđenje stvarno podudara s činjenicom da je Gospodin Isus uistinu uzašao na nebo i sjedi zdesna Ocu. I apostoli kada prime Duha Svetoga, onda će i oni poput Stjepana često upirati pogled u nebo kamo su na svoje oči vidjeli da je otišao njihov Učitelj i Gospodin Isus Krist. Osobito će to činiti kada budu zbog Isusa trpjeli kao što je i Stjepan bio utješen i ojačan tim viđenjem kad su na njega stali bjesniti Kristovi protivnici i spremati se da ga kamenuju.

Čeznuće za Gospodinom koji je uzašao na nebo najljepše izražava divan i ujedno dirljiv završetak zadnje novozavjetne knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola. Zato Crkva sada kada je proslavila odlazak svoga Zaručnika u nebo, govori vjernicima o veličanstvu Onoga koga očekuju i o blaženstvu onoga što njih očekuje kad Gospodin dođe po njih. Utješne su, ali ujedno i strašne riječi Kristove kojima naviješta da će svakome naplatiti kako je tko zaslužio. »Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom je: naplatit ću svakome prema djelu njegovu!« (Otk 22,12) Mi nestrpljivo čekamo Kristov povratak, svjesni da jedino Gospodin Isus može svijetu darovati zoru mira i jedinstva. Na nama je da ostvarujemo to savršeno jedinstvo. Ako to jedinstvo postane stvarnost i našega života, onda će i svijet svojim očima moći vidjeti i osjetiti ljubav Božju i to će za njega biti putokaz prave vjerodostojnosti Kristova poslanja. Zato Isus i moli Oca za naše dvostruko sjedinjenje koje se ustvari stapa u jedno: da si budemo jedno među sobom i jedno s Ocem i Sinom. Naša će međusobna ljubav najviše poticati svijet da ljudi upoznaju Krista i u nj vjeruju. Ništa svijetu, koji je sam po sebi razdijeljen sa svih svojih stanovišta, ne imponira i ništa ga ne uvjerava kao jedinstvo onih koji su okupljeni u Kristu.

Preuzeto sa stranice: https://gospa-lurdska.hr/