Naviknuti smo da sve dobivamo na brzinu; jer nam se više ne da dugo čekati; jer ni ne znamo čekati, onda očekujemo da nam se sve dogodi u najkraćem roku. Zato grabimo ekspres linije i vlakove, želimo ekspresne pošiljke, i kavu više ne možemo mirno piti nego tražimo ekspres kavu. Tako čovjek očekuje da će i Bog reagirati hitro, ekspresno kad mu netko uputi neku strelovitu molitvicu. Onako kako reagira svaki automat kad se u njega ubaci žeton ili tražena kovanica. I tu upada čovjek u zamku da Boga zamišlja prema svojim željama. A Bog je ipak potpuno drugačiji. On je iznad nas i zna sve bolje od nas. Točno onako kako to lijepo govori i molitva Očenaša: on je na nebesima, a to znači iznad nas, vidi bolje od nas, sve zna. Prema tome, on uvijek bolje zna što je za naše dobro. Naše su misli i želje uvijek ograničene, sebične, nepotpune.

Božje su misli apsolutne, savršene. I zato je mudrost pravog vjernika da u svojim potrebama i nakanama uvijek ostavi prostora za Božje sveznanje i dobrotu. Isus nam je u tome primjer. On je svoje molitve, ali i sav svoj život podredio volji svoga nebeskog Oca. To mu je bilo najsvetije i najvažnije. Najoštriji je u svojim reakcijama u onim trenucima kad ga netko želi odvratiti od volje njegova nebeskog Oca. Tada se dira u ono što mu je prvo u njegovim planovima.

Jer, kako sam govori: nije došao da vrši svoju volju, nego volju nebeskog Oca. Tako će poslušno reagirati i u najtežim časovima svoga zemaljskog života. Dok Ocu govori o svojoj tjeskobi i želji, dodaje spremno da se ne dogodi njegova volja, nego volja Očeva. Svaka bi prava molitva zapravo trebala čovjeka vjernika sve jače odgajati za ostvarenje Božje volje. Kršćani u Bogu gledaju dobrog Oca i ne bi trebali imati straha da će se nešto krivo dogoditi ako se potpuno predaju Božjim planovima, ako nastoje izvršiti ono poslanje za koje otkrivaju da im ga je povjerio onaj od koga su i život dobili. U takvim okolnostima uvijek je na mjestu molitva kojom se kršćani obraćaju Bogu, a stavljena je u srce svakog Očenaša: Budi volja tvoja! Možda bi trebali kršćani da sve jasnije i iskrenije svoje molitve i nakane od sebičnog „budi volja moja“ prereknu u pravu nakanu: „Budi volja tvoja!“ A Bog je ljubav i štogod učini to je dobro, kako nas uvjeravaju i prve stranice Biblije. Neka nas vrijeme advenata, vrijeme iščekivanja, ispuni tom spoznajom o našem Bogu.

– razmišljanje fra Zvjezdana Linića –

Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti.

Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao.

I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Nastavi čitati Značenje adventskog vijenca →

30. studenoga Crkva liturgijski časti svetog Andriju apostola, Petrovog brata, kojega je Isus prvoga pozvao za svojega učenika, a on je to spremno prihvatio. Evanđelja ga spominju na nekoliko mjesta, pa između ostaloga tako saznajemo da je bio ribar iz Betsaide, a njegovo grčko ime pokazuje da je proizašao iz obitelji koja je bila otvorena i grčkoj kulturi.

Ivan nam svjedoči da je Andrija bio Ivanov učenik, a nakon što je jednom čuo Ivana govoriti o Isusu kao Jaganjcu Božjem, krenuo je spremno za svojim Učiteljem, te je u tom smislu i brata Petra pozvao da mu se pridruži. Neki drugi evanđeoski tekstovi, a posebno onaj koji govori o čudesnom umnažanju kruha, prikazuju Andriju kao iznimno osjećajnog prema onima koji su u potrebama. Nastavi čitati Sv. Andrija apostol →

Križ je uvijek u centru pažnje kršćana. Križ je ipak posljednja lekcija Isusova zemaljskog života, posljednja propovijed. Tradicija nam je prema evanđeoskim izvješćima sabrala sedam Isusovih riječi s križa. Sve su potresne i bremenite porukom, upravo zato što su Isusove posljednje riječi. U Isusu je samo ljubav. On umire i za sve te ljude kao što u toj smrti vidimo žrtvu i za čitav svijet. I zato je Isus spreman već s križa, kad je krvavo teško, u mukama duše i tijela, svima podno križa darovati svoje oproštenje.

Isus prašta. Jer oproštenje je čin slobodnog srca koje se ne želi zakopati u gorčinu, očaj i mržnju. Isus prašta s križa, a ne u svjetlu i slavi uskrsnuća. Prašta tako da kroz mrklu noć ljudske mržnje i zloće probija svjetlo ljubavi. Na križu je Isusova pobjeda. Tada križ postaje i podloga uskrsnuća i novog života. Nastavi čitati Pobjeda križa →

Čitanja:
Mal 3, 19-20a; 2Sol 3, 7-12; Lk 21, 5-19

Da li je uopće potrebna Božja pravda? Kad bi na svijetu bilo samo dobro, bez trunka zla, Božje pravde ne bi trebalo. Pravda je, naime, presuda između dobra i zla, istine i laži. To je zadatak pravde, da to razdvoji i na dvije strane pravedno naplati.

Na mnogo mjesta opisuje Biblija Božju pravdu. Sjetimo se pravednog Noe. Kaže Biblija da su ljudi činili tolika zla da je grijeh došao do Boga. Tada Bog odlučuje satrti opaki ljudski naraštaj. Strpljivo je čekao sto dvadeset godina da se ljudi poprave. Noa ih je opominjao i navješćivao im je Božju kaznu, ali se nisu htjeli popraviti. Zato Bog šalje Opći potop u kojem svi budu pogubljeni, samo je ostao pravedni Noa i njegova žena, njegovi sinovi i njihove žene. Čitamo o Sodomi i Gomori – dva velika grada u kojima se nije moglo naći niti deset pravednika od svih žitelja, samo je pravedno živio Lot, njegova žena te dvije njihove kćeri. Njih je Bog izveo iz Sodome, a onda je oba ova grada kaznio strahovitim ognjem te im zatro svaki trag. U prijelazu preko Crvenog mora pravedni Izraelci prelaze po suhom dnu mora, a neprijatelje njihove, vojsku egipatsku, Bog potapa u morskom valovlju. Nastavi čitati Božja pravda →

Mons. Bože Radoš rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku pa je Bože, nakon što je završio sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Đakovu, započeo je filozofsko-teološki studij u Đakovu, koji je diplomirao 1990. godine, te 29. lipnja iste godine bio zaređen za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije. Nakon toga, jednu godinu je obnašao službu župnoga vikara u Osijeku te 1991. godine započeo postdiplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu i magistrirao 1994. godine. Potom je nastavio specijalizaciju, ali je 1997. godine bio imenovan na službu duhovnika u đakovačkoj Bogosloviji, koju je obnašao do 2016. godine. Uz to, u Nadbiskupiji je obnašao službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika, a od 2010. je kanonik Đakovačko-osječke nadbiskupije i u više navrata bio je član Prezbiterskoga vijeća. Od 28. travnja 2016. imenovan je na službu rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu, gdje je i dočekao vijest da postaje novim biskupom Varaždinske biskupije.

Trodnevnica uoći ređenje biskupa mons. Bože Radoša u Varaždinskoj katedrali: Nastavi čitati Novi biskup mons. Bože Radoš →

župna crkva, subota, 23. 11. 2019. u 18 sati

Povodom blagdana sv. Cecilije, zaštitnice crkvenog pjevanja i pjevača, i ove godine se organizira koncert župnih zborova. Koncert je humanitarnog karaktera jer će se sakupljati dar za organizaciju „Marijini obroci“. Svi ste pozvani doći!

Čitanja: 2Mak 7, 1-2. 9-14; 2Sol 2, 16-3, 5; Lk 20, 27-38

U svetom Evanđelju današnje nedjelje, sam Isus potvrđuje vjeru u uskrsnuće. Nevjerni i bezbožni saduceji, koji nisu vjerovali u uskrsnuće, postavili su Isusu jedno pitanje utemeljeno na izmišljenom primjeru. Čija će žena biti po uskrsnuću ako je ovdje za ovog života imala sedam muževa?

To zlobno saducejsko pitanje Isus nije komentirao ali je dao lijepu poduku i njima i svima nama. Naime, život poslije uskrsnuća nema nikakve sličnosti s ovozemaljskim životom. Nije to nikakva kopija ovog života. Ne vrijede za njega zakoni i običaji ovoga svijeta. To je neusporedivo bolji i ljepši život od ovoga. Zato Isus kaže saducejima: „Djeca se ovoga svijeta žene i udavaju. Oni pak koji se nadaju uskrsnuću na život niti se žene, niti udavaju. Čak više ne mogu ni umrijeti. Oni će biti kao anđeli Božji – bit će sinovi Božji.“

Isus potkrepljuje vjeru u uskrsnuće iz Svetoga Pisma. Kad se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu, Mojsije Boga zove Bogom Abrahamovim, Bogom Jakovljevim i Izakovim. On nije Bog mrtvih, nego je Bog živih – živog Abrahama, Izaka i Jakova. Oni su uskrsnuli i sad su opet živi. Nastavi čitati Uskrsnuće mrtvih →

Čitanja: Mudr 11, 22-12, 3 2Sol 1, 11-2, 2; Lk 19. 1-10

U današnjem Evanđelju susrećemo lik nadcarinika zakeja. Mali je i neugledan čovjek koji se u svojoj službi obogatio utjerujući porez za Rimljane. Tu je u mnogočemu pretjerao, pa i oštetio ljude. On je vjerojatno osjećao grižnju savjesti pa je poželio vidjeti Isusa koji je onuda prolazio. Čuo je on za riječi i djela Isusova, za njegovo propovijedanje i čudesa koja je činio. Čuo je on da i grješnicima oprašta grijehe te ga je zato poželio vidjeti. Bio je nizak zato se on penje na smokvu da Isusa odozgo vidi.

Isus je pak išao onuda i tražio ono što je pred Bogom izgubljeno. Tražio je baš njega, carinika, grješnika Zakeja. U svojem božanskom saznanju znao je Isus gdje je Zakej i kad je došao pred smokvu podigao je Isus pogled i vidio Zakeja pa mu odmah govori: „Siđi brzo dolje. Danas idem k tebi.“ Nije se on nadao da bi Isus uopće htio ući u njegovu grješničku kuću. A eto, baš je njega Isus izabrao. Zato ga je, kako kaže evanđelista, radostan primio u svoju kuću i pogostio. Zakej je čekao zgodan trenutak i pred svima u kući, Zakej mijenja svoj život i životni stav govoreći: „Polovicu svega svog imetka dajem siromasima i ako sam koga prevario vraćam četverostruko.“ Njegova je odluka bila čvrsta i jasna pa mu Isus odaje priznanje: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer je i on sin Abrahamov. Sin Čovječji došao je potražiti sve što je izgubljeno.“ Nastavi čitati „Mali“ Zakej →

Postoji očinsko srce koje nikada ne odustaje od ljudske duše, jer onda bi odustao i od sebe. To ne može biti, jer Božje očinsko srce je vječno i samo ljubav. Zato budi u svim svojim nevoljama, borbama grijeha i napastima, svjestan jednog: Srce Boga-Oca te ne napušta. Ono kuca uvijek za tebe, da bi ti pomoglo i savjetovalo. Ono će to djelo i dovršiti.

Čitanja: Izl 17, 8-13; 2Tim 3, 14-4. 2; Lk 18, 1-8

Današnja, misijska nedjelja, podsjeća nas na veliku dužnost naše Crkve i našu vlastitu: da širimo kršćanstvo, riječ i ljubav Božjega Sina. U duhu dviju najvećih zapovijedi o kojima govori Isus Krist želimo razmisliti o toj velikoj tajni kojom Gospodin ljubav prema Bogu povezuje s ljubavlju prema čovjeku.

Ne možemo ljubiti Boga kojeg ne vidimo, ako ga ne prepoznajemo i ne ljubimo u bratu čovjeku. Isusova bezgranična ljubav prema svakom čovjeku pokazuje se u riječima upućenim apostolima: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode!“ Čitav svijet treba dovesti Kristu, On je za sve rođen, za svakoga je on umro.

Crkva danas želi probuditi svakoga kršćanina i pozvati sve ljude dobre volje da budu misionari, apostoli, propovjednici Božje istine i njegove ljubavi. Crkva je Božji grad i čitav svijet mora u njemu naći stan. Crkva je Božja obitelj, a svi ljudi trebaju biti njegova djeca, ona je sabrani narod Božji, a svi narodi trebajubiti narod Božji. Vrlo često zaboravljamo da moramopomoći Gospodinu spašavati svijet. To je uzvišena zadaća svakog kršćanskog srca kojeprepoznaje Boga u sebi. Sa svojim spasiteljskim rukama Isus je zagrlio čitavu kugluzemaljsku i sve nas međusobno povezao svojom riječju i krvlju sa svoga križa. Naša je sveta dužnost da učinimo sve kako bi tijelo svete Crkve bilo sveto i zdravo, jer kršćanstvo nije nešto dogotovljeno, dovršeno, kršćanstvo je nešto što nastaje i raste. Mnoga su srca bez Boga. Nastavi čitati Misijska nedjelja →