Čitanja: Sir 27,30-28,7; Ps 103; Rim 14,7-9; Mt 18,21-35

Današnjim odlomkom evanđelja završava tzv. Isusov, „Govor o Crkvi.“ o međuljudskim odnosima u Crkvi. To su odnosi koji trebaju vladati među Isusovim učenicima, ali i među svom braćom i sestrama.

Glavna tema današnjih liturgijskih čitanja je: oprostiti nepravdu – oprostiti bratu za učinjenu uvredu. Oproštenje je tema koja zaslužuje poseban naglasak u Crkvi. Važnost međusobnog opraštanja naglašena je posebno završnom rečenicom evanđelja: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“ Poruka je jasna prijetnja: alternativa ne opraštanju je život u mukama. Dakle, ne oprostiti, znači od Gospodina dobiti zasluženu kaznu. Od kršćana se traži da znaju neprekidno opraštati drugima. Za kršćanina je zakon praštanje. To se načelo ako bolje razmislimo – protivi ljudskom razumu. Prirodno je reagirati na uvrede, klevete i nasilje. Lako je davati savjete: Ne mrzi! Ne pravi nasilje! Treba opraštati! Postavlja se pitanje: Kako ispunjavati taj zakon? Kao vjernici koji slijedimo zapovijed Kristovu „ljubi svoga bližnjega,“ ne smijemo dopustiti da nam dušu obuzme mržnja koja nije sposobna oprostiti. Da bi to mogao; kršćanin treba stalno u svome srcu nositi ljubav i smirenu ravnotežu duha.

Ako je „ljubav“ zaista prisutna u srcu čovjeka, ona nadahnjuje sve ostale misli, riječi i djela toga čovjeka. Ljubav nije samo neki oblik poštovanja, samo neko čuvstvo ili dobrota; U ljubavi nije dovoljno da ona osoba koju se voli samo bude „sretna,“ da joj ja „hoću dobro,“ nego je puno važnije da ja osobno ljubljenoj osobi „želim činiti dobro.“ Ljubav-osjećaj, pretvara se u ljubav – djelo.

Mržnja Kaina prema bratu Abelu, (Kain ubija brata Abela iz zavisti), potpuna je suprotnost ljubavi koja se zahtijeva od kršćanina. Istinski kršćanin, upravo, čini tu promjenu, ljubavi-osjećaja, u ljubav-djelo. Istinski kršćanin se u savjesti osjeća „odgovoran za svoga brata“ – za probleme svoga „bližnjega.“ Kršćanin nikada, ako radi po savjesti, ne smije ostati ravnodušan niti prema patnjama svog neprijatelja.

Petar, poglavar apostola, prilazi Isusu da postavi pitanje o opsegu oproštenja. Koliko se često od učenika može očekivati ​​da oprosti ako nema uzvraćanja s druge strane? Broj sedam koji Petar spominje već je sveti broj i znači nešto savršeno, vrhunsko postignuće: spreman sam prijeći preko jednog vremena koje zahtijeva zapovijed ljubavi i oprostiti opetovane prijestupe.

Ali Isusov odgovor ide daleko dalje od toga. Sedamdeset puta znači neograničenu spremnost da oprostimo drugoj osobi. Objašnjenje za ovaj zahtjev, koji je nerazuman za svaku razumnu osobu, pruža nam današnja parabola.

Cijela priča u početku zvuči krajnje nevjerojatno. Čak i ako se pod službenicima podrazumijevaju visoki dužnosnici, ogroman nagomilani dug (prema nekim tumačenjima cca 21 milijun eura) teško je zamisliv i nije se mogao ni približno nadoknaditi prodajom zaduženog službenika, uključujući suprugu i dijete. Jednako nevjerojatno zvuči da drugog slugu zbog vrlo malog duga (cca. 35 eura) nemilosrdno odmah bace u zatvor.

Značenje ove parabole mora biti na drugoj razini. S jedne strane pokazuje Božju veličinu i uzvišenost, au isto vrijeme i njegovu bezgraničnu samilost prema nama ljudima. Jedini Bog može lako oprostiti tako veliki dug. Ali on jedini može donijeti tako strašnu prosudbu: S ovom veličinom krivnje sluga će se morati okajati zauvijek, odnosno čeka ga kazna za vječnost.

Prva tvrdnja ove priče nam je stoga upozorenje: Ako budemo oštri prema svojim bližnjima i ne opraštamo im, onda nam neće oprostiti ni Bog na nebu, poput kralja iz prispodobe. Šanse za oprost dugova imaju samo oni koji su se ranije tako odnosili prema svojim bližnjima.

Koliko je velika zaprijećena kazna, toliko je i opseg Božjeg oprosta. On je kralj koji na samu molbu oprašta i najveći dug. Nema dakle druge mogućnosti za nas, koji smo svi „sluge“ i koji smo u ulozi dužnika, nego da milosrđe koje nam je Bog iskazao prenesemo na svoje bližnje.

Čitanja: Ez 33,,7-9; Ps 95; Rim 13,8-10; Mt 18,15-20

Danas se sve više govori o pravima osobe. Govori se o pravima djece u obitelji, u školi, u društvu, a da se ponekad nema u vidu pravih njihovih vrijednosti. U takvom isticanju prava i slobode nerijetko sama osoba postaje robom svoje slobode i ne promiče se dovoljna odgovornost za druge. Čovjek unatoč svemu ostaje sam, premda je zaštićen svim pravima. Nažalost, takav se duh uvukao u sve pore našega društva, pa i u život vjere gdje se kaže: tko nam smije još govoriti kako ćemo živjeti vjeru? To je naša privatna stvar. Ne prihvaćamo ničiji prigovor. Valjda sami znamo što trebamo činiti i kako živjeti. Mi imamo svoj odnos s Bogom. To su česte reakcije koje se čuju čak i među vjernicima.

Čovjek koji se osjeća pozvanim širiti istinu postaje ušutkan, a Božja riječ govori upravo suprotno, da se ne smije šutjeti u okolini gdje se psuje Bog i svetinje. Ne smije nam biti svejedno da vjernici koji su nekoć primili sv. sakramente, pričest, krizmu, išli u crkvu, a sada više ne idu, da mi šutimo i ništa ne govorimo, i ne potičemo ih na odgovornost i ozbiljnost. Nastavi čitati Naša odgovornost za braću u vjeri! →

Znajući da je svako ljudsko zajedništvo slabo i krhko te da će takvo biti i zajedništvo njegovih učenika, Isus daje neke savjete glede obrane zajedništva, ali istodobno i zauzimanja za pojedinca koji zajednicu ugrožava. On govori: pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Za pravu bratsku opomenu potrebne su dvije kreposti: ljubav i poniznost. Ljubav je predana briga za drugoga kojemu se želi dobro. Ona mu to doziva u pamet opomenom. Netko kome bi bilo svejedno što je drugi pogriješio, ili bi prešućivao tuđe pogreške, ili zatvarao oči da ih ne vidi, pokazao bi da nema ljubavi. Ljubav ne može dopustiti da netko u zajednici laže, krade, odlazi na sumnjiva mjesta, prostači i psuje. Ona mora reagirati, jer želi dobro onome kome se to događa. Reagiranje može biti neugodno. Možemo se plašiti ili sramiti, ali ljubav će od svega biti jača i otkriti istinu onakvom kakva ona jest. Zamislite stražara koji bi vidio neprijatelja kako se približava gradu i želi ga opljačkati i sve bi to prešutio, ili lopova koji želi provaliti i sve pokrasti, a ne bi ništa poduzeo!

Kad smo odlučili reagirati, učinit ćemo to pomoću druge kreposti, poniznosti. Poniznost nam omogućava da razlučimo grijeh od grešnika, te da grijeh osudimo, a grešnika i dalje volimo. Zato ćemo onome koji je pogriješio prići blago, svjesni da smo i sami slabi ljudi, upozoriti ga nasamo, u četiri oka, a ne iz neba pa u rebra, kako se obično kaže u narodu.

+ + +

Na drugom katu jedne zgrade bilo je bučno veselje. U početku je bilo sve umjereno, ali kad su si ljudi malo više popili, zaredali su poklici, zdravice u čast prijatelja koji je položio vozački ispit, postao punoljetan, a k tome dobio i novi auto. Društvo je postalo odveć dobre volje. Pjevalo se i sviralo sve do ranih jutarnjih sati. Tada je odjednom na vrata pokucala policija. Netko je od susjeda prijavio nered u stambenoj zgradi i čuvari reda postupili su po zakonu. Od sada se velika buka pretvorila u tišinu i mirni razgovor i komentare, a gromoglasni poklici u mirni dio noći. Sve je krenulo drukčijim raspoloženjem: jednima mirno spavanje, a drugima, da ne izgube grlo i dobar glas zbog pjevanja i jačih poklika.

Sukobi među ljudima mogu biti tako veliki da čovjek nije u stanju ni spavati, ni jesti, ni išta ozbiljnijega raditi dok ne riješi problem. Neki takve probleme rješavaju uz pomoć vlasti. Zato postoje službeni stražari i čuvari reda. Pojavi li se nered, oni su se dužni umiješati, dok drugi ljudi tj. vjernici, to rješavaju uz Božju pomoć i Božju intervenciju.

Pozivom na bratsku opomenu Evanđelje zasigurno ne potiče duh kritizerstva niti se služi nekim agresivnim metodama. Bratska se opomena rađa u skrbi za dobro braće, te stoga može biti plod samo snažne i čiste ljubavi. U tom smislu Božja riječ jest opominjanje u svrhu da i drugi ljudi lakše postignu cilj koji im je stavljen u zadatak.

Zato rado i mi primajmo opomene drugih zbog svojih loših djela ili loših riječi u korist svog postizanja cilja. Iskrena opomena može nam pomoći u osobnoj izgradnji. No isto tako dužni smo također dati opomenu onima koji nisu na pravome putu.

+ + +

Molimo Gospodina za pravo prosuđivanje sebe i drugih kraj sebe, da ne bismo nikada davali kriva mišljenja, krive osude ili opomene, a olako prelazili preko svojih pogrešaka

Čitanja: Jr 20,7-9; Ps 63; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27

Nakon tako divnog, milosnog i mističnog iskustva od prošle nedjelje, kad je Petar istupio ispred svih apostola i ispovjedio svoju vjeru, tko je Isus za njega i za ostale apostole – danas slušamo o njegovom neprihvaćanju Učiteljevog puta na kojemu je neizbježan križ. Kako nas iznenađuje riječ Božja, odjevena uvijek u krhko ruho ljudskih riječi! Često bismo željeli rado ostati u onom prvom zanosu, sjećajući se iskustva “prve ljubavi”, ponekad se i topeći od zadovoljstva susreta s Gospodinom koji nas je tako snažno zahvatio i preokrenuo naš život! No, postojanost i strpljenje su mnogo važnije i potrebnije kreposti od oduševljenja i zanosa.

Isus je počeo upućivati svoje učenike, da treba poći u Jeruzalem, tamo mnogo trpjeti, umrijeti i uskrsnuti. Vjerojatno su svi počeli kimati glavama i u nevjerici se međusobno pogledavali na te riječi, ali je Petar htio povući Isusa na stranu i kao svog najboljeg prijatelja odvratiti od takve zamisli. Petar je, dakle, previše razmišljao na zemaljski način. Normalno, Isusa, to nije moglo odvesti od njegove zamisli. Stoga mu upućuje teške riječi: odlazi od mene sotono, jer ti nije na pameti Božje djelo.

Očito, Petar je dirnuo u ono što je Isus smatrao najvažnijim u svom poslanju za nas i sve ljude. Isus je odlučio poći na križ, u smrt. On je želio putem križa spasiti svakog čovjeka i dati na znanje da su i ljudski križevi oni koji vode k nebeskom Ocu, k vječnoj sreći. Ni za Isusove učenike nema drugog puta. Samo onaj koji razdaje svoj život za Isusa i za drugoga, taj dobiva pravi život. Zato su one Isusove riječi veoma znakovite: “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće svoj zemaljski život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga”.

Čitanja: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Iz današnjeg Evanđelja vidimo da je Isus svojim apostolima postavio pitanje kamo i gdje ljudi njega svrstavaju kad o njemu razgovaraju? Apostoli su mu iznosili ljudsko razmišljanje o Isusu: “Jedni kažu da si Ivan Krstitelj. Drugi kažu da si prorok Ilija. Treći opet kažu da si prorok Jeremija ili barem neki od proroka”. Takvo su mjesto Isusu davali razni ljudi pa je bilo i različitih smještaja. Onda Isus postavlja isto pitanje za sebe ali ovaj puta pita apostole: “Što vi mislite tko sam ja?” To znači gdje me vi smještate? Na to pitanje prvi se javio odgovoriti Šimun: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga”. Ovim odgovorom Šimun je Isusa smjestio u onaj pravi odnos prema Bogu i prema ljudima. Prema Bogu Isus je Sin Božji, a prema njima Isus je Krist, tj. od Boga poslani, Spasitelj – Pomazanik Božji. To je jedini i pravi odgovor. Odmah iza toga Isus određuje Šimunov položaj i govori mu: “Ti si Petar, što znači pećina, stijena, čvrsti temelj na kome ću ja sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata pakla ne će moći nadvladati. I još ću ti dati ključeve Kraljevstva Nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima”. Tim je riječima Isus točno odredio položaj svoga apostola Šimuna, kome mijenja ime u “Petar”, tj. u pećinu i čvrsti temelj. Od tada se Isusova Zajednica vjernika ili Crkva nalazi na onom mjestu kamo ju je sam njezin osnivač smjestio a Isus se pak nalazi na onom mjestu kamo ga je Petar smjestio – On je Sin Božji, Krist – Pomazanik – od Boga poslani Spasitelj.

To je i za nas važno pitanje: “Što vi mislite tko sam ja?”. Pokušajmo iskreno danas na to pitanje sami sebi odgovoriti, a naš život nam sam daje odgovor. Jesmo li blizu njega ili smo možda daleko od njega? Jesmo li smo okrenuti prema njemu prijateljski ili pak neprijateljski? Po tom odnosu već sada si određujemo svoj položaj u vječnosti.

“Koja je vaša najveća životna želja?” – pitali su jednu bolničarku na tv. programu u SAD. Milijuni gledatelja bili su iznenađeni neočekivanim odgovorom: “Susresti moga Spasitelja Isusa Krista i čuti kako mi govori da sam za vrijeme svoga zemaljskog života obavila za njega jedan dobar posao.”

Iza tih jednostavnih riječi nepoznate sestre skriva se tihi život nesebične službe. Ova sestra vidjela je u svakom bolesniku i patniku Isusa.

Život u službi drugih, zar može biti većih životnih želja i plemenitijega životnog cilja? Što će ti život ako od njega nitko nema koristi?!

Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njega samoga sa svime što on jest, u sebi i za nas. On je Učitelj i donositelj blagovijesti o životu i to vječnome i neprolaznome kojemu je usmjeren naš život.
Živjeti, zauvijek živjeti – to je poruka Kristova i dar Krista uskrsloga! Tako u Kristu ne saznajemo samo tko je Bog, nego i tko je čovjek. On kaže: “Ja sam Put, Istina i Život!” (Iv 14,6) “Ja sam svjetlost svijeta. (Iv 8,12).

Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti znakove njegove ljubavi i milosti, svete sakramente. Koje je on ustanovio da nam po njima daje udjela u svome božanskome životu i svojoj spasiteljskoj snazi.

Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti Isusove zahtjeve: Ljubav prema Bogu i prema čovjeku. – 10 Božjih zapovijedi…

Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati u uskrsnuće tijela i život vječni!

Vjerovati u Isusa Krista znači prihvatiti njegov oporučni dar – ljubav i poštovanje prema njegovoj i našoj Majci Djevici Mariji.
Vjerovati znači biti dobro poučen i što bolje obaviješten o Isusu Kristu i o njegovu nauku. To znači i opredjeljivati se stalno za njega, za njegovu osobu i za njegov nauk. Treba živjeti od Krista, s Kristom i za Krista. Krist neka bude sve više poznat! – Krist neka bude sve više priznat! Krist neka bude sve više moljen! – Krist neka bude sve više voljen! Krist neka bude sve više hvaljen! – Krist neka bude sve više slavljen! Krist neka bude sve više nasljedovan! Po Kristu, s Kristom, u Kristu i za Krista! Isuse dobri, ponizno te molim, da te žarko volim!

Započni dan s ljubavlju i molitvom! Živi dan u ljubavi, hvali i slavi Isusa! Ispuni dan ljubavlju i pomaži bližnjima! Provedi dan u ljubavi i uvijek čini samo dobro! Završi dan u ljubavi i zahvaljuj Bogu za njih.

To je najsigurniji put k Bogu, sreći i spasenju! Čovjek je najveći, najbogatiji, najslobodniji i najradosniji, Bogu najdraži, najbliži i najsličniji kada prašta i voli, dariva se i pomaže!

Pozvani smo oko sebe širiti dobrotu, jer je Bog dobar. Živimo istinski ljubav, jer je dobri Bog sama ljubav! Tražimo oproštenje i rado opraštajmo, jer Bog je ljubav i samo milosrđe. Budimo mirotvorci, jer je Bog naš istinski mir! Ove stvarnosti: dobrote i ljubavi, radosti i mira, potrebnije su nam od kruha svagdanjega!

Čitanja: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

U Svetom Pismu na mnogo mjesta čitamo kako Bog svoje vjerne stavlja na kušnju – kao da hoće razvidjeti koliko je jaka njihova vjera. Sjetimo se Abrahama, pravednika Starog Zavjeta. Kroz kakve je sve kušnje morao proći. Najprije je morao ostaviti vlastiti dom, svoj grad, Ur Kaldejski, svoj dom i sve što je tamo imao i poći u sasvim nepoznato kamo ga je Bog slao. Onda je tek bila nagrađena njegova vjera – rodio mu se sin Izak. No, i dalje ga Bog kuša i traži od njega najveću žrvtu da žrtvuje svog vlastitog ljubljenog sina Izaka. Abraham je išao iz kušnje u kušnju i sve je izdržao. Takvim teškim kušnjama bilu su podvrgnuti mnogi sveti ljudi – pravednici Starog Zavjeta, kao napr. Mojsije, prorok Ilija, Izaija, Ezekijel, Danijel, Jona, strpljivi Job koga je Bog u više navrata iskušavao pa je izgubio sve imanje, svu svoju djecu, a onda i vlastito zdravlje. Svi su ga napustili pa i vlastita žena i svi prijatelji ali vjeru u Boga nije izgubio pa mu Bog obilno nagrađuje njegovu vjeru. Mnogi Novozavjetni pravednici bili su još više kušani. Sveti Ivan Krstitelj dospio je u zatvor i izgubio glavu. Josip poočim Isusov morao je proći kroz velike kušnje. Apostoli za vrijeme Isusove muke a kasnije kroz vlastito mučeništvo. Gotovi svi sveci bili su iskušavani: Sv. Benedikt. Sv. Augustin, Sv. Ivan od Križa, Mala Terezija, Velika Terezija, Sv. Ivan Vijanej i veliko mnoštvo drugih svetaca i svetica.

Svaka vjerna duša može kao i žena Kanaanka, podnijeti gorka iskušenja u svojoj vjeri, ali mora biti ustrajna kao i žena Kanaanka. Iskušenja su za vjernike korisna. Ako izdrže iskušenja vjera im postaje jače i čvršća. Zlato se kuša u vatri, a pravednik u nevoljama. Koga Bog ljubi, njega i kuša da bi ga mogao nagraditi. Zato su mnogi prijatelji Božji bili teško iskušavani. Ako su pak i u kušnji ostali vjerni, vjera im je, kao i svakome od nas, bila nagrađena i uslišana.

”Evo istinskog Izraelca u kojem nema prijevare” (Iv 1,47) – ovo su riječi Isusa kojim započinje prikaz o svetom Bartolomeju, ili pučki: svetom Bartolu. Spada među stupove Crkve i jedan je od dvanaestorice Isusovih apostola čiji se spomendan slavi 24. kolovoza. Njegovo ime kao zaštitnika ponosno nose mnoge Crkve, ali i nemali broj sela ili naselja.

Sv. Bartol apostol spominje se u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Njegovo se ime izvodi iz ‘Bar Talmaj’, što znači ‘Talmajev sin’. Odatle njegovo latinizirano ime ‘Bartholomeus’, hrvatski Bartolomej ili pučki Bartol. Nastavi čitati Sveti Bartolomej →

Na današnji blagdan cijela Crkva, razasuta po svim kontinentima svijeta, među svim narodima i svim jezicima, okreče svoje oči i promatra dvije stvari: s jedne strane Blaženu Djevicu Mariju u njezinoj neizmjerno uzvišenoj slavi na nebu u društvu Presvetog Trojstva i nepreglednog mnoštva svetaca i svetica. S druge strane Crkva promatra i samu sebe na ovom zemaljskom putovanju prema istoj slavi koja ju u budućnosti čeka. Zato se Crkva uspoređuje s Marijom i zove ju Majka Crkve, slika Crkve, suotkupiteljica i suspasiteljica Crkve a nadasve zagovornica svete Isusove Crkve. Mariju zovemo slika Crkve jer što je Bog učinio s Marijom to isto čini sa svojom Crkvom. Zato Crkva s pravom očekuje sve ono što je Bog Mariji učinio. Marija je i Majka Crkve jer se Crkva s pravom nada i očekuje da će njezina sudbina biti uvijek pod budnim okom Marijinim. Ona je suspasiteljica jer je zajedno s Isusom učinila sve za spasenje i otkupljenje ljudskog roda. Marija je i zagovornica Crkve. Ona sigurno želi da cijela Crkva dođe u istu slavu gdje je ona sada – u nebu. Nastavi čitati Uznesenje BD Marije na Nebo →