Čitanja: Dj 2, 14a.36-41; Ps 23, 1-3a.3b-4.5.6; 1Pt 2, 20b-25; Iv 10, 1-10

U današnjem Evanđelju slušamo riječi Isusove kojima sam određuje i opisuje svoju službu u svijetu i svoj odnos prema nama, svojim vjernicima. Iznosi taj odnos u jednoj usporedbi, u slici, da ga lakše razumijemo. Uzeo je sliku pastira i sliku ovaca. On je među svojim vjernicima u istim odnosima kao što je dobar pastir među svojim ovcama. Mi smo njegovi vjernici s njime tako životno povezani kao što su ovce jednog stada povezane svojim dobrim pastirom. Isus sebe naziva “dobrim pastirom” koji ulazi među svoje ovce, svoje vjernike na legalan i ispravan način. On poznaje svoje stado i njegovo stado, njegovi vjernici poznaju njega. Prepoznaju njegov glas i idu za njim. Zato kaže da “dobri pastir ulazi u svoj ovčinjak kroz vrata”. I drugo najvažnije što on o sebi, kao dobrom pastiru, kaže jest svrha njegovog dolaska među vjernike. Isus kaže: “Ja sam došao da život imaju, da ga imaju u izobilju.” Isus je vrata kroz koja se ulazi u vječni život. Za one loše pastire kaže Isus da ne ulaze kroz vrata nego preskaču ogradu, a dolaze među ovce da ih ubiju i razgrabe i zakolju, da im uzmu život. Tu pastirsku službu Isus izvršava i danas i vršit će je do konca svijeta po svojoj svetoj Crkvi u kojoj je on sam uspostavio i osposobio neke ljude za Isusovu pastirsku službu. To su bili najprije apostoli pa njihovi nasljednici kojima je on sam dao vlast učiti, propovijedati evanđelje, posvećivati djelovanjem svetih sakramenata i upravljati zajednicom vjernika. Ta se trostruka zadaća zove pastirska služba u zajednici Crkve. Kao što je na početku svog propovijedanja, Isus pozvao k sebi svoje apostole, tako on i danas poziva svoje pastire u Crkvu. Nastavi čitati Dobri Pastir →

Sve naše biskupije imaju veliki manjak svećenika. Svake godine svećenici umiru. Neki i razmjerno mladi od teških i naglih bolesti. Neki svećenici zbog starosti i bolesti traže od biskupa da ih oslobodi službe i stavi u mirovinu. Neki mladi svećenici napuštaju svećeničku službu i odlaze u svjetovna zvanja. Biskupi naprosto ne znaju kako i čime bi nadomjestili umrle i bolesne župnike. No, još je žalosnije stanje da se vrlo mali broj dječaka odlučuje za svećeništvo. Zato molimo i danas i uvijek da nam Bog pošalje dovoljan broj svećenika, da daje milost zvanja mladićima u našim župama. Da dade ustrajnost svima onima koji su krenuli na put svećeništva. Kroz puno godina treba se odgajati i učiti dok se dođe do svećeništva. Nastavi čitati “Molite Gospodara žetve!” →

Čitanja: Dj 2, 14. 22-23; Ps 16, 1-2a. 5-11; 1Pt 1, 17-21; Lk 24, 13-35

Istog su dana primljena u bolnicu dva bolesnika. Jedan mršav, žut, upalih očiju, na prvi pogled živi mrtvac. Nije ni čudo – bolovao je od tuberkuloze već u zadnjem stadiju.  Drugi je bio crven, jak, naočigled zdrav. Čovjek bi mu rekao na prvi pogled da je umišljeni bolesnik ili zabušant. Tako je i bilo. Čovjek je bio malo gripozan i zaželio malo odglumiti bolesnika. Dežurni liječnik ih je pregledao i vrlo brzo bio je na čistu. Onaj mršavi, zaključio je liječnik, „odbrojeni su mu dani“, a onaj debeli i crveni za tjedan će dana trebati biti na poslu, tako je zaključio liječnik. I kaže zgoda da su obojica bolesnika sjela na klupu pred vrata liječničke ordinacije i čekali. Dolazi medicinska sestra, a liječnik joj dade upute. Jednoga smjestite u sobu intenzivne njege ili šok sobu, a drugoga u zadnju sobu jer će on brzo ozdraviti dok ovaj iz šok sobe neće nikada izaći. Nevolja je bila u tome što je liječnik zabunom upisao kriva imena. Onom zdravom potpisao je ime bolesnog. Dok je liječnik davao upute sestri, vrata su ordinacije bila malo odškrinuta pa su oboje bolesnika čuli svoju sudbinu iz ustiju liječnika. Onaj crveni je čuo da ide u intenzivu i da se nikada iz nje neće vratiti. Nešto ga je strašno stisnulo u grlu. Onaj mršavi, sušičavi je čuo svoje ime i da će za par dana, dok se malo oporavi otići kući. Njemu odlanu i veliki mu kamen padne s grudiju. Stanje onog crvenog naskoro se promijenilo. Izgubio je tek, san mu nikad nije išao na oči i slabio je iz dana u dan. Onaj mršavi, sušičavi je počeo jesti, uzimao lijekove – živnuo i svaki se dan vidio očiti napredak u njegovom zdravlju. Za nekoliko tjedana čovjek je ozdravio i otišao kući. Onaj nekad crveni je požutio i uz najveće nastojanje liječnika venuo je i slabio. Umro je zbog neobjašnjive bolesti. Što se zapravo dogodilo s tim bolesnicima? Čistom zabunom, u onom zdravom nestala je nada u život dok je u onom bolesnom bljesnula nada u ozdravljenje i život te je oporavljen nadvladao bolest i ozdravio.   Nastavi čitati Životna nada →

Čitanja: Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2. 5-8; Iv 4, 5-42

U odlomcima Sv. Pisma što ih danas čitamo govor je o jednoj velikoj i nužnoj životnoj potrebi. Govor je o žeđi. Kad je govor o žeđi, onda najprije pomišljamo na onu tjelesnu žeđ. To je žudnja tijela da se napuni vodom jer je voda životno važna svakom tijelu. Bez vode nema života. To se dogodilo Izraelcima kad su na svom putu prema obećanoj zemlji zašli u pustinju gdje nema vode. Ožednili su, a vode nije bilo pa su počeli mrmljati na Mojsija i protiv Boga. U tom trenutku očaja Mojsije po Božjem nalogu čini veliko čudo. Doveo je narod pred suhu pećini, udario štapom po pećini i odmah je potekla zdrava i hladna voda. Pili su i utažili žeđ.

Drugu vrstu žeđi opisuje Sveto Evanđelje. Ta žeđ je mučila samog Isusa a dogodila se je pokraj Jakovljeva zdenca u Sihemu. Tu je Isus sreo ženu Samarijanku koja je došla na zdenac po vodu. Isus moli od nje vode. Ona je začuđena i pita: ”Kako ti, Židov, tražiš vode od mene Samarijanke? ”. Isus je htio da ju navede na žeđ jedne drugačije vode pa joj kaže: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti govori: Daj mi piti, ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“. Naime, govori dalje Isus: „Tko pije iz ovog zdenca, opet će ožedniti, a tko pije vode koju ću mu ja dati ne će nikada ožednjeti. Ta će voda u njemu postati izvor vode koja teče u život vječni“.   Nastavi čitati Žeđ za Bogom →

Čitanja: Post 2, 7-9; 3, 1-7; Rim 5, 12-19; Mt 4, 1-11

U Sv. Evanđelju čitamo da ni sam Isus, Sin Božji, nije bio izuzet od napada napasti i napasnika. No, Isus nije napast prihvatio, nego je svaku napast radikalno odbio. Sama napast još nije grijeh. Nju ne možemo istjerati iz sebe, ona je uvijek tu u nama, ali možemo odbiti njihovu ponudu i svakoj napasti možemo reći: „NE“! Tako je učinio Isus.

Prva napast u nama je želja našega tijela da uživa. Zato to i zovemo želja za tjelesnim nasladama ili jednim imenom – užitkom.

Druga napast u čovjeku je želja za slavom, vlašću i čašću. Takav se čovjek zapravo bori da zasjedne Božje prijestolje. Želi biti prvi da ga svi ljudi vide. Želi da se o njemu piše i da ga se slika. Po toj napasti čovjek se želi postaviti nad druge ljude da njima gospodari kao da su drugi ništa a on jedini nešto. Nastavi čitati Napasti →

To su dva izraza koji se u korizmeno vrijeme često čuju. Post je uzdržavanje od jela, odnosno jede se manje nego što se to svakodnevno čini, a nemrs je uzdržavanje od mesa.

Čovjeku se dosta često dogodi da treba postiti. Neki ljudi to nastoje jer žele time kontrolirati svoju težinu i paze da ne dobiju koji kilogram više. To je post koji je dosta sebično motiviran. Ipak može, kod nekih, takvo uzdržavanje biti istinski mučno i gotovo herojsko. Ima i onih koji poste jer im je tako liječnik naredio. On im je to odredio kao sastavni dio stanovite terapije. Ima, nadalje, i onih koji su prisiljeni gladovati i postiti, jer nemaju dovoljno hrane. Današnja teška situacija u svijetu i kod nas sve više i više razotkriva velik broj onih koji su na rubu egzistencijalnog minimuma, koji trpe glad. Čudim se često kako smo svi mi skupa prilično hladni na sve češće vijesti o ne malom broju ljudi, osobito djece, koji su umrli od gladi Osim svih gore navedenih razloga za odricanje od hrane postoji još jedan motiv. To je ljubav. Post može biti i draga gesta ljubavi. Majka će svome djetetu dati i posljednji zalogaj pa makar i sama ostala gladna. Učinit će to radosno i iz ljubavi i bit će sretna ako time može svome djetetu olakšati život. Zaručnik će rado podijeliti bolji i ljepši komad mesa, bolji zalogaj, kolač i slično svojoj zaručnici jer je ljubi. Ljubav ide za tim da usreći ljubljeno biće.   Nastavi čitati Post i nemrs →

Čitanja: Lev 19, 1-2. 17-18; 1Kor 3, 16-23; Mt 5, 38-48

Isusova zadaća je obnova staroga svijeta. Njegovo propovijedanje je poziv svima nama na obnovu i preobražaj ovoga svijeta u novi Božji svijet u novo Božje kraljevstvo.

Za novi svijet Isus postavlja novu logiku. Ta logika nije niknula u iskvarenoj i oslabljenoj ljudskoj naravi, nego je to Božja logika. Tu logiku je za nas postavio Isus kad nam je rekao: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Bog je savršen, budite i vi takovi, to je nova logika koja vrijedi među sinovima Božjim i u Kraljevstvu Božjem.“Udari li te tko po jednom obrazu, okreni mu i drugi. Ako se netko parniči s tobom za tvoju gornju haljinu, podaj mu i donju. Ako te prisili jednu milju da ideš s njime, idi i dvije. Ako od tebe netko zaište, daj mu. Ako bi želio zajam od tebe, ne okreći se od njega. Ljubi neprijatelje i molio za progonitelje“. Ni Otac vaš nebeski ne pravi razlike između dobrih i zlih. Daje kišu pravednicima i nepravednicima, daje sunce i dobrima i zlima. Otac naš nebeski postupa baš tako kako je rekao Isus: On daje, on oprašta, ne mrzi, ne zavidi. Zato oni koji žele prihvatiti Kraljevstvo Božje, postati sinovi Božji, postati sinovi svjetla idu za svojim Ocem nebeskim, čine djela Božja, vladaju se po Božjoj logici. Nastavi čitati Božja logika →

Bog iz ljubavi stvara sve stvoreno i, na kraju kao vrhunac stvaranja, stvara čovjeka na svoju sliku. Bog se iz ljubavi objavljuje zalutalom čovjeku i poziva ga na obraćenje i pravi put. Bog se iz ljubavi utjelovljuje, daje nam primjer kako proći zemljom čineći dobro i iz ljubavi umire za nas. Konačno, Bog iz ljubavi milosno djeluje do dana današnjega u svakom prostoru i vremenu.

Jedini ispravni razlog koji nas vodi do toga da uzvratimo na Božju ljubav je – ljubav. Nemoguće je biti kršćanin iz interesa, iz straha, ili iz običaja. Moguće je biti kršćanin samo iz ljubavi. Kršćanin je moguće biti samo ako ljubimo. Ako ljubimo Boga iz dna srca i što god više možemo. A ta ljubav prema Bogu će nas odgojiti za pravu ljubav prema sebi, prema drugom čovjeku i prema svemu stvorenome. Nastavi čitati Kršćanin – čovjek ljubavi! →

Čitanja: Sir 15, 15-20; 1Kor 2, 6-10; Mt 5, 17-37

Slušajući Božju riječ današnje nedjelje slušali smo o jednom zakonu kojeg Isus donosi, a on ima samo jedan interes – to je međusobno ljudsko zbližavanje i povezivanje s Bogom. To je zakon kojeg je Isus izložio u blaženstvima – u govoru na gori. U središtu tumačenja stoji osoba Isusa Krista. On nije došao dokinuti propise židovskog zakona, već je došao da ga dovede do savršenstva. Ipak on postaje mjerilo i autor zakona, i On jedini može reći: „Čuli ste da je rečeno u Starom zavjetu: ne ubij – tko ubije, bit će podvrgnut sudu: A ja vam kažem: „Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu“. U Novom Zavjetu Isus usavršuje zakon.

Isus, prema tome, govori, ne samo da nikoga ne ubijemo, nego da čak ni srdžbe ne gajimo u svome srcu prema drugima – a osobito da ne gajimo osvete ili želju za revanš prema drugome. Mi često drukčije postupamo i obično kažemo: kako drugi prema meni, tako ja prema drugome. Ako drugi mene ogovara, tako ću i ja njega. Ako drugi meni čini zlo, to ću ja činiti i njemu.

Međutim, to nije Isusov put. Isusov put je put ljubavi i praštanja, put iskrenosti i istine, put dobrote, darivanja i žrtve. Isus govori o novoj pravednosti koja pounutarnjuje zakon. Ta se pak pravednost ne svodi na samo vanjsko vršenje propisa, nego na unutarnju usmjerenost čovjeka na Boga i brata čovjeka s kojim se živi. Zbog toga svaki kršćanin, pa prema tome i svaki od nas mora se pitati u svakom trenutku svoga života: Što bi Isus učinio da je na mom mjestu? Jer jedino nam je Isus pravo mjerilo našeg vjerskog života.