Ovo bi se blaženstvo moglo paradoksalno i ovako izraziti: sretni su oni nesretni! Kakva je to vrsta žalosti koja donosi radost Kristovog blagoslova onima koji je osjećaju? Jasno je iz sadržaja da se utjeha obećava onima koji u prvom redu ne tuguju zbog gubitka voljene osobe, već onima koji tuguju zbog gubitka svoje nedužnosti, svoje pravednosti i svog samopoštovanja. Ovdje Krist ne misli na žalost bolnog gubitka, već na žalost koju donosi pokajanje.

Ovo je drugi stupanj duhovnog blagoslova. Jedno je biti duhovno siromašan, a drugo je žaliti i tugovati zbog toga. Ili ako se izrazimo teološkim jezikom onda možemo reći: priznanje je jedno, a kajanje je nešto sasvim drugo. Uočimo, nadalje, da – prema Isusu Kristu – kršćanski život nije samo radost i smijeh. Neki kršćani izgleda smatraju da, naročito ako su ispunjeni Duhom, moraju neprestano imati osmjeh na licu i biti bučni. Kako samo nebiblijski može čovjek razmišljati i postati! Naprotiv. U Lukinom prikazu propovijedi Isus je ovom blaženstvu dodao ozbiljni jao: “Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!”. Postoje – istina je – i kršćanske suze. No – da li ih lijemo?

Isus je plakao nad grijesima drugih, nad gorkim posljedicama osude i smrti nad okorjelim gradom koji ga nije htio primiti. I mi bismo trebali znati plakati nad zlom u svijetu kao što su to činili pobožni ljudi u biblijsko vrijeme. Psalmist je rekao: potoci suza potekoše mi iz očiju jer se Zakon tvoj ne čuva. Ezekiel je čuo da se Božji odani ljudi opisuju kao oni koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u Jeruzalemu čine. A Pavao je pisao o lažnim učiteljima koji su stvarali nevolje u Crkvama njegova vremena i kaže: o mnogima sada sa suzama govorim, žive kao neprijatelji križa Kristova. Ali nama to više ne pada na pamet! Nisu to, međutim, samo grijesi drugih koji nas trebaju navesti da plačemo: imamo mi i svoje grijehe nad kojima bismo trebali žalostiti se i plakati. Zar nas naši grijesi nisu nikada potaknuli da plačemo? Jesmo li kada plakali nad sobom i svojim grijesima?

Zar je Ezra bio u krivu kad je molio i priznavao grijehe plačući i ležeći pred domom Božjim? Ili, zar je Pavao bio u krivu kad je uzdisao: “Jadan li sam ja čovjek! tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” i kad je pisao pokvarenoj Crkvi u Korintu: “Vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete…”. Možda smo počeli olako uzimati i shvaćati grijeh i njegovu opakost i težinu! Trebali bismo ozbiljno uzeti onu Pavlovu riječ o žalosti po Božju koja rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem. Oni koji ovako oplakuju svoju grešnost, utješit će se jedino utjehom koja može otkloniti njihov jad – a to je Božje oproštenje. Prema prorocima tješenje je bila jedna od službi Mesije. On je trebao biti Tješitelj koji će iscijeliti slomljena srca. Zato su pobožni ljudi poput Šimuna očekivali i čeznuli za Izraelovom Utjehom . I Krist doista uljem zalijeva naše rane i donosi mir našoj bolnoj, uplašenoj savjesti.

Mi tugujemo nad patnjama, stradanjima i smrti, koje je grijeh proširio po čitavome svijetu, a ne nad samim grijehom. Da nema posljedica grijeha – ne bismo vjerojatno ništa ni tugovali! No, tek u konačnoj objavi Kristove slave njegova utjeha bit će potpuna, tek će tada grijeh nestati i Bog će otrti svaku suzu s naših očiju.