1. čitanje: Iz 42, 1-4. 6-7: Evo sluge mojega, miljenika duše moje.
Ps 29: GOSPODIN NAROD SVOJ MIROM BLAGOSLIVLJE
2. čitanje: Dj 10, 34-38: Gospodin ga pomaza Duhom Svetim
Ev. : Mt 3, 13-17: … ugleda Duha Božjega, gdje se spušta na nj.

KRŠTENJE GOSPODINOVO – IZVOR NAŠEGA IDENTITETA I POSLANJA

Blagdan Krštenja Gospodinova, koji Crkva slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja, donosi nam snažan i pomalo iznenađujući vremenski skok. Liturgija nas, gotovo u jednom dahu, prenosi iz betlehemske špilje, gdje su se mudraci s Istoka klanjali novorođenom Djetetu, ravno na obale rijeke Jordana, gdje Ivan Krstitelj poziva na obraćenje i krsti narod za oproštenje grijeha. Između ta dva prizora proteklo je gotovo trideset godina Isusova skrivenog života u Nazaretu.

Taj skok nije slučajan. On ima duboko liturgijsko i teološko značenje. Krštenje Isusa jedno je od ključnih otajstava u kojima se javno objavljuje tko je Isus Krist. Evanđelist Matej svjedoči: „Čim je Isus bio kršten, izađe iz vode. I gle, otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi poput goluba i dolazi na njega. I gle, glas s neba reče: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. ’“ (Mt 3, 16–17)

Na obalama Jordana Isus je označen kao Sin Božji, Onaj u kojega Otac polaže svu svoju ljubav i povjerenje. Time Krist postaje jedinstvena referenca naše vjere, našega životnog hoda i našega spasenja. Na to je često podsjećao papa Benedikt XVI., naglašavajući da kršćanstvo nije ideja ili moralni sustav, nego susret s osobom – Isusom Kristom. Taj isti put vjerno je bio nastavio i papa Franjo, u kontinuitetu s učenjem Drugog vatikanskog koncila, pozivajući Crkvu da živi evanđelje u konkretnosti današnjega svijeta.

Svetkovina Krštenja Gospodinova poziva nas da se ponovno zaustavimo nad sakramentom krštenja – sakramentom koji je za mnoge od nas postao „podrazumijevan“, pa čak i zaboravljen. Isusovo krštenje nije isto što i naše. On, bez grijeha, silazi u vode Jordana među grešnike kako bi „ispunio svu pravednost“. No upravo to Isusovo poniženje postaje put našega uzvišenja.

Po krštenju mi primamo milost vjere, bivamo oslobođeni istočnoga grijeha i uključeni u Kristovo tijelo – Crkvu. Iako sklonost grijehu ostaje, krštenje nam daje snagu da se borimo protiv zla i da živimo kao djeca Božja. Ranjenost ljudske naravi, započeta padom prvih ljudi, dobiva mogućnost ozdravljenja u otajstvu Kristova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća.

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća nas da se sva obećanja Staroga saveza ispunjaju u Isusu Kristu. Njegov javni život započinje krštenjem na Jordanu, a nakon uskrsnuća on povjerava apostolima poslanje: „Idite i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. “ (Mt 28, 19) Time krštenje postaje vrata spasenja za sve ljude.

Duh Sveti, koji je lebdio nad vodama prvoga stvaranja, sada silazi na Krista kao znak novoga stvaranja. Otac objavljuje Sina, a voda Jordana postaje simbol prijelaza iz staroga u novi život. U Kristovoj Pashi – njegovoj muci, smrti i uskrsnuću – otvaraju se izvori krštenja. Isus sam govori o svojoj muci kao o „krštenju“ koje treba primiti. Krv i voda što su potekle iz njegova probodenog boka postaju znakovi krštenja i euharistije, sakramenata novoga života.

U današnjem vremenu, obilježenom nesigurnostima, gubitkom identiteta i površnim shvaćanjem života, povratak vlastitom krštenju iznimno je aktualan. Krštenje nije samo događaj iz prošlosti, nego trajni izvor milosti. Ono nas podsjeća tko smo: ljubljena djeca Božja, pozvana živjeti iz vjere, donositi dobro i svjedočiti Kristovu ljubav u svijetu.

Obnovimo zato svijest o vlastitom krštenju. Crpimo iz toga izvora snagu za svakodnevne odluke, hrabrost za suprotstavljanje zlu i radost življenja evanđelja. Jer u Kristu, krštenom na Jordanu, i mi smo pozvani hoditi putem svjetla, istine i života.