Sveti Alojzije Gonzaga (1568.-1591.) – ugledao je svijet 1568. godine u mjestu Castiglione pokraj Mantove. Kao najstarijemu sinu otac je namijenio vojničku službu jer je i sam bio vojnik. Poslao ga je za paža na dvor u Firenzi. Alojzije se sve više povlačio u sebe, zavjetovao je Majci Božjoj djevičanstvo. Potom ga je otac poslao na dvor Filipa II. u Španjolsku, ali ga nije mogao promijeniti i posvjetovnjačiti. Konačno se Alojzije odriče nasljedstva i prepusti ga mlađemu bratu te stupi u Družbu Isusovu gdje mu je duhovni vođa postao sveti Robert Bellarmino. Godine 1590. u Rimu zavlada kuga, a Alojzije je okužene dvorio. Na koncu je i sam obolio te umro 1591. godine. Zaštitnik je mladeži, a sv. papa Ivan Pavao II. ga je proglasio zaštitnikom oboljelih od AIDS-a.

1. Nije se zvao Antun, nije se rodio u Padovi niti je bio Talijan

Rodio se u Lisabonu (Portugal), 1195. godine. Zvao se Fernando de Bulloes y Taveira de Azevedo. S 25 godina, kada je postao franjevac, odabrao je ime Antun.

2. Bio je augustinac prije nego je postao franjevac

S 15 godina pristupio je regularnim kanonicima svetog Augustina. Deset godina kasnije pristupio je Redu manje braće – franjevcima. Nastavi čitati Poznato i nepoznato o sv. Antunu Padovanskom →

Čitanja: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

U svetom evanđelju danas promatramo Isusa. On se nalazi u krugu svojih prijatelja ali i neprijatelja. Isus je propovijedao tako da su njegovi prijatelji rekli o njemu: izvan sebe je, tj. u zanosu je i pokušavali su ga malo smiriti. S druge pak strane njegovi neprijatelji gledaju u njemu đavolsku silu i žele njegov zanos i sve njegovo djelo pripisati đavolskoj sili pa govore: po Belzebubu, po poglavici đavolskom čini te čudesne znakove i đavle izgoni. Njegovo krivo mišljenje Isus jednostavno ispravlja: “Ako ja izgonim đavle po poglavici đavolskom onda je đavao razdijeljen, tj. onda je đavao jedan protiv drugoga i propast će njegovo kraljevstvo. Ako se kuća u sebi razdijeli propast će. Vidjeti istinu i zlobno je izvrtati u laž, kaže Isus, “grijeh je protiv Duha Svetoga. Duh Božji je Duh Istine i tko ga želi pretvoriti u laž huli na Duha Svetoga. Svi će se grijesi oprostiti ali grijeh protiv Duha Svetoga ne će se oprostiti. Tko tako radi krivac je grijeha vječnoga”. Riješiti se krivnje, skinuti teret s duše nije baš ni lako zato što je čovjek oholica i ne želi pred samim sobom priznati da je kriv. Uvijek traži nekog drugog krivca. Tako čitamo u današnjem prvom čitanju. Adam je jeo s drveta s kojega mu je Bog zabranio jesti opomenuvši ga: “Kad budeš jeo s tog drveta morat ćeš umrijeti”. No, unatoč svoje spoznaje ipak je jeo. Krivnja ga pritište i on se sakrio pred Bogom. Bog ga pita: “Zašto se skrivaš? Nisi li možda jeo s onoga drveta s kojega sam ti zabranio?” Adam ne priznaje nego jednostavno prebacuje svoju krivnju na Evu. “Žena koju si mi dao dala mi pa sam jeo”. Bog postavlja pitanje i ženi: “Zašto si to učinila?” I ona traži da svoju krivnju prebaci na drugoga i kaže: “Zmija me prevarila pa sam jela.” Svjesni smo da smo slabi i da smo grješnicima. Sam Isus kaže u današnjem evanđelju: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim koliki god bili grijesi i hule kojima pohule”. U tim Isusovim riječima nalazimo jedini izlaz iz tereta grijeha da potražimo oproštenje pa zato molimo Isusa neka i iz naše savjesti istjera nečistoga duha.

Bitna poruka blagdana Presvetog Srca Isusova je upozoriti ljude na tajnoviti i neshvatljivi odnos Boga prema čovjeku. Što je to odnos? Svaki od nas je jedna, tako kažemo, jedinka. To znači: ja sam jedinka, ti si jedinka, on je jedinka. Kad bismo mi bili biće koji bi svaki za sebe mogao biti, opstati bez ikoga drugoga tako da bismo mogli reći – niti meni itko treba, niti ja ikome trebam – tada bismo mi bili bez odnosa jedan prema drugome. To je nezamislivo. Tako ne može biti ni mrtvo kamenje. I kamen prema drugom kamenu ima neki odnos – neki je ispod drugoga, drugi je pokraj drugoga, treći je ispred drugoga, četvrti je iza drugoga, itd. To je odnos koji zovemo prostorni odnos ali je ipak neki odnos mrtvog, bešćutnog i nerazumnog kamenja. Sasvim je drugi odnos koji imaju biljke, koje su dio žive prirode. Biljke već imaju životni odnos jedna prema drugoj. Nekad jedna kraj druge ne može biti. Ima biljaka koje se, kažemo, ne podnose i jedna drugu ne podnosi. Nasuprot tome ima biljaka takovih da jedna bez druge ne može biti, kao npr. imela nikad ne može izrasti i živjeti bez drugog drveta. Ona se nasadi na drugo drvo i živi od njega. Nastavi čitati Presveto Srce Isusovo →

Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Znamo iz svetog Evanđelja da nas Bog zove na jedinstvo koje se ne gradi radi materijalnih interesa nego nam Bog obećava i garantira vječnu sreću u jedinstvu međusobnom i u jedinstvu s Bogom. Što znači biti jedno s Bogom? To znači imati isti život, istu sreću kao i Bog. Ne nudi nam Bog neki nadomjestak. Kad Isus moli za nas, svoju Crkvu, svoju zajednicu, on moli da mi budemo jedno kao Bog Otac i Sin Božji i Duh Sveti. Oni su samo jedan Bog, jedna božanska narav u trim Osobama. Oni koji ostaju još u svijetu već ovdje grade zajedništvo međusobno i s Bogom, zato Isus moli da oni imaju puninu radosti, moje radosti – moli Isus.

Imati Isusovu radost sasvim je drugo nego imati radost ovoga svijeta. Radost ovoga svijeta je varljiva, druge je naravi nego radost s Isusom. Radost svijeta je materijalna, nepotpuna, brzo se prazni i brzo nestaje. Radost s Isusom ne nestaje, vječna je, traje i onda kad u čovjeka uđe žalost ovoga svijeta. Za radost Isusovu znaju samo one odabrane duše koje su upoznale Isusa i koje su ga odlučile slijediti. Nastavi čitati Jedinstvo vjere →

Želim imati dobre odnose s drugima. Takvi odnosi ne nastaju sami od sebe. Treba ući u dinamiku odnosa, neprestano nešto činiti da bi bili dobri. Što da činim?

1) Analiziram ljude oko sebe, no ne na štetu naših odnosa.

2) Poštujem druge i to im pokazujem.

3) Ne idealiziram druge.

4) Ne dopuštam da u odnosu prema neugodnim ljudima u srcu otvrdnem, ogrubim.

5) Otkrivam posebnosti i jedinstvenosti drugoga.

6) Izbjegavam nastojanje da promijenim one koji su mi dragi kao i one koji su mi neugodni.

7) Dopuštam drugome da se slobodno razvija prema potrebama vlastite naravi.

8) Najprije uočavam i gledam pozitivne strane drugih, tek onda dopuštam da vidim i negativne.

9) Međusobni odnosi su promjenljivi. Ako ništa ne činim da ih poboljšavam, postajat će lošiji.

10) Neugodne doživljaje s drugima gledam kao nove spoznaje, nova korisna iskustva.

11) Nastojim biti učtiv. Pokazujem pozitivne osjećaje. Trudim se pokazati više naklonosti prema drugima.

12) Učim i razgovaram sa sobom – i saslušavam drugoga.

13) Ne očekujem od drugih savršenstvo.

14) Ustrajnom strpljivošću poboljšavam svoje odnose s drugima.

15) Napuštam iluziju da drugi moraju imati isto mišljenje kao ja i da isto osjećaju kao ja.

16) Čuvam se riječi koje peckaju i ujedaju.

17) Čuvam se sklonosti da utjerujem pravdu, okrivljujem drugoga, iskorištavam drugoga, da gospodarim nad drugima. Čuvam se pohlepe, sebičnosti, nepromišljenosti, srdžbe, ponižavanja drugoga.

18) Odnosi prema drugima pomažu mi da se razvijam, da rastem. No, oni ne mogu biti sredstvo za postizavanje mojih osobnih ciljeva.

19) Imam vremena i za samog sebe.

20) Svjesno, slobodno i dragovoljno odlučujem mijenjati sebe.

21) Oslobađam se sklonosti da igram ulogu neke druge osobe i ostajem jedinstven, ono što jesam.

22) Dopuštam svom unutarnjem suncu da svijetli u meni.

23) Razvijam suosjećanje i toplinu srca u odnosu s drugima.

24) Ne borim se za prvo mjesto.

25) Razvijam humor. Rado i iskreno se smijem.

26) Trudim se da prema drugima i prema sebi budem pošten.

27) Nastojim postići vlastitu osobnost usađenu u moju narav.

28) Ne upadam u ovisnost o drugima bilo koje vrste.

29) Ne nadam se svojoj sreći od drugih. Mogu je i moram sam ostvariti. Izvor mog zadovoljstva, mira, stabilnosti i sreće uvijek sam ja sam u sebi.

30) Moje zadovoljstvo i moja sreća ne ovisi o tome voli li nas netko, ili ne voli. Dovoljno je da me voli Bog.