Marija je utjelovljeno Došašće. Nitko kao ona nije u sebi nosio tako duboku čežnju za spasenjem, za Spasiteljem. Ona je bila sama čežnja za njim. Stoga s njezinom dušom zajedno osjetimo vapaj kojim počinje današnje bogoslužje: „Rosite, nebesa, odozgor – Nek se rastvori zemlja da procvate Spasi­teljem! “ Ona nije ni slutila, u svojoj malenosti, da će upravo po njoj Bog, Spasitelj, zahvatiti u povijest čovječanstva odlučnim, konačnim zahvatom. No Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – Sveta Trojica naumiše da se utjelovljeni Sin Božji rodi u ljudskoj obitelju. Stoga se po božanskoj Providnosti združiše Josip i Marija u zakoniti brak. Ipak, Sin će se Božji roditi na čudesan način: u ljudskoj obitelji, ali ne iz ljudske obitelji. Snagom Božjom, snagom Duha roditelji „daju život“ novom Božjem stvoru. No Bog Stvoritelj uvijek je onaj prvi koji život daje. Stoga Bog sam može uvijek stvarati novo ljudsko biće i neposredno, bez ičijeg sudjelovanja. Bog je ipak odabrao put da Sinu njegovu utjelovljenomu prvu materiju ljudskoga tijela daruje sama sveta Djevica. No time Josip nije isključen, nego na nov način uključen u djelo spasenja. O tom ga poučava sam Bog. I tako ga Bog s Djevicom, njegovom zakonitom ženom združuje na nov, jedinstven način koji je u svoj svojoj ljepoti i zbilji ostao poznat samo njima. Nama je objavljen samo toliko da naslućujemo Božje čudo. Uostalom, ljubav se može zaživjeti na tisuću i jedan način. Nije li i to jedan od sadržaja nade Došašća za sve ljude koji se vole?