Čitanja: Pnz 4,1.5-9; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Mt 5,17-19

Korizma ima jednu posebnu svrhu. Prvo; da mi sami okrenemo svoje duhovne oči i pogledamo svoju nutrinu, da otkrijemo svoje misli, želje, naše namjere, naše planove i naša nastojanja. Po tome ćemo sami moći dati ocjenu svoga vlastitog života., svoje moralne i vjerske kvalifikacije. Nemojmo zaboraviti da to Bog vidi i to ne možemo pred Božjim očima sakriti. Oči kojima ćemo moći pogledati svoju nutrinu su duhovne oči – oči vjere, milost Kristova kojom možemo prodrijeti kroz svoju nutrinu, kroz zlo i dobro koje smo činili. Moramo moći vidjeti svoje grijehe, svoju dušu u kakvom je stanju. Mnogi, nažalost, to ne vide jer su duhovni slijepci. Možda smo i mi slijepi kod zdravih tjelesnih očiju? Sigurno nam je potreban susret s Isusom. On jedini i može i hoće otvoriti naše duhovne oči.

Čitamo u Evanđelju. Isus se susreće s jednim slijepcem. Slijep se bio rodio. Nikada nije vidio kako izgleda svijet oko njega. Tog su slijepca promatrali ljudi pa i sami Isusovi učenici i mislili su u sebi da je nečiji grijeh kriv za njegovu sljepoću. Čak su to pitali Isusa: “Tko je kriv da se ovaj slijep rodio? Da li on ili njegovi roditelji”? Isus im jednostavno odgovara: “Niti on niti njegovi roditelji, nego je njegova sljepoća zato da se očituju Božja djela”. Isus mu je najprije otvorio duhovne oči da povjeruje u Sina Božjega a onda mu otvara i tjelesne oči da i tjelesnim očima vidi onoga koga je vjerom upoznao. Samo jedno pitanje mu Isus postavlja: “Vjeruješ li u Sina Božjega?” On se baca na koljena i spremno odgovara: “Vjerujem, Gospodine”.

Što nama duhovnim slijepcima preostaje? Da se pomirimo svojom sljepoćom, pa da ne vidimo kakvi smo iznutra u našoj vlastitoj duši ili da se bacimo na koljena pred Isusa i iz dna duše, punom vjerom ga zamolimo : “Gospodine, daj da progledamo”! Daj nam jasni vid kad promatramo sebe – ne izvana jer to svaki čovjek vidi. To vide na nama i drugi ljudi. Daj nam otvorene duhovne oči da se pogledamo iznutra.

Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo katolička je svetkovina u spomen na događaj, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji, da će začeti Isusa po Duhu Svetom. Slavi se 9 mjeseci prije Božića, 25. ožujka. Riječ ”blagovijest” je staroslavenskog porijekla i znači dobra, lijepa vijest, a sadržaj svetkovine evanđeoski događaj kada Božji glasnik, anđeo Gabrijel, naviješta Mariji, odabranje da bude Majka Isusa, Sina Božjega. To je čas utjelovljenja, začeća Isusova pod srcem Marijinim. Marija je toga dana začela, a Isus je začet – tako se ova svetkovina odnosi na oboje, pa otuda i dva naziva – Navještenje Gospodinovo (mislimo na Krista) ili Blagovijest (mislimo na Mariju).

Prema Bibliji, arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome. Dogodilo se to u Nazaretu, u vrijeme kada je Marija bila zaručena s Josipom, ali još nisu zajedno živjeli. Arkanđeo joj se na početku obratio riječima: ‘Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom’ (Lk 1, 28), što je postalo početak molitve “Zdravo Marijo”. Marija je prihvatila Božji naum riječima: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!’ (Lk 1,38) Arkanđeo je tada otišao. Sadržaj svetkovine posebno je utkan u redovitu kršćansku molitvenu praksu: vjernici je spominju tri puta dnevno, kad na glas zvona – ujutro, u podne i navečer – izriču molitvu koja se, prema početnim riječima, zove ”Anđeo Gospodnji”. To je razlog da se sa svih crkvenih zvonika tri puta dnevno oglasi zvono koje vjernike podsjeća i poziva na molitvu. Nastavi čitati Navještenje Gospodinovo – Blagovijest →

Čitanja: Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. Kad tijelo žeđa za vodom, isto je kao da reknemo da tijelo žeđa za životom.

Ljudsko srce je suha i žedna pustinja koja ne vapi samo za materijalnom vodom nego i za Bogom, duhovnom vodom.

Naš poznati pjesnik Preradović pjeva u svojoj pjesmi: “Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije”. Lijepo pjesma kaže: Ljudsko srce je uvijek žedno, nikad se nijednom žeđu ne može utažiti. Željno je kruha, pića, istine, pravde, pažnje, dostojanstva, unutarnjeg mira, žedno je prave sreće. Kakvom vodom će ljudsko srce utažiti žeđ? Nisu to užici. Kaže poslovica: Krpaj srce užicima pa će ti na srcu nastajati još veće rupe. Jedino što može utažirti i ispuniti ljudsko srce je “voda živa” koja izlazi iz Isusa Krist, izvora pravoga života.

Zato je Sv. Augustun napisao: “Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože”. Čovjek kršćanin, čovjek vjernik u najtežim će časovima svoga života tražiti i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire “živa voda”, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni. Isus nam je dao hranu i piće u svetoj Pričesti, a Samarijanki je podario “vode žive” i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka, a nama svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život.

Žeđ! Žeđamo za vodom, za nečijom blizinom, za pravdom i mirom. Sve naše žeđi samo su uski potoci koji utječu u najdublju rijeku naše žeđi – žeđ za Bogom. Kroz cijelu Bibliju proteže se govor o žeđi. U tekstu o susretu na zdencu, sâm Krist žeđa i traži piti od Samarijanke. Podne je, susret između Samarijanke i Isusa događa se po najvećoj žegi. Žena prihvaća razgovor s njim o sasvim običnim stvarima, o vodi koju je došla zagrabiti, da bi prešli na razgovor o „vodi života“. Isus joj pokazuje da mu je poznat njezin grešan život i da ju unatoč tomu što je žena, grešnica, pripadnica Židovima neprijateljskog naroda – Samarijanka – drži kćeri Jahvinom koja u sebi nosi njegovu sliku. Evanđelje nam postepeno otkriva tko je taj Isus koji govori sa ženom. Žena se u početku čudi, smatra ga prorokom, možda i većim od praoca Jakova, a vrhunac dolazi kada ga ne samo ona, nego i drugi pripadnici njezina naroda priznaju Spasiteljem svijeta. Evanđelist nam prikazuje kako poruka spasenja od izabranog naroda poprima dimenziju univerzalnosti kojom se „voda života“ nudi svim ljudima, cijelom čovječanstvu. Nastavi čitati Isus i Samarijanka →

Čitanja: Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11

Čitamo u današnjem prvom čitanju kako đavao, neprijatelj Boga i ljudi, vara prve ljude i nagovara ih da učine nešto što je protiv Božje zapovijedi, a u sv. Evanđelju čitamo da ni sam Isus, Sin Božji, nije bio izuzet napastima i napasniku. No, Isus nije napast prihvatio, nego je svaku napast radikalno odbio. Sama napast još nije grijeh. Nju ne možemo istjerati iz sebe, ona je uvijek tu u nama, ali možemo odbiti njihovu ponudu i svakoj napasti možemo reći : “NE”! Tako je učinio Isus.

Prva napast u nama je želja našega tijela da uživa. Zato to i zovemo želja za tjelesnim nasladama ili jednim imenom – užitkom. Ako čovjek prihvati ove ponude postaje čisti rob užitaka. Za njega ne postoji nikakva druga vrijednost, nego samo užitak. Druga napast u čovjeku je želja za slavom, vlašću i čašću. Po toj napasti čovjek se želi postaviti nad druge ljude da njima gospodari kao da su drugi ništa a on jedini nešto. Treća je napast u nama želja za imetkom, za svim onim što se vidi. Zato se ta napast zove “požuda očiju”. Toj napasti, nažalost, robuje najveća većina ljudi. Materijalno bogatstvo je postalo bog u našem društvu. Zbog bogatstva se vode ratovi, razbojstva, krađe, prijevare svake vrste. Što sve nisu ljudi kadri učiniti samo da se domognu bogatstva. Nikad im nije dosta. Ta je požuda nezasitna, slijepa i ne vidi da drugi gladuju zbog njihova bogatstva.

Počela je Korizma, vrijeme u kojem se kršćani po primjeru Isusa Krista povlače od buke ovoga svijeta, suprotstavljaju se napastima trapeći svoje tijelo postom i molitvom. Odricanjem vježbaju svoju volju da u svim napastima uzmognu slijediti Isusa i napastima reći: “NE”. Zato ovo korizmeno vrijeme uzmimo kao školu u kojoj se neprekidno učimo kršćanskom vladanju i životu.

preč. Vjekoslav Gabud

Pustinjaci, ti Božji velikani koji su cijeli život provodili u samoći i molitvi, znali su mjesecima i godinama razmišljati i moliti služeći se samo jednom rečenicom, pa čak i jednom riječju iz Svetoga pisma. Čini nam se da u današnjem evanđelju nalazimo jednu takvu rečenicu: “Ne živi čovjek smo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”

Rekao bih da je u ovoj rečenici sažet cjelokupan smisao ljudskog življenja. Najbolje ćemo to vidjeti gledajući u dvije krajnosti koje iz ove Isusove rečenice mogu proizaći. U povijesti je Crkve bilo i duhovnih pokreta i nekih duhovnih osoba koji su smatrali da valja prezirati sve zemaljsko, jer, eto, ne živi čovjek o kruhu, nego o Božjoj riječi. Čak se u jednoj molitvi molilo Boga da nam pomogne prezirati zemaljsko, a za nebeskim težiti. Neki su heretici, dakle, krivovjerci išli i dalje: smatrali su da je sve materijalno od zloga duha, a da je od Boga samo ono što je duhovno. Međutim, Isus veli da čovjek ne živi samo o kruhu. To znači da živi također i o kruhu. Zar ne da je Isus i jeo i pio i na svadbu išao?

Danas, izgleda, da je manja opasnost od krivih mišljenja da bi ljudi prezirali zemaljsko. Upravo suprotno. Druga je krajnost, dakle, da čovjek – izgleda osobito danas – živi tako kao da čovjek treba živjeti samo o kruhu. Onda zbog kruha, to jest zbog zemaljskih probitaka kao što su bogatstvo, uspjeh i slava, zaborave na ono duhovno: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Što onda? Nastavi čitati Ne živi čovjek samo o kruhu →

Čitanja: Lev 19,1-2.17-18; Ps 103; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48

Isus se pojavljuje u ovome svijetu kao Spasitelj i Obnovitelj. Isusova zadaća je obnova staroga i zlog svijeta. Njegovo propovijedanje je poziv svima nama na obnovu ovoga svijeta, preobražaj ovoga svijeta u novi Božji svijet u novo Božje kraljevstvo. Za novi svijet Isus postavlja novu logiku, nove tračnice. Ta logika nije nikla u iskvarenoj i oslabljenoj ljudskoj naravi, nego je to Božja logika. Tu logiku je za nas postavio Isus kad nam je rekao: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski”. Bog je savršen, budite i vi takovi, to je nova logika koja vrijedi među sinovima Božjim i u Kraljevstvu Božjem. “Udari li te tko po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Ako se netko parniči s tobom za tvoju gornju haljinu, podaj mu i donju. Ako te prisili jednu milju da ideš s njime, idi i dvije. Ako od tebe netko zaište, daj mu. Ako bi želio zajam od tebe, ne okreći se od njega. Ljubi neprijatelje i molio za progonitelje”. Ni Otac vaš nebeski ne pravi razlike između dobrih i zlih.

Daje kišu pravednicima i nepravednicima, daje sunce i dobrima i zlima. Otac naš nebeski postupa baš tako kako je rekao Isus: On daje, on oprašta, ne mrzi, ne zavidi. Zato oni koji žele prihvatiti Kraljevstvo Božje, postati sinovi Božji, postati sinovi svjetla idu za svojim Ocem nebeskim, čine djela Božja, vladaju se po Božjoj logici. Nastavi čitati Božja logika →

Čitanja: Sir 15,15-20; Ps 119; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

Neki unutarnji glas stalno govori čovjeku: “Ovo smiješ, ovo je dobro, a ono ne smiješ, ono je zlo”. To je glas savjesti, to je glas Božji u nama. Taj glas nitko ne može do kraja utišati. Taj će glas, i onda kad ga duboko zakopaju ispod ruševine ljudskog nemorala, vikati. Glas savjesti uvijek će se moći čuti. Zato je svaki čovjek svjestan svoje odgovornosti. Svjestan je kad radi u skladu sa svojom savješću a zna i onda kad je svjestan da radi protiv svoje savjesti. Taj glas savjesti sudi čovjeku. Ako je postupio u skladu sa svojom savješću njegova ga savjest hvali i govori mu: “To si dobro učinio”. Ako pak radi protiv svoje savjesti, glas savjesti ga kori govoreći mu: “To nisi smio učinit, to je zlo”. Čovjek je dakle osuđen da se sam odlučuje, tj. da se služi svojom slobodom. A čovjek često postupa protiv svoje savjesti. I sveti Pavao piše: “Osjećam dva zakona u sebi. Jedan koji me vuče dolje i drugi koji me vuče prema gore”. Što kaže Isus o slobodi i o moralnom zakonu, čitamo u današnjem Evanđelju. Isus Božjem zakonu daje svu težinu govoreći: “Nebo će i zemlja proći prije nego će ijedan potezić iz zakona nestati. Nisam došao ukinuti, nego usavršiti zakon Božji”.

Kakav stav prema Božjem zakonu treba zauzeti? I to Isus objašnjava: “Ako te oko sablažnjava, tj. ako je oko krivac protivljenju Božjem Zakonu, iskopaj ga. Jer ti je bolje jednooku ući Kraljevstvo Nebesko, nego s oba dva oka otići u oganj vječni. Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je, jer ti je bolje s jednom rukom ući u Kraljevstvo Božje, nego s obje ruke otići u pakao. Kakav je naš stav prema Božjem zakonu? Je li je naš cilj konačna sreća u nebu ili nam je nešto drugo, zemaljski cilj našeg života?

Sve što je Bog čovjeku dao: razum i slobodu, zakon Božji, savjest; sve mu je to Bog dao da ga dovede do konačnog spasenja. Uzmimo ono što nam Bog daje za naše dobro i čvrsto se toga držimo.

Sablazan je grješan događaj – djelovanje, propust, govor (»ali ne i misao, jer mora biti nešto izvana zamjetljivo«), piše Lilia Sebastiani u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, tumačeći da je taj događaj »drugima grješna prigoda ili općenito na duhovnu štetu«. »To može ovisiti o samoj naravi čina, ali i o položaju onoga koji sablažnjava.« Na primjer, ako onaj koji sablažnjava ima neku vodstvenu ulogu, ako ima moralni ili institucionalni autoritet, ili o onima koji trpe posljedice sablažnjiva čina (podređeni, učenici, psihički i emotivno slabe osobe…), a mogli bismo dodati: baš oni o kojima govori Isus u evanđelju koje ste naveli.

Moralni teolozi uobičajeno razlikuju aktivnu i pasivnu sablazan. Pasivna se naziva i primljenom sablazni, a ipak se samo za aktivnu sablazan smatra da je »sablazan u pravom smislu«, piše Lilia Sebastiani i tumači da se aktivna sablazan uobičajeno dijeli na »izravnu« i »neizravnu«, pa dodaje: »Izravna je ona u kojoj je sablazan povezana sa samom naravi izvršena čina i vrijedi u svim slučajevima u kojima se počini grijeh koji uključuje suradnju drugoga. Očito najteži oblik sablazni imamo onda kad je nakana upravo prouzročiti grijeh i duhovnu propast drugoga; ipak, redovito je nakana neki u sebi grješan čin. Neizravnu sablazan imamo kad grješni čin po sebi ne uključuje grijeh drugoga, ali je izvršen znajući da će vrlo vjerojatno kod drugih prouzrokovati grijeh.«

Tijekom vremena došlo je i do pomaka u razumijevanju sablazni. Drugim vatikanskim koncilom službeno je prihvaćeno važno i proročko proširivanje pojma sablazni. Tako se i nesklad između vjere i života u mnogih kršćana smatra sablažnju jer jedno govore i ispovijedaju, a drugo rade, piše u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«: »Kod mnogih taj raskorak između vjere koju ispovijedaju i svagdašnjega života valja ubrojiti među teže zablude našega vremena. Tu su sablazan već u Starom zavjetu proroci žestoko napadali, a u Novom je zavjetu još mnogo više sam Isus

Krist zaprijetio teškim kaznama. Neka se, dakle, lažno ne suprotstavljaju stručne i društvene djelatnosti, s jedne, i religiozni život, s druge strane. Kršćanin koji zanemaruje svoje dužnosti prema bližnjemu, štoviše, i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje« (GS 43).

U Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2282), koji govoreći o poštovanju dostojanstva osobe, ističe: »Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost: može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: ‘Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi mu bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži« (KKC 2285).

Čitanja: Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

U naše vrijeme dva su suprotna gledanja na budućnost svijeta. Neki našu civilizaciju zovu- civilizacija smrti. Znanstvenim metodama nastoje pokazati da naposlijetku ovoj zemlji prijeti smrt. Ti spominju ozonske rupe u atmosferi, različita opasna zračenja, mnoštvo neizlječivih bolesti u svijetu kao početak smrti. Zato je i zovu civilizacija smrti. Drugi su pak optimisti koji našu civilizaciju zovu civilizacijom života. Otvaraju se nečuvene mogućnosti, dostignuća ljudskog uma i srca, znanosti kao svemogućnosti kojom sva zla u svijetu mogu pobijediti kao što su siromaštvo, svemirske nedaće, bolesti kojoj se suprotstavlja napredna medicina. Ovim se mogućnostima hoće poboljšati sve strane ljudskog života od ekonomije do ekologije. Je li je naša budućnost svjetla ili tamna, je li našoj sadašnjosti bolje pristaje crno i pesimistično gledanje ili optimističko svjetlo gledanje; nije to baš lako odrediti. Jedno je sigurno. Isus izrijekom svojim učenicima, a i nama danas, daje jednu osobito važnu ulogu u svakom vremenu i u svakoj pa i našoj današnjoj civilizaciji. To je vrlo važna moralna zadaća zbog toga što indirektno utječe na sadašnjost i budućnost ljudskog roda. Ta moralna uloga jest u tome da usmjerimo ljudski duh prema dobru. Ta uloga jest u tome da odgojimo ljudsko srce da ne poželi zlo, nego da teži za dobrim. Nije naša vjernička uloga u svijetu da podižemo revolucije u borbi protiv zla. Nismo mi političari. Naša je uloga stajati kao čvrsti moralni stup, zapažen u ovom svijetu kao “grad na gori”. Naša je uloga biti dobar “začin” ovom svijetu koji čuva svijet od pokvarenosti i daje dobar okus ovome svijetu. Moramo biti začin koji se sam ne može pokvariti kao “sol zemlje”. Nije lako biti primjer pred očima čitavoga svijeta jer si tako izvrgnut svakoj kritici. Konačnu ulogu Isus je dao svojim sljedbenicima kad im je rekao: “Neka vam djela budu takova, da ljudi videći vaša dobra djela počnu slaviti Oca vašega koji je na nebesima”.

Nakon poziva prvih učenika i početka javnog djelovanja Isusa je počeo slijediti silan svijet. Mnoštvo je išlo za Isusom i on uziđe na goru i poče ih poučavati. Govorio im je ono što mi danas poznajemo kao blaženstva. I tada dolazio ono što današnja nedjelja pred nas stavlja. Nakon što je poučio narod tko je zapravo u ovom svijetu blažen i blagoslovljen, Isus se obraća učenicima i govori im kakav treba biti njegov učenik, odnosno kakav ne treba biti.

„Vi ste sol zemlje“, „vi ste svjetlost svijeta“ kaže Isus učenicima. Sol je ona koja hrani daje okus jer bez soli hrana je bljutava. Sol čuva hranu od kvarenja. Svjetlost razbija tamu, omogućuje čovjeku da vidi, da vidi bolje i jasnije, da uočava detalje, da se može kretati u prostoru. Svjetlost odnosi strah i donosi sigurnost. Učenik treba biti sol zemlje i svjetlost svijeta. Učenik treba davati okus svijetu, onu zadnju notu, zadnji dašak svoga duha koji će usmjeravati bližnje, društvo i svijet. Učenik treba donositi svjetlost, biti svjetlost, treba biti onaj koji razbija tamu svijeta, koji svima koji su u tami pokazuje put, pomaže im da uvide gdje se nalaze, u kakvim okolnostima žive. Učenik treba pomoći ljudima da vide bolje i jasnije svoj život, svoju svakodnevicu, svoje probleme, boli i radosti. Nastavi čitati Sol zemlje i svjetlost svijeta →

Čitanja: Sef 2,3; 3,12-13; Ps 146,6c-10; 1Kor 1,26-31; Mt 5,1-12a

U današnjem Sv. Evanđelju Isus iznosi svoj svojevrsni socijalni program. Prvo pravilo Isusovog programa jest da svaki dobije plaću prema zasluzi, prema svojim djelima. Dobro za dobro, a zlo za zlo i nitko bez plaće ne smije ostati. U ljudskom socijalnom programu baš je krivnja u tome što neki primaju plaću čak i za zlo koje čine, a drugi ne dobivaju plaću ni za ono dobro koje su učinili.

Iz današnjeg Evanđelja vidimo za koje se Bog zauzima. Bog je na strani onih kojima je nepravda učinjena i nisu primili plaću za dobro koje su učinili. Bog je na strani onih, koji svoju pravdu ne mogu istjerati, kojima je oduzeta i plaća i pravda. To je ono mnoštvo ljudi koji su obespravljeni, a ne uzimaju pravdu u svoje ruke, nego puštaju da Bog konačno presudi i izvede pravdu. Nastavi čitati Blaženstva →

Blagdan Prikazanja Gospodinova, se kod nas još zove i svijećnica. Na taj dan Marija i Josip su Bogu, u jeruzalemskom hramu, prikazali Isusa i tako ispunili «ono što propisuje Zakon». Isus je prikazan Bogu kao prvorođenac, kao jaganjac i kao žrtva za spasenje svijeta. Ipak, ovaj put taj Prvorođenac, Jaganjac i Žrtva, dokida potrebu svih dotadašnjih žrtava, koje su se prikazivale za očišćenje i oproštenje grijeha. On je žrtva sveta, savršena, «Bogu mila» i neprocjenjiva.

Na taj dan se na poseban način sjećamo i molimo za redovnike i redovnice koji su – svojim zavjetima i po Isusovu primjeru – svoj život posvetili Bogu, za spasenje svijeta. I njihov je život žrtva Bogu za spas bližnjega i cijeloga svijeta – ali u Isusu, s Isusom i po Isusu. Oni su potrebni naše molitve i našeg povjerenja. I sam Isus je Maslinskom vrtu bio potreban molitve svojih najbližih učenika… Nastavi čitati Svijećnica – Dan posvećenog života →