Kad čovjek prođe pokraj ljudskog groba, obuzimaju ga neke crne misli. Grob je ono neizbježno što nas očekuje. Bili mi ovo ili ono u životu, radili mi ovo ili ono, zadnji će nam posao biti napuniti jedan grob. Ne ćemo moći to izbjeći, morat ćemo ga napuniti svojim vlastitim tijelom. No, danas slušamo riječi koje već preko dvije tisuće godina bruje svijetom. To su riječi svjedoka koji su vidjeli prazan grob i to samo tri dana poslije stravične smrti na križu. Bio je to dobro čuvani grob. Čuvale su ga rimske straže ali se rano ujutro ispraznio. Pred tri dana prije bio je zatvoren i zapečaćen. Ne samo to – piše apostol Petar: „Njega Bog uskrisi i dade mu da se pokaže nama svjedocima od Boga predodređenima jer mi smo s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“. Bio je to grob Isusa iz Nazareta – grob onoga koji je unaprijed prorekao svoje uskrsnuće, ne samo pred svojim učenicima nego i pred svojim neprijateljima. Nije mu to nitko vjerovao, čak niti njegovi učenici. Povjerovati da će netko grob otvoriti i izprazniti, tko bi to mogao povjerovati? Tko bi mogao biti jači od smrti? Bio je to i danas jest Isus iz Nazareta. Prvi je od svih stvorova pobjednik nad smrću. Sve te riječi čitamo danas iz Sv. Pisma koje je staro toliko kao i ovaj događaj. Nije to knjiga bajki! Ne! To je istinito svjedočanstvo koje su napisali svjedoci. Nisu to pisali zato da bi nekoga prevarili, nego su za tu istinu umrli kao mučenici ne štedeći ni svoga vlastitog života. O Isusovom uskrsnuću napisano je više nego za ikoju drugu stvar na svijetu. Piše se još i danas i danas se još i sumnja i svjedoči. No, jedno nam ostaje: tko uzvjeruje, vidjet će i doživjet će uskrsnuće. Tko ustraje u toj vjeri sam će se na sebi osvjedočiti a tko ne uzvjeruje osramotit će se na dan uskrsnuća kad bude gledao slavno uskrsnule, a sebe u sramoti vječne smrti.