Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Prva Ivanova poslanica donosi nam rečenicu koja je jedna od središnjih izjava u Bibliji i srž naše vjere: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog ostaje u njemu.”

Ovdje je – kao u jednoj žarišnoj točki – sadržana cijela radosna vijest. Ovdje svijetli središte naše vjere.

Nije li se Bog zapravo uvijek iznova ukazivao ljudima i obraćao im se na taj način, pun ljubavi i milosrđa?

Nije li im se uvijek vraćao u susret?

Nije li stalno ispružio ruku?

I ono fascinantno, sjajna stvar u tome je: Božja ljubav je bezuvjetna. Ne ovisi – kao što to često biva s nama ljudima – o uvjetima i okolnostima. Bog nas ne voli zbog bilo kakvih kvaliteta ili aktivnosti ili sposobnosti.

Njegova ljubav je iznad svega ono što možemo donijeti, postići i pokazati. Ona je potpuno iznenađenje, čisti dar. Nitko to ne može zaraditi. Ni to nikome ne treba.

Jedna bajka govori o pijetlu koji vjeruje da njegovo kukurikanje donosi sunce. Zamišlja da ako jednog dana zaboravi kukurikati, sunce neće izaći.

Zapravo postoje ljudi koji vjeruju da njihova dobra djela i dobro ponašanje privlače ili barem primaju Božju ljubav. – Ali pijetao kukuriče od prvih zraka sunca. A upravo sjaj Božje ljubavi daje ljudima disati i pjevati i omogućuje im razvoj.

Najdublji razlog mog postojanja je to što sam voljen, voljena i željen, željena od vječnosti.

Često nam je lakše vjerovati u Božju pravdu i sud nego stvarno vjerovati u njegovu bezgraničnu ljubav i prihvatiti je i živjeti od nje. Kako nam se to čini nevjerojatnim! Često sumnjamo da možemo biti voljeni bez uvjeta, čak i u neuspjehu.

Slika Boga često se iskrivljuje u Boga čuvara, Boga zapovijedi i zabrana. Strahovi od kazne u paklu danas nisu tako rijetki i posebno muče osjetljive duše.

Ljudi koji su susreli Isusa osjetili su nešto od spasonosne, iscjeljujuće, životvorne snage i ljubavi Božje: slijepi Bartimej, carinik Zakej, Marija Magdalena, preljubnica, raskajani razbojnik i mnogi drugi.

Isusove raširene ruke na križu znak su njegove ljubavi! Njegovo probodeno srce znak je njegove ljubavi!

Jedino što Bog želi od nas,je spremnost primiti njegovu ljubav, otvoriti joj se, pustiti je u svoj život i vjerovati NJEMU.

Ali Bog se ne nameće. Ne koristi nasilje.

Ljudi mogu otvrdnuti i zatvoriti se. Mogu odbiti ispruženu Božju ruku. Mogu  ignorirati Božji poziv. Na Božji poziv mogu biti slijepi i gluhi.

A mogu ga i svjesno zanemariti i odbiti.

Postoji pjesma koja kaže: “Božja je ljubav poput sunca… Dopri do nje… Uzmi je!”

Ali čemu služi najljepše sunce ako su kapci zatvoreni? Što će mi obećanje ljubavi ako se netko blokira, ako se netko zatvori?

“Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinog Sina za nas.”

“Ako nas je Bog tako ljubio, moramo i mi ljubiti jedni druge.”

“Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!”

Nema više: Kakav si ti meni, takav sam i ja tebi! Ali: Kako ja vama, tako i vi jedan drugome!

Za to, drage sestre i braćo, ne morate ići daleko. Vježbaj ljubav! Najbolje mjesto za početak je tamo gdje ste doslovno kod kuće, u često iscrpljujućoj svakodnevici, u svakodnevnim interakcijama, gdje postoje trvenja i napetosti, gdje nastaju sukobi, gdje stvari ponekad pršte i iskre, a možda čak i ponekad dođe do sudara kada vas druga osoba uzrujava i nervira…

Jednom sam pročitao sljedeću izreku: “Strpljenje je svakodnevni oblik ljubavi, oprost je najviši oblik.”

Gdje imamo strpljenja i toleriranja jedni drugih, gdje praštamo i milosrdni smo, tu ostvarujemo Isusovo poslanje:

“Ljubite jedni druge!”