Čitanja: Iz 2, 1-5, Rim 13, 11-14a; Mt 24, 37-44

Jedan svećenik koji je umro u 42. godini života opisao je jedan svoj san. U snu je vidio samog sebe tako malog i tako sitnog kao da je makovo zrno. Sve oko njega bili su strahovito veliki ljudi, činili su mu se kao divovi iz njegove malenkosti koji su svojim divovskim stopalima gazili oko njega. Svakog je trenutka bio u smrtnoj opasnosti jer ga ljudi nisu ni primjećivali. Morao je neprekidno bježati ispod njihovih nogu. Tada je, piše on, najviše poželio biti velik barem toliko kao svi drugi ljudi oko njega. Molio je da poraste. Odjednom primjeti kako je počeo rasti. Bivao je sve veći i veći i drugi su ga ljudi primjećivali i nije više morao bježati pred njihovim nogama. Radovao se što je velik kao i drugi ljudi. No, trajalo je kratko. Primjetio je kako se opet počeo smanjivati. Sve manji i manji, opet kao makovo zrno i ponovo je morao bježati ispod nogu onih ljudi divova oko sebe. Uvijek je iznad sebe vidio nečiju veliku nogu koja mu je prijetila da ga pogazi. Jednog trenutka nije mogao pobjeći i zgazila ga jedna divovska noga. Kosti su mu popucale kao slamke i gledao je svoje maleno smrskano tijelo i u čas se našao pred jednim velikim crnim pragom. Neka ga je nevidljiva sila podigla i prenjela preko tog crnog praga. U tren oka našao se pred Isusom koji je sjeo na svoje prijestolje a onda je uzeo jednu knjigu gdje su bile zapisane sve njegove misli, sve riječi, sva njegova djela i svi njegovi propusti. Piše dalje – nikada nisam s tolikim strahom gledao suca pred sobom čekajući što će mu sudac reći. Onda je sudac zatvorio knjigu, blago ga pogledao i pokazao mu rukom put prema žarkom svjetlu koje ga je mamilo k sebi. Tek što je krenuo prema svjetlu, probudi se sav u znoju, ali radostan jer mu je ovaj san otkrio sav njegov život, sva njegova čekanja i nadanja i svu njegovu budućnost. Umro je 4 mjeseca iza ovog sna kojeg je u detalje opisao. To je bio onaj visoki i crni prag koji je morao proći. Vjerujemo da ga je Isusova ruka tada primila i prenjala preko tog praga i pokazala mu svjetlo vječnog života. Svi mi, mislili na to ili ne, idemo prema onom velikom crnom pragu. Morat ćemo ugledati Krista suca. Otvorit će se knjiga našega života. Bit će to važan čas. Hoće li nas Isusova ruka uputiti prema svjetlu? Na taj dan i na taj čas, Isus nas stalno upozorava: „Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa kad Sin Čovječji dolazi“. Do tog dana morat ćemo mnogo toga na sebi promijeniti. Treba se uputiti prema gori Sionu, tj. Kristu i njegovoj Crkvi i naučiti slušati njegovu riječ. Mačeve mržnje treba prekovati u plugove, koplja u srpove i hoditi u Gospodnjoj svjetlosti da bi se na kraju mogli s pravom svjetlošću sresti. Uozbiljimo se, braćo i sestre, za taj čas.