(1. nedjelja došašća – Mt 24, 37-44)

Svi ljudi svijeta uvijek nešto čekaju. Čini se da je ovaj svijet samo jedna velika čekaonica. Što čekamo? Čekamo da nam se ispune naša nadanja i naše želje. Naime, uvijek nam nešto manjka pa čekamo da nam se to ostvari. Dok smo bili mali, čekali smo da toliko narastemo da možemo poći u školu. Onda smo opet čekali da završimo školu. Onda smo čekali nekakav posao. Momci i djevojke su čekali da nađu životnog druga i da se sretno ožene i udaju. Onda su čekali djecu. Pa su čekali da djeca prohodaju, da progovore itd. Mnogi čekaju da nađu i osiguraju doličan stan. Mnogi čekaju i traže dobar posao. Svi koji su bolesni čekaju da ozdrave. Radnici čekaju dobru mirovinu. Mnogi roditelji čekaju da svoju djecu nekako osiguraju i nađu im dobar posao. Starci čekaju mir u svojim staračkim danima. A onda – svi čekamo dug život. Kolikima se te želje ostvare? Kad se najmanje nadaju, pokuca sudac na vrata njihova života i pozove ih na konačni obračun. Na koncu konca sve će se to nama dogoditi htjeli mi ili ne a dogodit će se onda kad se najmanje nadamo. Najvažnije je, dakle, čekanje suca naših savjesti, svih naših misli, riječi, djela i propusta. Svi mi, mislili na to ili ne, idemo prema onom velikom danu. Morat ćemo ugledati Krista suca. Otvorit će se knjiga našega života. Bit će to važan čas. Hoće li nas Isusova ruka uputiti prema svjetlu? Na taj dan i na taj čas, Isus nas stalno upozorava: “Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa kad Sin Čovječji dolazi”. Do tog dana morat ćemo mnogo toga na sebi promijeniti. Treba se uputiti prema gori Sionu, tj. Kristu i njegovoj Crkvi i naučiti slušati njegovu riječ. Mačeve mržnje treba prekovati u plugove, koplja u srpove i hoditi u Gospodnjoj svjetlosti da bi se na kraju mogli s pravom svjetlošću sresti. Uozbiljimo se, braćo, za taj čas.