Čitanja: Pnz 5,12-15; Ps 81; 2 Kor 4,6-11; Mk 2 , 23-3,6

Unatoč zakonskim odredbama o radu trgovina nedjeljom možemo reći da rad nedjeljom postaje sve rašireniji. Nedjeljni šoping postaje sve češći. Ponekad se pitam: zar baš mora biti? Nije li naše društvo toliko izgorjelo jer je sve više podvrgnuto diktatu potrošnje? Rad – koliko god bio važan, nosi i veliku opasnost: ljudi postaju sve više robovi. Mnogi nalaze sve manje slobodnog vremena za sebe

Porobljeni – to su bili Izraelci u Egiptu. Bog ih je oslobodio iz sužanjstva, iz nedostojnog ropstva. Rob je osoba čija vrijednost ovisi o tome koliko je zdrava i koliko radi. Rob se kupuje ili prodaje. Rob je oličenje ropstva, osoba bez prava. Izrael je robovao radu.

Ljudi nikada ne bi smjeli zaboraviti ovu situaciju. Zato je Bog htio da čovjek ima jedan dan u tjednu kada ne radi. Bog želi da oblikujemo svijet svojim radom i djelovanjem. Ali mi smo više od našeg rada. Svoju vrijednost dobivamo iz činjenice da nas Bog voli, da imamo i održavamo zajedništvo s njim i jedni s drugima. Kroz zapovijed svetkovanja subote u Starom zavjetu, Bog je ljudima dao novu slobodu. Sloboda je dopustiti da posao možeš kontrolirati.

Osobito u toj zapovijedi vidimo da je Božje djelovanje usredotočeno na ljude i njihove potrebe. To je potreba za odmorom, za oporavkom. To je također potreba za lijepim stvarima u životu, za glazbom, za igrama, za druženjem s poznatim ljudima, za druženjem u obitelji. Dobro je da postoje skupine i udruge koje se tome zalažu.

Isus pokazuje koliko je fokus na ljudima. Jer ovdje vidimo koliko se zapovijed o svetkovanju dana Gospodnjeg može krivo shvatiti. Svetkovanje ne znači ne činiti ništa. Razmislimo o uslugama mnogih ljudi u bolnicama. Sjetimo se samo policije nedjeljom, a da ne govorimo o ljudima koji rade u ugostiteljstvu. To je služenje ljudima, bolesnim ljudima, služenje ljudima kojima je potrebna zaštita i služenje ljudima kojima je potreban oporavak.

Nitko neće imati problema s tim mislima. Ali Evanđelje pokazuje da je značenje zapovijedi iskrivljeno previše sitnim ili čak pogrešnim tumačenjem zapovijedi. Osoba koju je Bog pozvao na slobodu ponovno zarobljuje. Ako se obdržavanje zapovijedi odnosi na ljudske potrebe, na nužnu pomoć, na nužne poslove kao što je čuvanje male djece, onda se gubi smisao.

“Subota je za čovjeka, a ne čovjek za subotu.” zapovijedi su za čovjeka a ne čovjek za zapovijedi. Bog je dao svoje zapovijedi kako bi naš život bio uspješan, kako bi se ispunio. Namjerno raditi do točke srčanog udara je nerazumno i nije herojski. Svakako je dobro živjeti za svoje bližnje. Ali zapovijed o svetkovanju dana Gospodnjeg pokazuje da imamo svoje granice. Ima smisla ako povećava kvalitetu života i suživota. Nisu ljudi tu radi posla, već posao radi ljudi!

Čovjek je Bogu najvažniji. Zapovijed svetkovanja nedjelje kod nas kršćana ima vrlo dubok razlog. Na ovaj dan možemo susresti Boga. Pozvani smo da to učinimo. Svaka sveta misa je dobra prilika da čujemo Boga u čitanju, u evanđelju, u propovijedi. Možemo čuti riječi koje nas mogu osloboditi ograničenja stalnog funkcioniranja i povećanja naše vrijednosti kroz rad. Bogoslužje je prilika za njegovanje ljubavi prema Bogu. Isus nas je oslobodio svojom ljubavlju, svojom predanošću. Isus nas oslobađa od svake sebičnosti, od života koji živi samo za sebe. Na to ne treba gledati kao na dužnost koju treba ispuniti. Umjesto toga, naše zajedničko euharistijsko slavlje je vrijeme u kojem dobivamo snagu za naše živote, u kojem nas Bog uvjerava u našu vrijednost, u kojem nas Bog uvjerava da smo voljeni.

Boga možemo susresti u tišini, u molitvi, svakako i kad se susrećemo kao sestre i braća. Što više živimo od izvora, to više može utjecati na našu svakodnevicu, način na koji radimo. To može utjecati na život s našim sestrama i braćom.

Odati Bogu čast, prepoznati ga kao smisao i cilj svoga života, to je smisao nedjeljne zapovijedi. Tada sve ostalo što čini naš život može imati svoje pravo i ispravno mjesto, a ne opet postati idol koji nas čini neslobodnima.