(ČITANJA: Mudr 6, 12-16; Ps 63, 2-8; 1Sol 4, 13-18; Mt 25, 1-13)

Sve nas Isus upozorava: „Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa“. Svi obično pročitamo u novinama „crnu kroniku“. Neki su ostali pod kotačima automobila, neki su poginuli u avionu, neki su se utopili, neki su izginuli u požaru. Neke je ubio potres. Još veće mnoštvo u strašnim olujama, valovima, vjetrovima, mnoštvo od klijenuti – infarkta srca, moždanog udara, bolesti raka, ptičje gripe, side, od svih mogućih bolesti i nezgoda trovanja, padova. Naprosto čovjek ne može sve izbrojiti. Svaki je takav slučaj neočekivan. Koliko je onih koji su poginuli u strašnim poplavama. Tko se od njih nadao smrti? Smrt se nikome ne najavljuje. Dolazi svakome čovjeku samo jednom i to nenajavljena. Što reći na sve to? Slušali smo Isusovu usporedbu o mudrim i ludim djevicama. Mudre su ustrajno i mudro čekale zaručnika i kad je došao ušle su s njime na svadbu. Lude su zbog spavanja i zbog nemara propustile jedinu priliku i nisu mogle ući na svadbu. Svjetiljke su im se ugasile.

Mudar čovjek radi tako da svakog i nenajavljenog časa može mirno dočekati vječnog suca. Lud čovjek odgađa i misli da još ne će doći da ima još vremena, a može mu se dogoditi tragedija. Onaj tko dugo odgađa pripremu se za smrt i ne misli na nju, može mu se dogoditi da će ga smrt preteći u čas kada joj se ne nada. Kad bi danas Sin čovječji došao k nama i rekao nam: „Idemo!“ Da li bi kod nas našao upaljene svjetiljke vjere u našoj duši? Jesu li dobra djela u našim rukama? Što bi nam rekao?“Uđi u radost svoga gospodara.“ Ili bi nam rekao: „Ne poznam vas. Odlazite od mene prokletnici u oganj vječni“. Nešto ćemo od toga zasigurno čuti.