Križ je imao neprijatelje već onog dana kad je Krist na njemu umro. Borili su se protiv križa svi mogući vladari i silnici počevši od rimskih careva pa do naših dana. No, križ je kroz ovu dugu povijest, od preko dvadeset stoljeća, bio samo predznak uskrsnuća. Tri dana prije svog slavnog uskrsnuća nosio ga je sam Utjelovljeni Sin Božji Isus Krist da bi na njemu umro stravičnom smrću. Odonda do danas, milijuni Isusovih vjernika spremno primaju svoj križ na ramena i nose do groba bez ikakvog straha jer čvrsto vjeruju da je križ i grob samo čas pred slavnim uskrsnućem. Isusovi vjernici stavljaju križ ponad svojih grobova jer što bi bio ljudski život na zemlji da izbrišemo nadu u uskrsnuće i slavni i vječni život iza uskrsnuća? Ljudski bi život bio bespomoćno beznađe. Ljudski bi život bio najveća prijevara. Takav bi život bio nešto najstrašnijega što bi čovjeka moglo zadesiti. Zamislite; sve vaše misli, sve vaše želje, sve vaše riječi, sva vaša planiranja, sve vaše znanje, sve vaše imanje, sav vaš trud – pa zar bi to bilo moguće da sve to netragom padne u zaborav ništavila? Mi, kršćanski vjernici, odbacujemo ovakvo očajničko i crno razmišljanje. Naša nam vjera otvara neslućene nade. Ona nam jamči da će svaka naša dobra misao, svaka plemenita želja, svaka prava riječ i svako dobro djelo ostati – neće nestati nego će biti nagrađeno uskrsnućem i radosnim vječnim životom. Da će se to doista tako dogoditi mi i danas to slavimo i ispovijedamo. Radujemo se danu kad je naš Spasitelj i Otkupitelj slavno uskrsnuo. Radujemo se zato što je svojom mukom, smrću i uskrsnućem nama zagarantirao slavu našeg slavnog uskrsnuća. Danas možemo doista biti radosni jer je naša nada u sretni i vječni život osvježena današnjim blagdanom.

Poštovane sestre i braćo, dragi vjernici!

Uskrs je. Najvažniji od svih dana u godini, Dan što ga učini Gospodin. S radošću vas pozivam riječima Posljednice: SVETOJ ŽRTVI USKRSNICI – DAJTE SLAVU KRŠTENICI. Da, svi mi kršteni, danas smo pozvani posebnu hvalu i slavu iskazati Uskrslom Spasitelju. Sva naša korizmena priprava, osobito Sveto trodnevlje četvrtka, petka i noćašnjega slavlja Uskrsnuća, danas na Dan Gospodnji očituju se na poseban način. Nedjelja je, ili Dan Gospodnji, Kristov dan. Dan kad je Isus u zoru uskrsnuo i kad se počeo javljati svojima. A Evanđelje ističe da im se javio kada su se bili skupili, na sam dan uskrsnuća, i tako opet osmi dan. Otada je nedjelja dan kad se kršćani sastaju, kada Gospodin dolazi k njima. Danas smo pozvani posvijestiti ono što nas kao kršćane najviše obilježuje. Crkva je, naime, zajednica vjernika koja druguje i živi s Kristom, sada živim i uskrslim, koji nas sada ljubi također svojom čovječjom ljubavlju i koji nas okuplja oko sebe. On ima ključeve života i smrti. Na ovom euharistijskom, zahvalnom, sastanku on ponavlja svoju riječ po svome Duhu. Ako se toj Riječi otvorimo, dogodit će nam se kao učenicima na putu za Emaus da će nam “srce gorjeti” od radosti. Jer to je ipak pismo Božje ljubavi. A pogotovo, kad nam u pričesti sama sebe daje kao hranu. Nitko na svijetu, nikakav filozof ili učitelj to nije ostvario, svi su oni mrtvi. Samo Krist to ostvaruje, jer je uskrsnuo i jer je živ. Grob je ostao prazan, u što su se uvjerili i njegovi učenici. Od ove vjere, od ove svijesti o susretu zajednice s uskrslim Kristom, treba započeti sva naša crkvena obnova. Što drugo poželjeti danas nego da kao kršćani više vrednujemo upravo nedjelju ili Dan Gospodnji, dan Kristova uskrsnuća.

Stoga, dopustite mi, cijenjeni župljani, da upravo danas reknem: koliko kršćanin svoju vjeru u Krista uskrsloga uzima ozbiljno, to pokazuje pored ostaloga i time što redovno sudjeluje na nedjeljnoj misi. Jer to je toliko važan događaj da se može reći da je on određeno mjerilo našega vjeronauka i kršćanskog svjedočenja. Zapitajmo se danas ozbiljno o tome. Ponajprije to su pozvani učiniti roditelji. Što danas reći onim kršćanima koji su izgubili svijest nedjelje i sve im je drugo važnije nego misa, susret s Kristom i braćom uvjeri? Dakako, naša djeca i mladi skoro redovito slijede takve primjere i nema ih na misi. Čemu onda svečana slavlja prvih pričesti i krizmi, ako zapustimo ovaj temeljni susret, bez kojega nema kršćanskoga života?

Stoga se nadam da ćete shvatiti zašto inzistiramo da djeca prije slavlja sakramenata redovito sudjeluju na nedjeljnoj misi. Zašto to netko shvaća kao opterećenje? Pa to je za kršćanina radost, jer dolazi na “izvor života”, Kristu koji nam govori, hrabri nas, odgaja i vodi u pravi život. A, sa druge strane, kao da nas nije briga na kojim se drugim, čak i pogubnim izvorima, napajaju naša djeca i mladi, pa i mi sami. U isto vrijeme vjeru pretvaramo u prazni običaj. Prijateljsku riječ želim uputiti i starijima da su i oni pozvani dati primjer svojim sinovima i kćerima i svojoj unučadi također po redovitom sudjelovanju na svetim misama. Neka naša odluka danas bude da “živimo u novosti života”, odbacujući – kako nam kaže Apostol stari kvasac ‘zloće i pakosti’ kako bismo svetkovali i živjeli u ‘čistoći i istini’, koju samo Uskrsli može dati.

Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan. Amen! Aleluja!